Broj: Kž 215/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Snježane Mrkoci kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 91 toč. 3 i 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97., 27/98., 50/00. 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06. i 110/07. – dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Sisku od 18. ožujka 2016., ispravljenog rješenjem istog suda od 25. ožujka 2016. broj Kv I-22/15 (K-4/10.), u sjednici održanoj 9. veljače 2017.

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba osuđenog M. Š. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Sisku, pod toč. 1/ na temelju čl. 68 st. 5 Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11, 144/12 i 56/15 - dalje u tekstu KZ/11), produljeno je izvršenje sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog ličenja osuđenika M. Š. za vrijeme izdržavanje kazne zatvora.

Pod toč. 2/ istog rješenja određeno je da ova mjera može trajati do ...

Protiv tog rješenja žali se osuđenik putem svog branitelja V. D., odvjetnika iz N., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U skladu s odredbom čl. 474 st. 1 u vezi čl. 495 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba osuđenika M. Š. nije osnovana.

Žalitelj u svojoj žalbi navodi da mu više nije potrebna primjena sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja jer mu samo pogoršava zdravstveno stanje, obzirom da je nakon ukidanja terapije antipsihotika i antidepresiva njegovo zdravstveno stanje dobro.

Suprotno ovim navodima podnesene žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski smatra, da je pravilno prvostupanjski sud, ocijenio kako je u odnosu na osuđenika M. Š. i dalje neophodno primjenjivati sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja.

Naime, osuđenik M. Š. je pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Sisku od 14. travnja 2010. god. br. K-4/10, te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2010. broj I Kž 567/10 te 16. studenog 2011. god. broj III  Kž 4/11, proglašen krivim zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 3 i 6 KZ/97 na štetu ..., te osuđen na kaznu ...

Temeljem čl. 75 KZ/97 prema osuđeniku je primijenjena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja iz čl. 75 KZ797 za koju je određeno da može trajati do prestanka razloga zbog kojih je određena, ali ne dulje od ...

Iz podataka u spisu proizlazi da je osuđenik započeo sa izvršavanjem ove sigurnosne mjere dana ... god., što znači da je predviđeni istek trajanja mjere dana ... god., tj. u vrijeme održavanja drugostupanjske sjednice još nije istekao.

U vrijeme kada je o daljnjoj potrebi primjene sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja odlučivao prvostupanjski sud, dakle dana 18. ožujka 2016. god., odnosno 25. ožujka 2016. god., pravilno je ocijenjeno da osuđenik mora nastaviti sa psihijatrijskim liječenjem obzirom da, kako je to pravilno naveo prvostupanjski sud, iz liječničke svjedodžbe bolnice Z. – Odjel forenzičke psihijatrije od ... god. proizlazi da je kod osuđenika utvrđena potpuna odsutnost uvida u vlastite psihičke smetnje, međutim iz navedene liječničke svjedodžbe isto tako proizlazi da je isti krajnje rigidan prema liječenju, prema bivšoj supruzi krajnje projektivan, bez ikakvog uvida u svoju pogrešku, te bez uvida u nužnost korekcije stava.

Slijedom navedenog, utvrđeno je da je liječenje neophodno obzirom da dotadašnjim liječenjem nije otklonjena opasnost od njegovog daljnjeg socijalno ugrožavajućeg ponašanja.

Ispitujući pobijano rješenje u povodu žalbe osuđenika, ovaj sud je isto ispitao i sukladno odredbi čl. 494 st. 4 ZKP/08, te nije našao da bi bila počinjena povreda na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga, žalbu osuđenika valjalo odbiti i temeljem čl. 494 st. 3 toč. 2 ZKP/08, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 9. veljače 2017.