Broj: Kž-Us 86/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Snježane Mrkoci kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog R. S. i drugih, zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama okrivljenog R. S., okrivljenog V. J., okrivljenog Ž. P., okrivljenog M. L. te okrivljene I. A. podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 19. svibnja 2016. broj Kov-Us-59/15, u sjednici održanoj 16. ožujka 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbijaju se žalbe okrivljenog R. S., okrivljenog V. J., okrivljenog Ž. P., okrivljenog M. L. te okrivljene I. A. kao neosnovane.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu odbijeni su prijedlozi za izdvajanjem nezakonitih dokaza koje su u odgovorima na optužnicu i na sjednici optužnog vijeća podnijeli branitelj okr. R. S., odvjetnik A. K.., branitelj okr. V. J., odvjetnik F. O.., branitelj okr. Ž. P., odvjetnik B. V.., okrivljenik Ž. P. osobno u odgovoru na optužnicu i na sjednici optužnog vijeća, branitelj okr. M. L., odvjetnik R. M.., braniteljica okr. I. A., odvjetnika V. D.. L., a kojima su se pridružili branitelj okr. N. E., odvjetnik B. Ž.., branitelj okr. D. Z., odvjetnik I. S.. te branitelj T … V. d.o.o., odvjetnik I. K..

 

Protiv tog rješenja žali se okrivljenik R. S. putem svog branitelja A. K. s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se kao nezakoniti izdvoje svi predloženi dokazi, odnosno da se rješenje ukine i vrati optužnom vijeću prvostupanjskog suda na ponovno odlučivanje.

 

Protiv rješenja žali se i okrivljenik V. J. putem svog branitelja F. O. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i predloženi dokazi izdvoje kao nezakoniti iz spisa, odnosno da se rješenje ukine i predmet vrati optužnom vijeću na ponovno odlučivanje.

 

Protiv rješenja žali se okrivljenik Ž. P. osobno i putem svog branitelja B. V. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, čl. 9, 10, 64 st. 1 toč. 10, i čl. 289 st. 3 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08), te odredaba čl. 29. i 140. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije o zaštiti ljudskih prava, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i vrati na ponovno odlučivanje.

 

Protiv rješenja žali se i okrivljenik M. L. osobno s prijedlogom da se predložene dokaze proglasi nezakonitim i odredi ponovno provođenje ispitivanja svjedoka sa omogućavanjem obrani da sudjeluje prilikom provedbe takve dokazne radnje.

 

Protiv rješenja žali se i okr. I. A. putem svoje braniteljice V. D. L. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 toč. 11 i čl. 468 st. 2 ZKP/08, te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

 

Temeljem čl. 474 st. 1 u vezi čl. 495 ZKP/08 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe okrivljenika R. S., V. J., Ž. P., M. L. i I. A. nisu osnovane.

 

Žalitelj R. S. u svojoj žalbi navodi da je pobijano rješenje nezakonito jer prvostupanjski sud u izreci rješenja nije ponaosob naveo dokaze koje je obrana ovog optuženika predložila izdvojiti u odgovoru na optužnicu, odnosno predmetni dokazi trebali su biti konkretizirani u izreci bez obzira što se navode u obrazloženju rješenja.

 

Nadalje, ovaj žalitelj smatra da se optužnica temelji na nezakonitim dokazima, konkretno zapisnicima o ispitivanju svjedoka koje je ispitao Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta – dalje u tekstu USKOK, a da pri tome niti okrivljenik niti njegov branitelj nisu bili prisutni tom ispitivanju, što je u direktnoj suprotnosti s odredbom čl. 29 Ustava RH i čl. 6 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje izričito propisuju pravo okrivljenika da ispituje i dade ispitati svjedoke optužbe.

 

Prema stajalištu ovog žalitelja, u konkretnom slučaju povrijeđeno je konfrontacijsko pravo koje se odnosi na cijeli postupak, dakle od pravomoćnosti rješenja o provođenju istrage, a ne kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud od pravomoćnosti optužnice, zbog čega je neprihvatljiv zaključak suda da sve do podnošenja optužnice ZKP ne poznaje tzv. "ravnopravnost oružja".

 

Nadalje, ovaj žalitelj smatra da su i nalazi i mišljenja vještaka za računalne i digitalne zapise, te nalaz i mišljenje vještaka za računovodstvo i financije, nezakoniti dokazi jer su sačinjeni od strane vještaka koje je odabrao USKOK pa im nedostaje potrebna kvaliteta neovisnosti i nepristranosti koja je nužna da bi se zadovoljili standardi pravičnog i poštenog postupka, tim više što su vještaci iz redova Centra za vještačenja I. V. jedinice u sastavu MUP-a RH koji je i podnio kaznenu prijavu protiv okrivljenika.

