Broj: Kž 289/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Melanije Grgić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenika H. Z. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 29. ožujka 2016., broj Kv-I-87/16 (Kov-3/16), u sjednici vijeća održanoj 22. studenog 2016. i 12. siječnja 2017.

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana.

Obrazloženje

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 29. ožujka 2016., broj Kv-I-87/16 (Kov-3/16) je na temelju članka 43. stavak 2. KZ/11 osuđeniku H. Z. zamijenjena sporedna novčana kazna od 350 dnevnih iznosa koja iznosi 56.000,00 kuna, radom za opće dobro na način da je jedan dnevni iznos zamijenjen s dva sata rada. Također je na temelju stavka 3. članka 43. KZ/11 određeno da će novčana kazna odnosno rad za opće dobro ako osuđenik na njega ne pristane ili ga ne izvrši, biti zamijenjeni kaznom zatvora.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi je predloženo ukidanje pobijanog rješenja i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Spis je u skladu s odredbom članka 495. u vezi članka 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13, 152/14 - u daljnjem tekstu: ZKP/08), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razmatranje.

Žalba je neosnovana.

Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi navodi kako nije vidljivo na koji način je prvostupanjski sud utvrdio da nisu ispunjeni uvjetni iz članka 42. stavak 7. KZ/11. Naime, navod žalitelja kako je osuđenik trebao biti pozvan radi davanja očitovanja o razlozima neplaćanja sporedne novčane kazne odnosno nepostupanja po presudi protivan je odredbi stavka 7. članka 42. KZ/11 kojom je propisano da sud može produljiti rok plaćanja novčane kazne no za to je potreban zahtjev osuđenika koji mora biti utemeljen na znatnom pogoršanju imovinskih prilika do kojih je došlo bez njegove krivnje nakon donošenja presude pa osuđenik nije više u mogućnosti isplatiti novčanu kaznu u roku koji je određen presudom. Dakle, činjenicu može li osuđenik platiti ili ne, platiti novčanu kaznu koja mu je izrečena sud ne utvrđuje po službenoj dužnosti nego na temelju zahtjeva osuđenika ako i kada ga ovaj postavi. U konkretnom slučaju osuđenik takav zahtjev nije postavio pa je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da nisu bili ispunjeni uvjetni iz članka 42. stavak 7. KZ/11. S obzirom na to da novčanu kaznu nije bilo moguće niti prisilno naplatiti ona je zamijenjena radom za opće dobro u skladu sa člankom 43. stavak 2. KZ/11.

Činjenica istaknuta u žalbi da je sporedna novčana kazna izrečena pravomoćnom presudom donesenom na temelju sporazuma stranaka irelevantna je za odluku u konkretnom slučaju. Naime, navedena sankcija je sastavni dio sudske odluke koja se izvršava u skladu s odredbama Kaznenog zakona i zakona koji uređuju izvršavanje kaznenih sankcija a na primjenu odredbi tih zakona ne utječe činjenica da je pravomoćna presuda rezultat sporazumijevanja stranaka.

Ispitivanjem pobijanog rješenja nisu utvrđene povrede odredaba kaznenog postupka niti kaznenog zakona na štetu osuđenika prema članku 494. stavak 4. ZKP/08, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a odluku je donijelo ovlašteno tijelo.

Stoga je na temelju članka 494. stavak 3. točka 2. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 12. siječnja 2017.