Broj: Kž 476/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Melanije Grgić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika S. M. zbog kaznenih djela iz članka 110. u vezi članka 34. stavak 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 01. lipnja 2015., broj K-38/14, u sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika S. M. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Rijeci od 01. lipnja 2015., broj K-38/14 optuženik S. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela, pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi članka 34. stavak 1. KZ/11 opisanog pod točkom 1. izreke presude i zbog kaznenog djela protiv javnog reda, nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari iz članka 331 stavak 1. KZ/11 opisano pod točkom 2. izreke. Na temelju članka 110. uz primjenu članka 48. stavak 2. u vezi članka 49. stavak 1. točka 2. KZ/11 za kazneno djelo iz točke 1. utvrđena je kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine a na temelju članka 331. stavak 1. KZ/11 za kazneno djelo iz točke 2. utvrđena je kazna zatvora u trajanju 4 (četiri) mjeseca pa je uz primjenu članka 52. stavak 1. i 2. KZ/11 optuženik S. M. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 2 (dva) mjeseca.

 

Na temelju članka 54. KZ/11 u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme koje je optuženik proveo u pritvoru i istražnom zatvoru od 08. rujna 2014. do 01. lipnja 2015.

 

Od optuženika su na temelju članka 331. stavak 6. KZ/11 oduzete automatska puška "M 70 – B1" tvorničkog broja 136536 sa pripadajućim spremnikom i 15 komada streljiva cal. 7,65 x 39 mm te ručno rađena eksplozivna naprava sačinjena od 47 grama amonijevog nitrata i TNT-a, detonatorske kapisle broj 8 te sporogorećeg štapina dužine oko 4 cm i 26 komada čavala.

 

Optuženiku je na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 1. i 2. točka 1., 2., 4., 5. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda i 143/12, 145/13, 152/14 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) naloženo podmirenje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna, putnih troškova svjedoka A. M. u iznosu od 240,00 kuna, S. E. u iznosu od 120,00 kuna, V. P. u iznosu od 120,00 kuna, nagrade stalnog sudskog vještaka sudske medicine dr. D. C. u iznosu od 520,00 kuna, nagrade stalnog sudskog vještaka balističke struke V. N. u iznosu od 800,00 kuna, nagrade vještaka telekomunikacijske struke V. N. u iznosu od 792,00 kuna, nagrade stalnog sudskog vještaka za požare i eksplozije M. R. u iznosu od 576,00 kuna, nagrade vještaka psihijatra A. H. u iznosu od 6.375,00 kuna, nagrade vještaka psihologa R. K. u iznosu od 1.248,00 kuna, troškova Klinike za psihijatriju V. u iznosu od 1.875,00 kuna, a o ostalim troškovima postupka bit će doneseno posebno rješenje.

 

Protiv te presude pravodobno su žalbe podnijeli državni odvjetnik i optuženik S. M. po branitelju K. D. odvjetniku iz R.. Državni odvjetnik je žalbu podnio zbog odluke o kazni, predloživši preinačenje prvostupanjske presude i izricanje pojedinačnih kazni i jedinstvene kazne zatvora u duljem trajanju. Optuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući preinačenje prvostupanjske presude na način da bude oslobođen od optužbe a podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu pred izmijenjeno vijeće.

 

U odgovoru na žalbu optuženika državni odvjetnik je predložio njezino odbijanje kao neosnovane, smatrajući da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te na temelju tako utvrđenog stanja izveo pravilni zaključak da je optuženik svojim ponašanjem u subjektivnom i objektivnom smislu ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela pokušaja ubojstva.

 

Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razmatranje. Sjednica vijeća je bila javna i održana je u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženika i njegovog branitelja koji su o sjednici bili uredno obaviješteni.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika su neosnovane.

 

U odnosu na žalbu optuženika

 

Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi iznosi svoju analizu i tumačenje provedenih dokaza te na tome zasnovane svoje zaključke o spornom događaju a posebno o namjeri s kojom je postupao kritične zgode opisane pod točkom 1. izreke pobijane presude. Međutim, svojim tvrdnjama i zaključcima optuženik nije uspio dovesti u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda niti na njima utemeljene zaključke. Naime, tijekom postupka nije bilo sporno da je navedenog dana između optuženika i njegovog tadašnjeg šogora oštećenika A. M., došlo najprije do verbalnog sukoba vezano uz zdravstveno stanje oštećenikove supruge, odnosno optuženikove sestre. Također, optuženik nije osporio da je nastavno na prepirku uzeo automatsku pušku, skrivenu iza regala u dnevnoj sobi oštećenikove kuće i iz nje opalio metak, što je sve pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Nadalje, nesporno je da je ovu pušku od optuženika i oštećenika koji su se oko nje otimali, oduzeo susjed M. J. pa nitko puškom nije bio ozlijeđen. Optuženik međutim osporava da je imao namjeru ubiti oštećenika te u žalbi kao i u obrani ustraje u tvrdnji da ga je samo htio zaplašiti.