 

Isto tako, u žalbi se navodi da su i dokazi koji se odnose na sadržaj komunikacije putem mobilnih uređaja, podaci dobiveni provjerom telekomunikacijskih kontakata te CD mediji sa sadržajem te komunikacije, izviješća o analizi računalnih podataka sa CD medija i e-mail poruke, također nezakoniti dokazi jer su pribavljeni na temelju naloga suca istrage a ne sukladno odredbi čl. 332 ZKP/08 koja propisuje uvjete za provođenje posebnih dokaznih radnji kojima se privremeno ograničavaju ustavna prava građana, a to su u konkretnom slučaju sloboda i pravo na tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja.

 

Okrivljenik V. J. u svojoj žalbi prvenstveno se referira na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda. u čemu vidi i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl.468 st. 1 toč. 11 ZKP/08, da nije dao razloge o odlučnim činjenicama u dijelu prijedloga za izdvajanjem kao nezakonitih dokaz zapisnika o ispitivanju svjedoka pred USKOK-om kojom prilikom nisu bili prisutni niti okrivljenik niti njegov branitelj, pa je došlo do povrede konfrontacijskog prava i jer se vjerodostojnost zapisnika o ispitivanju tih svjedoka ne može provjeriti budući da dokazne radnje nisu snimane, nitko osim osoblja USKOK-a nije bio prisutan, a svjedoci svoje iskaze nisu diktirali u zapisnik.

 

Iste prigovore sa istim obrazloženjem, kao i okrivljenik R. S., a vezano za ispitivanje svjedoka i nalaze i mišljenje vještaka poglavito za knjigovodstvo i financije koji su pribavljeni u tijeku istrage a koje je provodio USKOK, ističe i žalitelj Ž. P., pri čemu ističe da u konkretnom slučaju nisu zadovoljeni kriteriji neovisnosti i nepristranosti.

 

Okrivljenik M. L. u svojoj žalbi također pobija odluku prvostupanjskog suda kojom se odbija njegov prijedlog za izdvajanje kao nezakonitih dokaza zapisnika o ispitivanju svjedoka koje dokazne radnje je proveo USKOK u tijeku istrage bez nazočnosti okrivljenika i njegovog branitelja, sa istim obrazloženjem kao ranije navedeni okrivljenici.

 

Žaliteljica I. A. u svojoj žalbi također ističe prigovor nezakonitosti dokaza izvedenih ispitivanjem svjedoka od strane USKOK-a, a kojem ispitivanju nisu prisustvovali niti okrivljenici niti njihovi branitelji, pri čemu se poziva na čl. 6 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i čl. 29 Ustava RH koji garantiraju pravo na pravično suđenje time da vrijede na postupak u cjelini, što znači od policijskih izvida kaznenih djela do postupka pred Ustavnim sudom, što znači da "ravnopravnost oružja" ne može biti zakonom ograničena samo na fazu postupka koja slijedi nakon podizanja formalne optužnice, time da bez audio-vizualnog snimanja ispitivanja svjedoka obrana ne može na raspravi dokazati da je ispitivanje izvršeno protivno zakonskoj zabrani postavljanja kapcioznih i sugestivnih pitanja.

 

Ova žaliteljica prigovara i zakonitosti dokaza koji se odnose na nalaze i mišljenje vještaka provedenih od strane Centra za forenzična vještačenja I. V. jer su isti postupali po nalogu USKOK-a, što znači da je vještake odredila jedna od strana u postupku, a radi se o djelatnicima policije koja i podnositelj kaznene prijave.

 

Isto tako žaliteljica prigovara zakonitosti dokaza kojima je utvrđen sadržaj komunikacije mobilnim uređajima i sadržaj računala koji je dobiven pretragom tih uređaja te provjerom telekomunikacijskih kontakata, držeći da se radi o povredi temeljnih ljudskih prava na slobodu nesmetanog komuniciranja, pa je stoga svakako u tom slučaju trebalo naložiti posebne dokazne radnje iz čl. 322 ZKP/08 a nikako dati nalog za pretragu od strane suca istrage.

