Broj: Kž 75/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog B. Š., zbog kaznenog djela iz članka 166. stavka 1. u svezi članka 158. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenog B. Š. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Karlovcu od 13. veljače 2017. broj Kov-8/17-8, o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 3. ožujka 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba okrivljenog B. Š. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Karlovcu, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog B. Š. zbog teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. u svezi članka 158. stavka 1. KZ/11, produljen je istražni zatvor protiv okrivljenog B. Š. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08).

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni B. Š. po braniteljici I. Z., odvjetnici iz K., ne navodeći žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

Žalba nije osnovana.

Prvostupanjski je sud prilikom odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika s pravom najprije utvrdio da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je okrivljenik počinio kazneno djelo za koje se podignutom optužnicom tereti, kao opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08. Naime, odredbom članka 124. stavka 3. ZKP/08 propisana je obveza suda da u obrazloženju rješenja o istražnom zatvoru određeno i potpuno izloži činjenice i dokaze iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje da je okrivljenik počinio kazneno djelo pa su u cijelosti promašeni žalbeni prigovori okrivljenika da ,,procjena suda da li je optuženik počinio kazneno djelo ili ne nije mjerodavna za odluku o tome da li je optuženik potrebno produljiti istražni zatvor“.

Nadalje, okrivljenik se sada već potvrđenom optužnicom tereti da je u jesen 2014. te ponovno 27. kolovoza 2016. u obiteljskoj kući, u cilju zadovoljenja svog spolnog nagona, iako je znao da njegova kćer nema navršenih 15 godina, iskoristio njenu mladost te s nje skinuo odjeću i uz prijetnju da će ubiti nju i njezinu majku iz puške koju posjeduje, svoj spolni organ ugurao u njen anus.

Upravo način počinjenja terećenog kaznenog djela, posebice okolnost da je osnovano sumnjiv da je na štetu svoje maloljetne kćerke, faktički djeteta, zlorabeći autoritet oca te iskorištavajući odnos povjerenja koje je prema njemu imala, u dva navrata izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju i to u dobi kada je oštećenica imala svega sedam odnosno devet godina, ukazuje na bešćutnost i odlučnost okrivljenika u protupravnom djelovanju i iznimno visok stupanj njegove kriminalne volje, a time i na realnu opasnost od ponavljanja djela.

Stoga je ocjena i ovog drugostupanjskog suda da je za sada neophodna daljnja primjena mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08 kao nužna i jedina prikladna mjera kojom će se s uspjehom otkloniti iteracijska opasnosti utvrđena na strani okrivljenika.

Naime, okolnost da oštećenica i okrivljenik žive u istom kućanstvu povezana s time da iz vlastitog iskazivanja okrivljenika jasno proizlazi da pored doma u kojem živi s oštećenicom i njezinom majkom, njegovom izvanbračnom suprugom, nema druge lokacije na kojoj bi mogao živjeti udaljen od oštećenice jer nema primanja kojima bi mogao unajmiti stan niti rodbine kod koje bi mogao živjeti, ukazuje na to da se svrha istražnog zatvora u konkretnoj situaciji za sada ne bi mogla uspješno osigurati njegovom zamjenom blažim mjerama, pa tako ni od strane okrivljenika predloženom mjerom opreza iz članka 98. stavka 2. točke 4. ZKP/08, jer one, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, ne predstavljaju prihvatljivu garanciju za otklanjanje opasnosti od ponavljanja kaznenih djela.

Budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08, nije utvrđeno da bi bile počinjene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08, odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 3. ožujka 2017.