Broj: Kž-43/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Brešković Balent kao predsjednice vijeća te Mirjane Rigljan i Vladimira Vinje kao članova vijeća, uz sudjelovanje Sanje Bračić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog A. B., zbog kaznenog djela klevete iz čl. 149 st. 2 Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući povodom žalbi okrivljenog A. B. i privatne tužiteljice G. P. G., izjavljenih protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-1781/15 od dana 10. studenog 2016. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 31. siječnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              O d b i j a j u   se žalbe okrivljenog A. B. i privatne tužiteljice G. P. G. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom okrivljeni A. B. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela teškog sramoćenja iz čl. 148 st. 1 i 2 KZ/11 činjenično opisanog izrekom te presude, te se temeljem čl. 148 st. 2 KZ/11 u svezi sa čl. 42 KZ/11 okrivljeniku izriče novčana kazna u iznosu od 50 dnevnih iznosa u visini od 200,00 (dvjesto) kuna dnevnog iznosa, što ukupno iznosi 10.000,00 (desettisuća) kuna. Temeljem čl. 56 KZ/11 okrivljeniku se izriče uvjetna osuda na način da se određuje da se novčana kazna na koju je okrivljeni A. B. osuđen neće izvršiti ukoliko okrivljenik u vremenu provjeravanja od 1 (jedne) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju čl. 42 st. 6 i 7 KZ/11 okrivljenik je u slučaju opoziva uvjetne osude dužan novčanu kaznu platiti u roku od 3 (tri) mjeseca od pravomoćnosti odluke o opozivu uvjetne osude. Ako okrivljenik ne plati novčanu kaznu u cijelosti ili djelomično u roku određenom ovom presudom zbog znatnog pogoršanja imovinskih prilika do kojih je došlo bez njegove krivnje nakon donošenja presude, sud može na njegov zahtjev produljiti rok plaćanja novčane kazne do dvadeset i četiri mjeseca ili odrediti obročnu otplatu u tom roku. Na temelju čl. 43 st. 1-4 KZ/11 ukoliko novčana kazna, u slučaju opoziva uvjetne osude, ne bude plaćena u cijelosti ili djelomično u roku određenom ovom presudom, a ne postoje uvjeti za produljenje roka plaćanja niti za obročnu otplatu, naplatit će se prisilno putem ovlaštene institucije sukladno odredbama posebnog zakona, a ako se novčana kazna ne može ni prisilno naplatiti u roku od 3 (tri) mjeseca, sud će uz pristanak okrivljenika donijeti odluku o zamijeni novčane kazne radom za opće dobro na način da se jedan dnevni iznos zamijeni s dva sata rada, pri čemu rad za opće dobro ne smije premašiti 720 (sedamsto dvadeset) sati. Ako okrivljenik ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši novčana kazna, odnosno rad za opće dobro, zamijenit će se kaznom zatvora na način da će sud jedan dnevni iznos zamijeniti s jednim danom zatvora, a rad za opće dobro će se zamijeniti na način da će se jedan dnevni iznos zamijeniti s dva sata rada, pri čemu kazna zatvora ne može biti dulja od dvanaest mjeseci. Na temelju čl. 158 st. 2 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), privatna tužiteljica G. P. G. upućuje se s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu. Na temelju čl. 148 st. 1 ZKP/08 nalaže se okrivljeniku naknaditi trošak ovog kaznenog postupka iz čl. 145 st. 2 toč. 6 i 7 ZKP/08 koji se odnosi na paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 (tisuću) kuna, te nagradu i nužne izdatke punomoćnice privatne tužiteljice u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.

 

              Protiv navedene presude pravovremeno je žalbu podnio okrivljeni A. B. po branitelju J. G., odvjetniku iz O. društva G., G., P. i P., d.o.o. iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 toč. 9 i 11 ZKP/08 i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 470 st. 2 ZKP/08, te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenika oslobodi od optužbe, podredno ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Žali se i osobno privatna tužiteljica G. P. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenika proglasi krivim za kazneno djelo klevete iz čl. 149 st. 1 i 2 KZ/11 ili podredno, predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Odgovor na žalbu privatne tužiteljice G. P. G. podnio je okrivljeni A. B., po branitelju J. G. odvjetniku iz O. društva G., G., P. i P., d.o.o. iz Z., nalazeći da je žalba privatne tužiteljice neosnovana, te predlaže da se ista kao takva i odbije.