Ova žaliteljica je uvodno istakla i žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 toč. 11 ZKP/08, smatrajući da je izreka rješenja nerazumljiva jer ne sadrži mjerodavno pravo, tj. propis temeljem kojeg je prvostupanjski sud odbio prijedloge obrane za izdvajanjem dokaza kao nezakonitih, pri čemu takvu odredbu ne sadrži niti obrazloženje rješenja.

 

Žalitelj R. S. ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. toč. 11 ZKP/08, koju nalazi u činjenici da izreka presude ne sadrži konkretne dokaze čije je izdvajanje predložila obrana, već samo paušalno navodi da se ti prijedlozi za izdvajanje odbijaju kao neosnovani.

 

Međutim, ovaj sud smatra da iako bi bilo poželjno da izreka sadrži sve dokaza čija se zakonitost osporava, izostanak nabrajanja tih dokaza ne čini izreku nerazumljivom, budući se radi o izuzetno velikom broju dokaza koji se detaljno citiraju u obrazloženju rješenja.

 

Isto tako, a suprotno navodima svih podnesenih žalbi, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud smatra da je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da dokazi čije se izdvajanje od strane obrane okrivljenika predlaže, nisu nezakoniti dokazi u smislu odredbe čl. 10 st. 2 ZKP/08, te da njihovim pribavljanjem od strane USKOK-a nisu povrijeđena prava na pravično suđenje propisana odredbom čl. 29 Ustava RH i čl. 6 Konvencije za zaštitu ljudskih prava.

 

Ovdje prije svega treba reći da je državno odvjetništvo, sukladno čl. 124 Ustava RH samostalno i neovisno pravosudno tijelo koje je, između ostalog, ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, time da je na temelju čl. 2 st. 1 Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta ("Narodne novine" broj 76/09., 116/10., 145/10., 57/11., 136/12. i 148/1. 3- dalje u tekstu: ZUSKOK), USKOK posebno državno odvjetništvo na čije ustrojstvo i djelatnost se primjenjuju odredbe Zakona o državnom odvjetništvu, ako odredbama ZUSKOK-a nije drugačije propisano. Radi ostvarenja ove Ustavom proklamirane temeljne ovlasti i dužnosti, državni odvjetnik, u ovom slučaju USKOK je, u smislu odredbe čl. 38 st. 2 ZKP/08, ovlašten i dužan između ostalog poduzimati potrebne radnje radi otkrivanja kaznenih djela i pronalaženja počinitelja, poduzimati izvide kaznenih djela, nalagati i nadzirati provođenje pojedinih izvida radi prikupljanja podataka važnih za pokretanje istrage, pokrenuti i voditi istragu te provoditi i nadzirati provođenje dokaznih radnji.

 

Slijedom toga, evidentno je USKOK u svemu postupio sukladno navedenim ustavnim i zakonskim odredbama o položaju i ovlasti državnog odvjetnika, odnosno USKOK-a.

 

Stoga prvenstveno treba reći da zapisnici o ispitivanju svjedoka koje osporavaju svi žalitelji, sastavljeni su sukladno odredbama ZKP/08, u okviru tzv. državnoodvjetničke istrage, odnosno u stadiju stranačkog postupanja s ciljem da se u stadiju postupka pred sudom opravda tvrdnja o postojanju osnovane sumnje da su okrivljenici počinili kaznena djela za koja se terete.

 

Naime, ispitivanje svjedoka propisano je odredbama čl. 283 do 300 ZKP/08, dok niti jednom odredbom ZKP/08 nije propisana obveza državnog odvjetnika da u okviru tzv. državnoodvjetničke istrage obavještava okrivljenika i njegovog branitelja o ročištima na kojima se ispituju svjedoci, što je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

 

U tom stadiju postupka pa sve do optuženja, ZKP/08 ne poznaje "ravnopravnost oružja" između stranaka, jer u tom stadiju istrage dominira tzv. "inkvizitorno načelo", a tek na raspravi tzv. "akuzatorno načelo". Naravno da se zaključak o postojanju krivnje određene osobe za počinjenje određenog kaznenog djela ne bi mogao izvesti jedino iz dokaza koje je izvela samo jedna stranka u postupku, što znači da se konfrontacijska klauzula propisana odredbama Ustava RH i Konvencijom, na koju se pozivaju žalitelji, odnosi na postupak u cjelini u cilju ostvarenja prava na pravično suđenje, te se ono u cijelosti ostvaruje u stadiju rasprave pred prvostupanjskim sudom u kontradiktornom postupku uz poštivanje načela "jednakosti oružja".

