Broj: Kž 225/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Melanije Grgić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. Ž. zbog kaznenih djela iz članka 110. u vezi članka 34. stavak 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. veljače 2016., broj K-51/14, u sjednici vijeća održanoj 09. ožujka 2017., u prisutnosti, u javnom dijelu sjednice, optuženika i branitelja optuženika odvjetnika S. A.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. Ž. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 16. veljače 2016., broj K-51/14 optuženik D. Ž. proglašen je krivim za kaznena djela protiv života i tijela, i to za ubojstvo u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. stavak 1. KZ/11 te mu je na temelju istog članka uz primjenu članka 49. stavak 1. točka 2. KZ/11 za to djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju ... te za tešku tjelesnu ozljedu iz članka 118. stavak 1. KZ/11 za koje mu je na temelju navedenog članka utvrđena kazna zatvora u trajanju ... pa je na temelju članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju ... Optuženiku je na temelju članka 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda kojom je određeno da će biti izvršen dio kazne zatvora u trajanju ..., a preostali dio izrečene kazne zatvora u trajanju ... se neće izvršiti ako optuženik D. Ž. u roku od ... godine ne počini novo kazneno djelo.

 

U kaznu zatvora je na temelju članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme koje je optuženik proveo u istražnom zatvoru od ...

 

Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda 143/12, 56/13 i 145/13 - u daljnjem tekstu ZKP/08) optuženik je obvezan platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kuna te troškove branitelja po službenoj dužnosti čiji iznos će biti određen posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude pravodobno su žalbe podnijeli državni odvjetnik i optuženik D. Ž. po branitelju S. A. odvjetniku iz Z. Državni odvjetnik je žalbu podnio zbog odluke o kazni, predloživši preinačenje pobijane presude izricanjem bezuvjetne kazne zatvora u duljem trajanju za svako djelo kao i dulje jedinstvene kazne. Optuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni predloživši preinačenje pobijane presude donošenjem oslobađajuće presude, a podredno ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razmatranje. Sjednica vijeća je bila javna i održana je u prisutnosti optuženika D. Ž. i njegovog branitelja odvjetnika S. A., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji je o sjednici bio uredno obaviješten.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika su neosnovane.

 

U odnosu na žalbu optuženika, osim u odnosu na kaznu

 

Nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio sve okolnosti događaja na kojima je temeljio svoj zaključak o počinjenim kaznenim djelima. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi iznosi svoju analizu i tumačenje provedenih dokaza te na tome zasnovane svoje zaključke o spornom događaju, ustrajući u tvrdnji da je kritične zgode postupao u nužnoj obrani, kako je to tvrdio i tijekom postupka. Međutim, svojim tvrdnjama i zaključcima optuženik nije uspio dovesti u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda niti na njima utemeljene zaključke. Protivno navodima optuženikove žalbe, kojima se kao životno neuvjerljive i nelogične te izvan svakog mogućeg objektivnog sagledavanja kritičnog događaja, osporavaju inkriminacije, prvostupanjski sud je za svoje zaključke dao konkretne, uvjerljive i logične razloge utemeljene na provedenim dokazima. Tako je sud na temelju iskaza svjedoka pravilno utvrdio kako se optuženik izvukao iz fizičkog sukoba s više muških osoba te se udaljio od grupe mladića, da bi se zatim vratio s bocom nakon čega je oštećenik H. P. zadobio udarac u glavu. Ovo utvrđenje su, osim oštećenika, svojim iskazima potvrdili svjedoci F. F. i P. B. koji nisu bili ni u kakvom odnosu niti s optuženikom niti s oštećenicima, kao i D. Č. čije ispitivanje je predložila obrana, ali i svjedoci Z. N. i M. O., optuženikovi prijatelji. Naime, upravo je svjedok N. tijekom istrage iskazao kako se optuženik uspio otrgnuti i pobjeći od fizičkog obračuna te se potom vratio s jednom bocom kojom je udario H. P. po glavi, a svjedok O. je naveo kako je optuženik pobjegao kad su ga tukli nepoznati ljudi, da bi ga u jednom trenutku vidio kako se zaletio trčeći – sprintajući u tu skupinu mladića, nakon čega je čuo da se razbila flaša. Osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio relativiziranje tijekom rasprave iskaza koje su ova dvojica svjedoka dali u istrazi te je za takav otklon dao i valjane razloge, zaključivši kako je očigledno da su svjedoci nastojali pomoći optuženiku, no takvi njihovi navodi nisu potvrđeni niti jednim drugim dokazom. Iz istih razloga prvostupanjski sud nije prihvatio niti obranu optuženika koji je iskazao da je, dok se nalazio na tlu kamo ga je bacila grupa mladića, pronašao bocu koju je primio i njome udario prvog koji je naletio, dakle da se samo branio nadajući se da će ih uplašiti što se boca rasprsnula, međutim nastavili su ga tući. Za razliku od optuženika, svjedokinja P. B. je iskazala da je izbila tučnjava jer je neki dečko bocom napao drugog dečka s leđa u glavu, odnosno da se s brdašca spustio i udario tog drugog muškarca odostraga u zatiljak. Također je i svjedok F. F. iskazao kako je vidio nepoznatog dečka koji je s bocom, koju je prethodno razbio, ušao u ekipu pa kada se približio vidio je da tog dečka tuku ... te da je H. krvave glave, a suglasno i svjedok D. Č. navodeći da je vidio jednog mladića koji je krenuo s bocom u ruci užurbano u smjeru pozornice. Tijekom postupka nije bilo sporno da je mladić o kojem su iskazivali ovi svjedoci upravo optuženik D. Ž.

 

Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da optuženik udarajući bocom po glavi oštećenika, nije postupao u nužnoj obrani jer je utvrđeno da se on uspio izvući, udaljiti od grupe s kojom je bio u fizičkom sukobu, ali se do njih vratio i bocom udario oštećenika H. P. u glavu, a u nastavku sukoba kada mu je oštećenik F. M. pokušao uzeti navedenu bocu i njega je teško tjelesno ozlijedio navedenom razbijenom bocom. Ne radi se dakle o radnji koja je bila prijeko potrebna da optuženik od sebe odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad, jer je taj napad prestao kad je optuženik uspio pobjeći od grupe mladića koja ga je tukla i cipelarila. Povratkom među njih i to s bocom, optuženik ustvari inicira novi napad u kojem bocom udara oštećenika H. P. izazvavši time reakciju te grupe mladića. Stoga se niti u odnosu na oštećenika F. M. kojeg je ranio razbijenom bocom, optuženik nije nalazio u nužnoj obrani jer je reakciju ovog oštećenika (nastojanje da mu oduzme bocu) izazvao sam optuženik. Prema tome, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako povratak optuženika u grupu s kojom je ranije imao sukob te udaranje bocom po glavi oštećenika H. P. nema elemenata obrambenog postupanja, kako je to propisano odredbom o nužnoj obrani, već upućuje da se radi o uzvratu zbog prethodno pretrpljenih udaraca. Navodima optuženikove žalbe, koji ustvari predstavljaju drukčiju interpretaciju dokaza i subjektivno viđenje kritičnog događaja nisu dovedeni u sumnju utvrđenja niti zaključak prvostupanjskog suda da su se u ponašanju optuženika ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela pokušaja ubojstva te teške tjelesne ozljede za koja ga je oglasio krivim. Naime, kako je pravilno navedeno u pobijanoj presudi staklena boca pogodno je sredstvo za nanošenje teških pa i za život opasnih ozljeda, čega je optuženik bio svjestan te je pristao da u odnosu na oštećenika H. P. nastupi štetna posljedica, pa i ona najgora, što se nije dogodilo samo zbog intenziteta sile udarca. Nadalje, mašući razbijenom bocom koju mu je oštećenik F. M. pokušao oduzeti nakon što je udario H. P., ovom oštećeniku nanio je tešku tjelesnu ozljedu i to više razderotina na ..., postupajući upravo s tom namjerom jer je svjestan opasnosti sredstva kojim maše.