 

              Odgovor na žalbu okrivljenika podnijela je privatna tužiteljica G. P. G. po Z. B., odvjetnici iz Z., nalazeći da je žalba okrivljenika neosnovana, te predlaže da se žalba okrivljenika kao takva odbije.

 

              Žalbe okrivljenika i privatne tužiteljice nisu osnovane.

 

              U odnosu na žalbe okrivljenika i privatne tužiteljice, osim zbog odluke o kazni

 

              Nije u pravu žalitelj, tj. okrivljeni A. B. kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 toč. 9 ZKP/08, a koju povredu vidi u tome da je prvostupanjski sud prekoračio optužbu. Naime, ovaj žalitelj smatra da je prvostupanjski sud, proglasivši okrivljenika krivim za kazneno djelo sramoćenja iz čl. 148 st. 2 KZ/11 umjesto za kazneno djelo klevete za koje se tereti iz čl. 149 st. 1 KZ/11 (jer smatra da se okrivljeniku ne stavlja na teret činjeničnim opisom privatne tužbe kazneno djelo klevete iz čl. 149 st. 2 KZ/11, bez obzira što je u privatnoj tužbi naveden i st. 2) da je na taj način sud okrivljenika proglasio krivim za teže kazneno djelo od onoga koje mu se privatnom tužbom stavlja na teret.

 

              Međutim, nije u pravu ovaj žalitelj kada navodi i govori o naprijed navedenoj postupovnoj povredi, jer je prvostupanjski sud, nakon što je analizirao provedeni dokazni postupak, pravilno utvrdio da je okrivljenik počinio kazneno djelo teškog sramoćenja iz čl. 148 st. 2 KZ/11, te ga je za isto pravilno proglasio krivim i osudio po zakonu, a pri tome nije prekoračio optužbu.

 

              Naime, odredba čl. 449 st. 2 ZKP/08 propisuje da sud nije vezan za prijedlog privatnog tužitelja o pravnoj oznaci djela, ali okrivljenika ne može proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret.

 

              Obzirom da je ovdje konkretno prvostupanjski sud pravilno, nakon što je analizirao kompletan dokazni postupak, te izradio raščlambu onoga što se okrivljeniku stavlja na teret privatnom tužbom, dakle raščlambu činjeničnog opisa privatne tužbe, pa je temeljem utvrđenog činjeničnog stanja našao da je okrivljenik počinio kazneno djelo teškog sramoćenja a ne klevete, (a o čemu će biti govora kad se bude obrazlagao žalbeni osnov pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja), tada je bio dužan razmotriti da li je ono što je prvostupanjski sud utvrdio podliježe prosudbi da se radi o nekom drugom kaznenom djelu. Obzirom da kazneno djelo teškog sramoćenja nije teže od kaznenog djela klevete (niti po zaprijećenim kaznama a niti po karakteristikama kriminalne količine koja se propisuje), a nakon što je utvrđeno da se ovdje ne radi o kleveti, sud je po službenoj dužnosti ovlašten procjenjivati da li činjenični opis predstavlja ostvarenje obilježja kaznenog djela blažeg od onog koje se stavlja na teret, jer kao što je već rečeno, sud nije vezan na pravnu kvalifikaciju tužitelja, ako utvrdi da se radi o lakšem kaznenom djelu od onog koje je kvalificirano.

 

              Naime, za kazneno djelo klevete, koje se okrivljenom A. B. stavlja na teret iz čl. 149 st. 1 KZ/11, propisana je novčana kazna do 360 dnevnih iznosa, a za stavak 2 istog članka do 500 dnevnih iznosa, dok za kazneno djelo teškog sramoćenja iz čl. 148 st. 2 KZ/11 također je propisana novčana kazna do 360 dnevnih iznosa. Dakle, prema visini zaprijećene kazne ne radi se o težem kaznenom djelu. To što žalitelj smatra da je okrivljeniku stavljeno na teret počinjenje kaznenog djela klevete iz stavka 1 a ne stavka 2 istog članka, jer da se ovdje ne radi o utvrđenju da je okrivljenik radnje koje mu se stavljaju na teret počinio pred većim brojem ljudi, odnosno da činjeničnim ali i zakonskim opisom privatne tužbe opisane radnje izvršenja ni na koji način ne ukazuju da bi kazneno djelo bilo počinjeno na način opisan u stavku 2. članka 149 KZ/11, zbog čega bi ono postalo pristupačno većem broju osoba, već da se tu radi o stavku 1. članka 149 KZ/11, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud okrivljenika proglasio krivim za kazneno djelo teškog sramoćenja iz čl. 148 st. 2 KZ/11 jer je nesporno da je izgovorena činjenična tvrdnja a koja je konstatirana u raspravni zapisnik, postala pristupačna većem broju ljudi, a prema važećoj sudskoj praksi "veći broj osoba" čini tri i više osoba.