 

Ovdje treba također reći da je odredbom čl. 300 ZKP/08 propisao kada se iskaz svjedoka ne može upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku, pri čemu u taksativno navedenim razlozima nije propisan slučaj kad su svjedoci ispitani bez nazočnosti okrivljenika i njegovog branitelja.

 

Međutim, u svakom slučaju ovi dokazi prikupljeni od stane USKOK-a u istrazi, bit će podvrgnuti strogoj ocjeni vjerodostojnosti, ako optužnica bude potvrđena, jer se, bez neposrednog ispitivanja tih svjedoka na raspravi i omogućavanja obrani da iskoristi pravo na postavljanje pitanja, na takvim dokazima ne može isključivo ili u odlučnoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda, a kako to nalaže odredba čl. 431 st. 2 ZKP/08.

 

Nadalje, nisu u pravu žalitelji kada osporavaju vještačke nalaze i mišljenja sačinjena po stalnim sudskim vještacima, djelatnicima Centra za forenzička ispitivanja i vještačenja I. V. koji je u sastavu MUP RH, jer ti nalazi i mišljenja podliježu provjeri vjerodostojnosti a nikako zakonitosti, pa će se, kako to pravilno ističe prvostupanjski sud, od strane okrivljenika i njihovih branitelja, moći osporavati u tijeku rasprave, ukoliko do iste dođe. Naime, osporavani vještački nalazi podliježu ocjeni suda kao i svi drugi provedeni dokazi, pa ukoliko se utvrdi da u nalazima ima proturječnosti i nedostataka, odnosno ako se pojavi sumnja u točnost danog mišljenja, isto se može otkloniti ponovnim ispitivanjem vještaka, a nema zapreke i da se zatraži mišljenje drugih vještaka, kako to predviđa odredba čl. 257 ZKP/08.

 

Isto tako, a suprotno navodima podnesenih žalbi okrivljenika R. S. i I. A., pravilno je prvostupanjski sud odbio prijedlog za izdvajanje kao nezakonitih, dokaza kojima je utvrđen sadržaj komunikacije mobilnim uređajima, te sadržaj računala, dobiven pretragom tih uređaja na temelju naloga suca istrage.

 

Naime, u konkretnom slučaju komunikacija između sudionika je već bila završena i sačuvana na mobilnim uređajima i računalima, pa stoga nije bilo potrebno određivati posebne dokazne radnje iz čl. 332 ZKP/08. koje bi bile nužne kada bi trebalo kroz određeno vrijeme tajno pratiti kontakte i komunikacije između optuženika. Ovako, bilo je dostatno da se na temelju čl. 242 i 257 ZKP/08, temeljem nalog suca istrage obavi pretraga ovih uređaja.

 

Stoga je ocjena i ovog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi čl. 36 Ustava RH i čl. 8 Konvencije za zaštitu ljudskih prava, jer su navedeni dokazi pribavljeni u skladu s odredbama ZKP/08 te ne predstavljaju nezakonit dokaz u smislu čl. 10 ZKP/08.

Na kraju treba reći, da pogrešno smatra branitelj okrivljene I. A. da činjenica da se prvostupanjski sud u izreci pobijanog rješenja nije naveo mjerodavnu odredbu zakona temeljem koje je donio pobijanu odluku, čini tu izreku nerazumljivom i proturječnom razlozima rješenja.

 

Naime, evidentno je da pobijano rješenje doneseno od strane optuženog vijeća prilikom odlučivanja o osnovanosti optužnice, te da su obrana i okrivljenici temeljem čl. 350 st. 3 ZKP/08 iskoristili svoje pravo i predložili izdvajanje određenih dokaza kao nezakonitih, što je međutim prvostupanjski sud odbio te donio posebno rješenje s uputom o pravu na žalbu, a što nije mogao učiniti bez ovlasti koje mu je dala odredba čl. 351 st. 2. i 3. ZKP/08. Stoga u žalbi istaknuti nedostatak ne čini izreku presude nerazumljivom, tim više jer se zakonski osnov za donošenje odluke citira u obrazloženju rješenja (list 2. prvi pasus).

 

Ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbi okrivljenika, ovaj sud je istu ispitao i sukladno odredbi čl. 494 st. 4 ZKP/08, te nije našao da bi bile počinjene povrede na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako se navodima podnesenih žalbi prednja utvrđenja ne dovode s uspjehom u sumnju, trebalo je na temelju čl. 494 st. 3 toč. 2 ZKP/08 odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 16. ožujka 2017.