 

Slijedom svega navedenog, činjenično stanje je pravilno, a i potpuno utvrđeno u odnosu na sva bitna obilježja oba inkriminirana djela, zbog čega je žalba optuženika u cijelosti neosnovana, a nije počinjena niti povreda kaznenog zakona koja bi bila posljedica pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na žalbe zbog odluke o kazni

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada navodi da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, a nije dovoljno cijenio veliku kriminalnu količinu u postupanju optuženika i da se radi o ozbiljnoj inkriminaciji. U žalbi državni odvjetnik na drukčiji način evaluira okolnosti kritičnog događaja, koje ustvari predstavljaju obilježja inkriminiranog djela, naglašavajući da su teže posljedice izostale samo stjecajem okolnosti, zanemarujući pri tom da otegotne okolnosti za optuženika nisu utvrđene. Naime, činjenica da je optuženik poduzeo radnju prema životu i tijelu žrtve, odnosno da je manifestirao elemente nasilja predstavlja bitno obilježje kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim i ne može biti cijenjena kao otegotna okolnost jer se način počinjenja djela ne odlikuje brutalnošću, okrutnosti ni naročitom upornosti, a niti odskače od sličnih radnji kojima se ostvaruju bitna obilježja takvih kaznenih djela. Protivno navodima žalbe državnog odvjetnika prvostupanjski sud je u dovoljnoj mjeri cijenio pogibeljnost i društvenu opasnost djela, kao i utvrđene olakotne okolnosti. Optuženik ranije nije osuđivan, na temelju čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da inkriminirano ponašanje nije uobičajeni način optuženikova ponašanja, označivši ga kao eksces. Također je olakotnim cijenjeno da je optuženik u vrijeme počinjenja kaznenih djela bio smanjeno ubrojiv, što ukazuje da se ne radi o najvećem stupnju krivnje, a kazneno djelo na štetu H. P. ostalo u pokušaju i počinjeno je s neizravnom namjerom. Ukupnost navedenih olakotnih okolnosti te nepostojanje otegotnih opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne iz članka 49. KZ/11 za kazneno djelo pokušaja ubojstva te je utvrđena kazna zatvora u trajanju ... za to djelo, prema mišljenju ovog suda, primjerena kao i kazna zatvora u trajanju ... za kazneno djelo teške tjelesne ozljede, a također i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju ... Imajući u vidu da je optuženik mlada osoba kojoj ovaj kazneni postupak prvo takvo iskustvo, primjerenom se ukazuje i izricanje djelomične uvjetne osude jer je visoki stupanj vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele kazne optuženik ubuduće neće činiti kaznena djela. Stoga je prvostupanjski sud osnovano odredio izvršenje kazne zatvora u trajanju od ..., tako da optuženik neće biti na dulje vrijeme udaljen iz svakodnevnog života, što će mu omogućiti ponovno uključivanje u društvo nakon izdržavanja kazne i život u skladu sa zakonom. Preostali dio kazne od ... uvjetovan je na vrijeme od ... u kojem optuženik ne smije počiniti novo kazneno djelo, kako ne bi došlo do opoziva uvjetne osude.

 

Iako je optuženik u žalbi naznačio da je podnosi i zbog odluke o kazni, žalba ne sadrži razloge kojima osporava ovu odluku niti prijedlog za njezino preinačenje. Slijedom svega naprijed navedenog uz žalbu državnog odvjetnika, ovaj sud smatra da je izrečena kazna podobna za utjecaj na optuženika, ali i druge osobe da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijest o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja pa su obje žalbe u ovom dijelu neosnovane.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. ZKP/08, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti niti da je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

 

Stoga je na temelju članka 482. ZKP/08 presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 9. ožujka 2017. godine