 

              Prema tome, prekoračenja nema ukoliko je drugo kazneno djelo obuhvaćeno činjeničnim opisom optužbe i nije teže od djela za koje je okrivljenik terećen optužnim aktom. Primjerice, u ovdje konkretnom slučaju, okrivljeniku se stavlja na teret kazneno djelo protiv časti i ugleda, klevete, iz čl. 149 st. 1 i 2 KZ/11, a proglašen je krivim za teško sramoćenje iz čl. 148 st. 2 KZ/11. Sud mora voditi računa da drugo kazneno djelo ne izlazi iz okvira činjeničnog opisa djela iz optužnog akta, da se izreka presude kreće u granicama predmetnog događaja, upravo onako kako se on odigrao, ako se činjenični opis ne mora u većoj mjeri prilagođavati stanju utvrđenom tijekom rasprave u kojem slučaju bi bio povrijeđen identitet optužbe, pa i onda kada je to drugo djelo znatno povoljnije za okrivljenika. Optužba nije prekoračena niti u slučaju kada sud izmijeni oblik krivnje ako okrivljeniku to ne ide na štetu.

 

              Dakle, u ovdje konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je kao rezultat provedenog dokaznog postupka utvrdio da se u radnjama okrivljenika opisano na način kako je to precizirano u činjeničnom opisu pobijane presude, radi o kaznenom djelu teškog sramoćenja iz čl. 148 st. 2 KZ/11, pa nije počinjena bitna povreda iz čl. 468 st. 1 toč. 9 ZKP/08 na koju se poziva ovaj žalitelj.

 

              Isto tako, nije u pravu okrivljenik kada navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 toč. 11 ZKP/08 jer da se presuda ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi. Naime, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, izreka pobijane presude je u svemu razumljiva i nije proturječna sama sebi, pa je neosnovan i ovaj navedeni prigovor okrivljenika.

 

              Također je i privatna tužiteljica u uvodu osobne žalbe navela da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, time da ista ničim ne obrazlaže ovaj žalbeni osnov, ali iz sadržaja njene žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga je ovaj sud, postupajući u smislu odredbe čl. 476 st. 1 toč. 1 i 2 ZKP/08, tj. ispitujući pobijanu presudu u smislu povreda na koje mora paziti po službenoj dužnosti, utvrdio da niti jedan takva povreda nije učinjena.

 

              Isto tako, iako privatna tužiteljica u uvodu žalbe navodi da se žali zbog povrede kaznenog zakona (ističe žalbenu osnovu pogrešne primjene materijalnog prava), tu žalbenu osnovu ničim ne obrazlaže niti konkretizira u čemu bi se ista sastojala, a niti se iz sadržaja žalbe može zaključiti da bi ista bila podnesena iz te osnove. Sve što se navodi u sadržaju žalbe odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa je očigledno da žaliteljica žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona vezuje za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te će izloženi prigovori biti ocijenjeni u okviru te žalbene osnove.

 

              Nadalje, nije u pravu niti okrivljenik kada, prigovarajući u stvari povredi kaznenog zakona, u žalbi navodi da je neprihvatljiv zaključak suda da je on, okrivljenik, svojim postupanjem koje je opisano u izreci pobijane presude ostvario objektivna obilježja bilo kojeg od kaznenih djela protiv časti i ugleda, a najmanje da bi bilo dokazano da je na njegovoj strani egzistirao animus na učin kakve protupravne radnje. Stoga smatra da je prvostupanjski sud u tom smislu povrijedio Kazneni zakon.

