Broj: Kž 330/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senka Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja, dr. sc. Zdenka Konjića, Damira Kosa i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Snježane Mrkoci kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. Đ., zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 7. travnja 2016. broj K-3/16-17, ispravljene rješenjem istog suda od 10. listopada 2016., u sjednici održanoj 23. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog J. Đ. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku proglašen je krivim optuženik J. Đ. zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 111 toč. 1 KZ/11 i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina, u koju mu je temeljem čl. 54 KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. kolovoza 2015. god. pa nadalje.

 

Na temelju čl. 69 KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava time što može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, ali ne dulje od 3 (tri) godine.

 

Temeljem čl. 148 u vezi čl. 145 st. 2 toč. 1 i 6 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 5. 256,00 kuna te paušalnu svotu sudu u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu preinači i optuženiku izrekne stroža kazna zatvora.

 

Protiv presude žali se i optuženik J. Đ. putem svog branitelja R. I. odvjetnika iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se presuda preinači u smislu žalbenih prijedloga.

 

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda, osim u dijelu odluke o kazni.

 

U skladu s odredbom čl. 474 st. 1 ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika i žalba optuženika J. Đ., nije osnovana.

 

Nije u pravu žalitelj J. Đ. kada ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 toč. 11 ZKP/08, držeći da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, te da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te da sud pri donošenju presude nije primijenio odredbu čl. 3 st. 2 ZKP/08, što je utjecalo na presudu, pri čemu se presuda temelji i na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

Naime, ovaj žalitelj smatra da iz rezultata provedenog dokaznog postupka, nije utvrđeno na izvjestan način da je optuženik ostvario kvalificirani oblik kaznenog djela ubojstva iz čl. 111 toč. 1 KZ/11, jer nije utvrđeno da bi oštećenik spavao za vrijeme dok mu je optuženik zadao udarce sjekirom po glavi.

 

Pri tome, ponavlja svoju obranu u dijelu u kojem isti navodi da se oštećenik nakon što ga je vrijeđao i prijetio mu, počeo pridizati sa kauča i da se nalaktio na lijevi lakat, pa ga je optuženik tek u toj situaciji udario dva puta sjekirom po glavi, a što potvrđuje i nalaz i mišljenje liječnika vještaka koji je naveo da ne može isključiti mogućnost da se oštećenik u tom trenutku pridizao.

 

Nadalje, ovaj žalitelj prigovara zaključku suda da je unatoč tome što je naveo da je optuženik postupio na inkriminirani način, "revoltiran" njegovim prethodnim sukobom sa oštećenikom, postupao sa izravnom namjerom, pri čemu cijelo vrijeme upotrebljava kao način izvršenja kaznenog djela, da ga je udario oštricom sjekire, što je suprotno mišljenju vještaka da je oštećenik udaren tupotvrdim predmetom, što može biti samo ušica sjekire.

 

Žalitelj na kraju ističe da u konkretnom slučaju nije na nedvojben način dokazano da bi optuženik počinio kvalificirani oblik kaznenog djela ubojstva iz čl. 111 toč. 1 KZ/11, već eventualno kazneno djelo ubojstva iz čl. 110 KZ/11, odnosno usmrćenja iz čl. 112 st. 1 KZ/11.

 

Ovaj žalitelj ističe žalbeni osnov zbog odluke o kazni te navodi da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve olakotne okolnosti na strani optuženika koje se očituju u činjenici da je isti oštećenika primio u svoju kuću kada ga je njegova obitelj izbacila i to zbog sklonosti alkoholu i incidentnom ponašanju, pa je isti redovito izazivao sažaljenje kod optuženika.

