Broj: Kž 549/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Snježane Mrkoci kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. V., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 3. travnja 2014. broj K-16/12, u sjednici održanoj 16. veljače 2017., u nazočnosti u javnom dijelu branitelja optuženika, odvjetnika T. M.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog V. V., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženik za kazneno djelo iz članka 153. stavka 1. KZ/11 za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se kaznu, na temelju članka 54. KZ/1, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 10. listopada 2011. do 11. listopada 2011.

 

II. U ostalom se dijelu žalba optuženog V. V. odbija kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu proglašen je krivim optuženik V. V. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. u vezi članka 152. stavak 1. KZ/11, te temeljem iste zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine.

 

Temeljem članka 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. do 11. listopada 2011. god.

 

Temeljem članka 145. stavak 1. i 2. točka 1.-6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je dužan platit troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 6.636,00 kuna te paušalnu svotu sudu u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

Protiv te presude žali se optuženik putem svog branitelja T. M., odvjetnika iz S. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se presuda preinači i protiv optuženika odbije optužba, a podredno da mu se izrekne blaža kazna.

 

Branitelj optuženika u žalbi je stavio zahtjev da ga se u skladu s odredbom članka 475. stavak 2. ZKP/08 izvijesti o javnoj sjednici vijeća, čemu je udovoljeno te je uredno obaviješten optuženik i njegov branitelj.

 

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

 

Žalba optuženika V. V. djelomično je osnovana.

 

Nije u pravu optuženik kad u svojoj žalbi ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, koju nalazi u činjenici da u pobijanoj presudi nema niti riječi o nalazu sačinjenom po dr. J. M. u kojem se navodi da oštećenica nema znakova tjelesnih ozljeda tipičnih za silovanje kao i da je ginekološki nalaz uredan.

 

Naime, prvostupanjski sud je temeljem ostalih provedenih dokaza, a poglavito detaljnog i konzistentnog iskaza oštećenice izveo pravilan zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je osuđen, time da je opravdano, životno i logično zaključiti da svako silovanje ne mora neminovno rezultirati i tjelesnim povredama oštećenice, poglavito one koja se prepusti tom činu od straha za svoj život, kao što je predmetni slučaj. Sve navedeno prvostupanjski sud je valjano obrazložio razlozima koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

Vezano za pogrešno utvrđeno činjenično stanje ovaj žalitelj navodi da je prvostupanjski su neosnovano bezrezervno poklonio vjeru iskazu oštećenice ne vodeći pri tom računa da je ista jače tjelesne građe te da je gotovo nemoguće u malom skučenom prostoru automobila sa nje skinuti hlače i ostalu odjeću, pri tom držeći u jednoj ruci skalpel kojim joj prijeti, a da pri tome oštećenica nije zadobila niti najmanju povredu u vidu ogrebotine.

 

Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje žalitelj nalazi u činjenici da je sud odbio dokazne prijedlog obrane za ispitivanjem svjedoka M. S. i I. J. koji doduše imaju posredna saznanja o događaju, međutim isti su obiteljski prijatelji oštećenice i optuženika, a svjedok I. J. trebao je svjedočiti na okolnost da mu je sama oštećenica rekla da nije silovana. Isto tako obrana je predlagala provođenje dokaza pregledom mobitela žalitelja i SMS poruka koje je oštećenica istom uputila nakon navodnog počinjenja kaznenog djela, a iz kojih bi se vidjelo da li ista trpi kakve posljedice ili sasvim normalno i prijateljski komunicira sa optuženikom.

 

Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud odbijanjem provođenja ovih dokaza postupio protivno načelu jednakosti oružja, pa i pravičnosti postupka, a zbog čega je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

Suprotno ovim navodima podnesene žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da je prvostupanjski sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika V. V. za kazneno djelo za koje je osuđen u izreci pobijane presude, a odbijanje dokaznih prijedloga valjano i dostatno obrazložio.

 

Naime, u tijeku postupka nije bilo sporno da je kritične zgode dana 9. listopada 2011. god. oko 20,30 sat na makadamu uz cestu O., R., u osobnom vozilu marke F. F. vlasništvo optuženika, došlo do spolnog odnosa između optuženika i oštećenice, obzirom da tu činjenicu ne osporava niti sam optuženik u svojoj obrani.