 

              Isto tako, nisu u pravu žalitelji, tj. okrivljeni A. B. i privatna tužiteljica G. P. G., kada navode da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, s time da navodi žalbe okrivljenika i privatne tužiteljice predstavljaju ponavljanje njihovih iskaza, tj. obrane okrivljenika i iskaza privatne tužiteljice datih tijekom postupka, te se svodi na subjektivnu procjenu iskaza svih saslušanih svjedoka, odnosno ocjenu provedenih dokaza, time da okrivljenik smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti navode njegove obrane kojim poriče počinjenja bilo kojeg kaznenog djela protiv časti i ugleda te ga osloboditi od optužbe, dok privatna tužiteljica smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je protupravno postupanje okrivljenika precizirano u izreci pobijane presude ocijenio kaznenim djelom teškog sramoćenja. Naime, privatna tužiteljica smatra da je prvostupanjski sud mogao jedino oglasiti okrivljenika krivim za kazneno djelo klevete.

 

              Nasuprot tome, prvostupanjski je sud s pravom kao vjerodostojne prihvatio tijekom postupka provedene dokaze, te je uvidom u kompletan dokazni materijal i analizirajući isti pravilno utvrdio da se u ponašanju okrivljenika stječu obilježja kaznenog djela teškog sramoćenja na način kako je to precizirano u pobijanoj presudi.

 

              Naime, izmjenom Kaznenog zakona od 01. siječnja 2013. godine kao i njegovom Novelom od 30. svibnja 2015. godine („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15) izmijenjeno je kazneno djelo klevete na način da se u zakonskom opisu navodi "tko pred drugim za nekog iznese ili prenese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi časti ili ugledu, znajući da je neistinita". Ranije nije bilo opisano "znajući da je neistinita", što implicira da se ranije ovo kazneno djelo moglo počiniti sa izravnom i neizravnom namjerom, dok se po sada važećem KZ/11 ovo kazneno djelo može počiniti isključivo sa izravnom namjerom.

 

              Za kazneno djelo sramoćenja iz čl. 148 st. 1 i 2 KZ/11 ne zahtjeva se da bi činjenične tvrdnje bile neistinite, za razliku od kaznenog djela klevete za koje je to potrebno. Bitno je da su činjenične tvrdnje takve naravi da one mogu škoditi časti i ugledu osobe protiv koje se one iznesu ili pronesu, a samo sramoćenje je radnja ili čin kojim se drugom nanosi sramota koja ne sadrži obilježje kaznenog djela ni uvrede ni klevete, u tom smislu da je sramota jedan osjećaj srama koji je neugodan i prouzročen ponašanjem drugog, a najčešće se očituje u povrijeđenosti časti, osjećaju stida ili manje vrijednosti.

 

              U ovdje konkretnom slučaju okrivljeni A. B. u obrani ne osporava da je dana 11. prosinca 2015. godine na raspravi koja je održana pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, poslovni broj 28 PP-87/14-10, u svojstvu punomoćnika stranaka M. Z. i S. Z., pred raspravnim sucem, zapisničarom i tužiteljicom u navedenom predmetu iznio za privatnu tužiteljicu koja je u tom predmetu bila svjedok da je "povezana s tužiteljicom kao pravna savjetnica/nadripisar", a isto je kao nesporno utvrđeno uvidom u predmetni zapisnik.

 

              Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno u odnosu na obilježja i karakteristike kaznenog djela klevete i kaznenog djela teškog sramoćenja, te primjenjujući to na ovdje konkretnu situaciju, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da iznesena činjenična tvrdnja o povezanosti privatne tužiteljice s tužiteljicom (u parničnom predmetu) kao nadripisara, predstavlja neistinitu činjeničnu tvrdnju, što je privatna tužiteljica i dokazala, a kao što je već i navedeno, okrivljenik i sam priznao u svojoj obrani, ispričavajući se za izrečeno privatnoj tužiteljici. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud također zaključio da privatna tužiteljica nije dokazala i ostala obilježja kaznenog djela klevete (konkretno izravnu namjeru kod okrivljenika) a kod klevete je to dužna učiniti, jer da bi se radilo o kaznenom djelu klevete potrebno je utvrditi da je okrivljenik to djelo počinio na način da je namjernim i svjesnim iznošenjem neistinitih činjeničnih tvrdnji, za koje zna da su neistinite u trenutku kada ih iznosi, iznese određenu činjeničnu tvrdnju.