 

Suprotno ovim navodima podnesene žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, izveo pravilan zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika J. Đ. za kazneno djelo iz čl. 111 toč. 1 KZ/11 za koje je osuđen, te o tome dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

Naime, u tijeku postupka nije bilo sporno da je optuženik kritične zgode, udarcima sjekire u glavu usmrtio oštećenika G. P., i to u svojoj obiteljskoj kući u K., time da je optuženik u svojoj obrani naveo da ga je udario dva puta po glavi dok je vještak medicinske struke našao da se radilo o četiri udarca silom jakog intenziteta tupotvrdim predmetom što upućuje na zaključak da je oštećenik udaren ušicom sjekire, a ne oštricom kako je to navedeno u izreci presude.

 

Međutim prvostupanjski sud je nakon što je uočena ova omaška, svojim rješenjem br. K-3/16 od 10. listopada 2016. god. temeljem čl. 462 ZKP/08 ispravio ovu pogrešku te utvrdio da u izreci presude, umjesto riječi "četiri puta udario oštricom sjekire", treba stajati "četiri puta udario ušicom sjekire".

 

Nadalje, iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka isto tako proizlazi da na oštećeniku nisu nađene obrambene ozljede, što bi bilo logično za očekivati ukoliko je isti bio u budnom stanju, a iz zapisnika o očevidu temeljem kojeg su fiksirani tragovi krvi na mjestu događaja, poglavito na jastuku, proizlazi da je glava oštećenika u trenutku zadavanja udaraca bila u mirovanju položena na jastuk.

 

Sve to upućuje na nedvojben zaključak da osim što je oštećenik u vrijeme usmrćenja spavao, što znači da zbog stanja u kojem se nalazio nije bio u mogućnosti primijetiti radnje optuženika, optuženik pri tome postupao za zlom nakanom, iskorištavajući osjećaj sigurnosti i povjerenje koje je imao prema optuženiku obzirom da su stanovali u zajedničkom kućanstvu, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno postupio kada je optuženika osudio za kazneno djelo teškog ubojstva na podmukao način iz čl. 111 toč. 1 KZ/11.

 

Da je optuženik pri tome postupao s izravnom namjerom da oštećenika liši života, proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra koji je utvrdio da je optuženik unatoč relativno visokom stupnju alkoholiziranosti bio u običnom teško pijanom stanju, te je mogao shvatiti značenje svojih djelovanja i upravljati svojim postupcima, koje sposobnosti su međutim kod njega mogle biti bitno umanjene, time da su kod optuženika tijekom počinjenja djela dominantne bile emocije srdžbe i bijesa, a manje strah, što opovrgava navode žalbe optuženika da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi o kaznenom djelu usmrćenja iz čl. 112 st. 1 KZ/11, obzirom da nije nađeno da bi optuženik bio u stanju jake razdraženosti uslijed ranijeg verbalnog incidenta između njega i oštećenika.

 

Vezano za žalbeni osnov optuženika zbog odluke o kazni koji ističe u svojoj žalbi i državni odvjetnik, treba reći da ovaj sud u cijelosti prihvaća sve olakotne i otegotne okolnosti koje je utvrdio prvostupanjski sud na strani optuženika i njegovog djela, od čega se posebno na strani olakotnih okolnosti ističe njegova bitno smanjena ubrojivost, dok otegotne okolnosti koje državno odvjetnik ističe u svojoj žalbi ulaze u obilježja bića kaznenog djela za koje je optuženik osuđen, pa se kao takve ne mogu vrednovati.

 

Stoga je ocjena i ovoga suda da je kazna zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina, u konkretnom slučaju primjerena stupnju kaznene odgovornosti optuženika i težini počinjenog djela, te da će ista polučiti svrhu kažnjavanja kako u smislu specijalne tako i u smislu generalne prevencije.

 

Ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbi optuženika i državnog odvjetnika, ovaj sud je istu ispitao i sukladno odredbi čl. 476 st. 1 toč. 1 i 2 ZKP/08, te nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti niti povrede kaznenog zakona na štetu optuženika.

 

Slijedom iznesenog, a kako se navodima podnesenih žalbi prednja utvrđenja ne dovode s uspjehom u sumnju, trebalo je na temelju čl. 482 ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 23. veljače 2017.