 

Međutim bilo je sporno da li je do spolnog odnosa došlo bez pristanka oštećenice nakon što je optuženik upotrijebio silu i prijetnju da će izravno napasti na njezin život i tijelo, ili, kako je to u obrani naveo optuženik, da je spolni odnos s njezine strane bio dobrovoljan te nije upotrebljavana nikakva sila niti prijetnja.

 

Ocjena je ovoga suda da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je u cijelosti poklonio vjeru iskazu oštećenice, koja je okolnosno i detaljno opisala cijeli događaj na način da je kritične zgode na nagovor svoga supruga s kojim je bila u brakorazvodnoj parnici otišla njegovim automobilom navodno na piće u S., međutim isti je naglo skrenuo na makadam blizu R. i tada ju počeo vrijeđati i prijetiti. Oštećenica je navela da je u tri navrata pokušala pobjeći iz automobila ali ju je optuženik svaki put vratio nazad time da je nakon što ju je prvi puta vratio nazad u automobil iz pretinca izvadio skalpel s kojim je mahao ispred njezinih grudi i stavljao ga pod njezin vrat. Ona mu je dala do znanja da ne želi imati s njim spolni odnos ali ju je on pritisnuo na sjedalo, skinuo s nje odjeću i obavio spolni odnos, mada ga je ona cijelo vrijeme odgurivala od sebe moleći ga da to ne čini.

 

Ovaj iskaz oštećenice potvrđen je i od strane njezine majke svjedoka M. P. koja je navela da je već kritične večeri razgovarala sa kćerkom na mobitel koja joj je rekla da ju V. negdje vodi i da zove policiju, pri čemu je čula da V. galami na njezinu kćerku govoreći joj da prekine razgovor. Naknadno joj je kćerka rekla što joj je V. učinio, tj. da joj je stavio skalpel ispod vrata i da je morala činiti sve što je htio.

 

U prilog navodima oštećenice, međutim najviše govori činjenica da niti sam optuženik ne osporava da je kritične zgode u vozilu imao skalpel, međutim da ga je držao ispod zadnjeg sjedišta, a da je tome bilo tako, oštećenica svakako ne bi znala da optuženik ima skalpel, već je potpuno prihvatljiv i uvjerljiv njezin iskaz u dijelu u kojem navodi da je optuženik izvadio skalpel iz pretinca automobila koji se nalazi ispred suvozačkog sjedala te joj njime prijetio.

 

Vezano za prigovor žalbe da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno iz razloga jer je odbijen dokazni prijedlog da se ispitaju svjedoci M. S. i I. J., te da se pregleda mobitel optuženika u dijelu u kojem je navodno primao SMS poruke od oštećenice, ocjena je i ovoga suda da je prvostupanjski sud ocijenio izvođenje tih dokaza u pravcu odugovlačenja postupka, obzirom da se tim dokazima ne bi mogle utvrditi odlučne činjenice vezane za inkriminirani događaj, pa se i po ocjeni ovoga suda u tom slučaju ne može raditi o povredi načela jednakosti oružja jer sud ima diskreciono pravo za odlučivanje o potrebi izvođenja određenih dokaza.

 

Slijedom toga, ovaj sud smatra da unatoč tome što oštećenica nije zadobila nikakve tjelesne povrede, na što se poziva žalitelj, na nedvojben način je utvrđeno da je optuženik svojim radnjama tempore criminis ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. u vezi članka 152. stavak 1. KZ/11 za koje je osuđen u izreci prvostupanjske presude.

 

Nasuprot tome, u pravu je žalitelj kada presudu pobija zbog odluke o kazni, držeći da je kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine na koju je osuđen u prvostupanjskoj presudi, prestroga, obzirom na sve utvrđene olakotne okolnost.

 

Naime, ocjena je i ovoga suda da je prvostupanjski sud neadekvatno cijenio činjenicu da optuženik do sada nije osuđivan za kaznena djela, da oštećenica ne trpi teže posljedice nakon učina djela, te da je optuženik otac jednog malodobnog djeteta o kojem se redovito skrbi.

 

Stoga je ovaj sud imajući uvidu sve po prvostupanjskom sudu utvrđene olakotne i otegotne okolnost, optuženika osudio na kaznu zatvor u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, za koju smatra da će se njome u cijelosti postići svrha kažnjavanja kako u smislu specijalne tako i u smislu generalne prevencije.

 

Ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbe optuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske istu je ispitao i sukladno odredbi članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, te nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, niti povrede kaznenog zakona na štetu optuženika.

 

Slijedom svega iznesenog, na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 16. veljače 2017.