 

              Ovdje konkretno okrivljenik u obrani, a koju je dijelom prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao istinitu, pored priznanja da je neprimjereno ono što je naveo i iznio nepovoljnu činjeničnu tvrdnju prigovarajući istinitosti iskaza privatne tužiteljice kao svjedokinje u parničnom predmetu, upravo tvrdeći da je ona povezana s tužiteljicom u tom predmetu E. P. "kao nadripisar", nije znao da je ta činjenična tvrdnja neistinita, niti da je privatna tužiteljica G. P. G. kao buduća svekrva, pravnica, tek po zamolbi E. P., istoj pružala pravnu pomoć. Nadalje, uz priznanje da je pogriješio i kajanje zbog nespretno izgovorenih riječi na raspravi, okrivljenik tvrdi da doista nije znao u kojem svojstvu nastupa privatna tužiteljica s obzirom da je pratila E. P. na sastancima, pomagala joj u pisanju dopisa, dok mu nije bilo poznato da su povezane rodbinskim vezama. Međutim, također je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da ni privatna tužiteljica nije dokazala da je okrivljenik u trenutku kada je izgovorio na raspravi u parničnom predmetu tvrdnje o povezanosti privatne tužiteljice sa tužiteljicom E. P. kao pravne savjetnice/nadripisara, znao i bio svjestan da se radi o neistini i istu unatoč tome iznio.

 

S obzirom da privatni tužitelj u ovom postupku nije uspio dokazati da je okrivljenik u trenutku iznošenja svjesno i namjerno znajući da su sporne činjenice neistinite iste iznio, a sve u cilju da navedenim činjeničnim tvrdnjama našteti časti i ugledu privatne tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije dokazano da bi okrivljenik počinio kazneno djelo klevete koje mu se stavlja na teret privatnom tužbom.

 

No isto tako, pravilno je prvostupanjski sud, primjenjujući odredbu čl. 449 st. 2 ZKP/08, koja propisuje da sud nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj ocjeni djela, ali okrivljenika ne može proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret, kao i odredbu čl. 393 st. 2 ZKP/08 koja propisuje, između ostalog, obvezu svestranog raspravljanja o predmetu, u ovdje konkretnom slučaju ispitao postoje li u inkriminiranom ponašanju okrivljenika obilježja nekog lakšeg kaznenog djela protiv časti i ugleda, te je pravilno utvrdio da se ovdje radi o kaznenom djelu teškog sramoćenja. Naime, okrivljenik je navodima preciziranim u izreci prvostupanjske presude, za privatnu tužiteljicu iznio nepovoljnu činjeničnu tvrdnju koja može naštetiti njenoj časti i ugledu, te je pravilno sud utvrdio da se tu radi o kaznenom djelu teškog sramoćenja iz čl. 148 st. 2 KZ/11, pa ga je za isto pravilno oglasio krivim.

 

Za sva svoja utvrđenja, a naročito okolnosti vezane za postojanje kaznenog djela teškog sramoćenja kao i za ocjenu nepostojanja razloga isključenja protupravnosti, prvostupanjski sud je dao valjane i argumentirane razloge (list 13 obrazloženja presude, te list 14 odlomak 1., 2. i 3. iste), koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te zbog nepotrebnog ponavljanja na iste upućuje žalitelja.

 

Dakle, u kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka te obrane okrivljenika, kao i navoda istaknutih u žalbama okrivljenika i privatne tužiteljice, te u njihovim odgovorima na žalbe suprotne strane, te dovođenjem u vezu svih tih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenika su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Ono što žalitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda posve dostatne te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu odgovornosti okrivljenika za kazneno djelo teškog sramoćenja iz čl. 148 st. 2 KZ/11.

 

Stoga nije osnovan prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, kako u odnosu na objektivni element kaznenog djela, tako i u odnosu na subjektivni odnos okrivljenika prema djelu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio Kazneni zakon kada je utvrđeno protupravno postupanje okrivljenika precizirano u izreci pobijane presude, ocijenio kao kazneno djelo teškog sramoćenja iz čl. 148 st. 2 KZ/11, pa nije povrijeđen ni Kazneni zakon.

 

              U odnosu na žalbe zbog odluke o kazni

 

              Iako privatna tužiteljica G. P. G. u uvodu svoje žalbe navodi da se žali i zbog odluke o kazni, ničim ne obrazlaže navedeni žalbeni osnov.

 

              Okrivljeni A. B. u svojoj žalbi ne osporava pobijanu presudu zbog odluke o kazni.

 

No žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (koju su podnijeli i okrivljenik i privatna tužiteljica) u sebi, između ostalog, sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, a sve u smislu odredbe čl. 478 ZKP/08. Stoga je ovaj drugostupanjski sud ispitao odluku o kazni s aspekta privatne tužiteljice i okrivljenika.

 

              Nakon što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je okrivljeni Ante Borić počinio kazneno djelo teškog sramoćenja, na način kako je to precizirano u izreci pobijane presude, potpuno i savjesno je ocijenio sve one okolnosti koje su odlučne za odabir vrste i mjere kazne. Tako je u konkretnom slučaju kao olakotno uzeo u obzir činjenicu da je okrivljenik do sada neosuđivana osoba, zatim njegovo korektno držanje pred sudom, izraženo kajanje zbog učinjenog, posebno činjenicu da se, kako pred ovim sudom tako i pisanim podnescima upućenim na predmetni parnični predmet te punomoćnici privatne tužiteljice E. P. ispričao zbog iznijetog, čime je pokušao ublažiti posljedice učinjenog. Olakotnom okolnošću cijenjena je i činjenica da je okrivljenik, kao što je utvrđeno iz KE neosuđivan, pa predmetno kazneno djelo doista se može smatrati izoliranim ekscesom u njegovom profesionalnom radu i uopće. Cijenjena je činjenica da je okrivljenik otac malodobnog djeteta, kojeg je dužan uzdržavati, dok posebno otegotnih okolnosti na strani okrivljenika sud nije našao.

 

              Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

              Cijeneći utvrđene olakotne okolnosti na strani okrivljenika kao i izostanak otegotnih, te dovodeći ih u vezu sa težinom i posljedicama počinjenog kaznenog djela, kao i svim okolnostima bitnim za odmjeravanje kazne u smislu odredbe čl. 47 KZ/11, ovaj drugostupanjski sud drži da je pravilno prvostupanjski sud odlučio kada je okrivljeniku izrekao uvjetnu osudu s prethodno utvrđenom novčanom kaznom u iznosu od 50 dnevnih iznosa (što iznosi 10.000,00 kuna), te s rokom provjeravanja od godine dana, tj. odredio je da se novčana kazna na koju je okrivljenik osuđen neće izvršiti ukoliko okrivljenik u vrijeme provjeravanja od godine dana od pravomoćnosti ove presude ne počini novo kazneno djelo. Navedena kazna je primjerena stupnju krivnje, pobudama iz kojih je predmetno kazneno djelo počinjeno, kao i svrsi kažnjavanja u pogledu kako specijalne tako i generalne prevencije.

 

              Prema tome, cijeneći sve istaknute okolnosti, a imajući u vidu obvezu suda da vodi računa o svim okolnostima predviđenim u čl. 41 KZ/11 (svrha kažnjavanja) i 47 KZ/11 (odmjeravanje kazne), ovaj drugostupanjski sud nalazi da je za ovdje konkretno kazneno djelo teškog sramoćenja primjerena upravo kazna određena po prvostupanjskom sudu, da ista sadrži dostatnu količinu moralne osude za ono što je okrivljenik počinio te je primjerena njegovim imovinskim i obiteljskim prilikama. Stroža kaznenopravna sankcija bi pretjerano naglašavala retributivnu sastavnicu svrhe kažnjavanja, a blaža također ne bi bila primjerena svim okolnostima djela. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odlučio kada je za kazneno djelo teškog sramoćenja okrivljeniku izrekao uvjetnu osudu s prethodno utvrđenom novčanom kaznom od 50 dnevnih iznosa okrivljenika u visini od 200,00 kuna dnevnog iznosa (što ukupno iznosi 10.000,00 kuna), te s rokom provjeravanja od godine dana.

 

              Stoga je neosnovan i ovaj žalbeni prigovor.

 

              Kako žalbe okrivljenika i privatne tužiteljice nisu osnovane, to je valjalo temeljem čl. 482 ZKP/08 presuditi kao u izreci.

 

U Zagrebu, 31. siječnja 2017. godine