 

Protivno navodima optuženikove žalbe, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio namjeru optuženika a to je da ubije oštećenika, za što je dao uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. U žalbi optuženik detaljnom analizom iskaza oštećenika A. M. nastoji obezvrijediti njegove navode zanemarujući nalaz i mišljenje vještaka balističke struke koji je iskazao da je iskaz oštećenika o položaju optuženika prilikom opaljenja i načinu na koji je to učinio realniji. Pri tom je ovaj vještak naveo da se optuženik u trenutku ispaljivanja spornog hitca nalazio na nekoj udaljenosti u području ulaznih vrata, što je u skladu s iskazom oštećenika a otklanja obranu optuženika da je iz puške opalio dok se nalazio na podestu a slijedom toga i da je htio opaliti vrt ali je pogodio ogradu. Osim toga i djelomična rekonstrukcija na mjestu događaja, potvrdila je iskazivanje oštećenika tako što je povučen pravac od oštećenja na ogradi, utvrđenog tijekom očevida, do položaja optuženika u trenutku opaljenja, kako je to iskazao oštećenik (F 23-30), odnosno potvrđeno je da je optuženik iz puške opalio prije nego je izašao na podest, što on navodi u svojoj obrani. Slijedom navedenog optuženik svojom žalbom nije uspio dovesti u sumnju iskaz oštećenika.

 

Optuženik nije u pravu kada osporava ocjenu koju je o njegovoj obrani dao prvostupanjski sud kao i argumente koji su navedeni u pobijanoj presudi. Naime, prvostupanjski je sud obranu optuženika detaljno analizirao uspoređujući je s ostalim provedenim dokazima nakon čega je iznio valjane i uvjerljive razloge o nelogičnostima, neuvjerljivosti i neprihvatljivosti te obrane, koje prihvaća i ovaj sud te na njih upućuje optuženika kako bi izbjegao njihovo ponavljanje. Također je prvostupanjski sud pravilno utvrdio namjeru optuženika i to svoje utvrđenje je valjano argumentirao.

 

Naime, svoje utvrđenje da je inkriminiranog dana optuženik doista pokušao ubiti oštećenika, prvostupanjski sud je temeljio na nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za balistiku V. N. koji je kao smjer pucanja naveo da je bio od naprijed sa lijeve strane te nešto od gore prema dolje te da se optuženik u trenutku ispaljivanja spornog hica nalazio na nekoj udaljenosti u području samih ulaznih vrata, odnosno da je hitac ispaljen je iz smjera ulaznih vrata na katu kuće prema lijevoj strani stuba ograde. Upravo zbog toga vještak smatra realnijim iskaz oštećenika o ispaljenju hica te nastanku tangencijalnog oštećenja ograde.

 

Nadalje, kao argument o postojanju namjere prvostupanjski sud je cijenio i iskaze svjedoka susjede S. E. koja je iskazala kako je optuženik rekao "pustite me da ga ubijem" a na njeno pitanje da zašto želi ubiti oštećenika odgovorio je da oštećenik maltretira sestru koja je vrlo bolesna, kao i svjedoka M. J. koji je iskazao da je optuženik govorio A. (oštećeniku) da će ga ubiti jer mu dira sestru. Daljnji argument za svoje utvrđenje o postojanju namjere za ubojstvo prvostupanjski sud nalazi u sms poruci od 03. rujna 2014. u 06:08:12 sati, dakle samo četiri dana prije inkriminiranog događaja koja glasi: "Vrijedi li ubit luđaka zlostavljačkog sad kad je sve gotovo, može li ovo zlo ispravit prethodno, rekla mi je za Uskrs znaš da tebe nema ja bih se odmah ubila, nisam to razumio ili nisam htio razumjeti. Živjela je u paklu, nek ta nesretna duša moje sestre počiva u miru", kao i u poruci koja je pronađena u jakni optuženika. U njoj piše: "Moja sestra živjela je u paklu zlostavljanja a ja to nisam razumio i nisam joj pomogao kad je to bilo potrebno i ta spoznaja me totalno razara. Rekla mi je za Uskrs, znaš da tebe nemam ja bih se odmah ubila, opterećen svojim problemima ja ni tada nisam …(nerazumljivo), nisam razumio što se događa ili nisam htio razumjeti. Sad kad je teško oboljela i kad mi je sve ispričala shvaćam da je bila godinama u šapama tog šizofrenika … zlostavljača i jedino što mogu sad učiniti to je da se više ne pati i da nesretna duša moje sestre konačno nađe svoj mir. M. S.".

 

Pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako je i prije kritičnog događaja optuženik razmišljao o tome da li da ubije oštećenika a tu namjeru potkrepljuje i činjenica da je optuženik u kuću svoje sestre donio pušku i sakrio je, što oštećenik nije znao. Zbog navedenog s pravom je otklonjena obrana optuženika da je pucanjem samo htio zaplašiti oštećenika. Ovo tim više što je sam optuženik u obrani iskazao da nakon što je uzeo pušku i usmjerio je prema oštećeniku ovaj je pobjegao i kada je optuženik iz dnevnog boravka izašao na hodnik oštećenik je već bježao niz stepenice. Dakle, učinak zastrašivanja postignut je time što je optuženik uzeo pušku, za koju oštećenik uopće nije znao da se nalazi u njegovoj kući, uperio je u oštećenika koji se dao u bijeg no optuženik ide za njim niz stepenice s puškom u rukama za koju se na kraju obojica otimaju. Konačno i činjenica da optuženik nije pucao u zrak već, kako je iskazao, prema vrtu, potkrepljuje postojanje namjere za ubojstvo, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

 

Navodom iz žalbe kako je u odlučnom trenutku odustao od započetog počinjenja kaznenog djela optuženik ustvari potkrepljuje postojanje namjere jer da namjere za ubojstvo nije bilo ne bi imao od čega odustajati. Međutim, protivno navodima obrane pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako nema govora od odustanku a kobna posljedica je izostala jer je oštećenik bacivši se na pod čim je vidio cijev puške, uspio izbjeći streljivo a zatim i pobjeći niz stepenice, sakriti se iza zida kuće te u trenutku nailaska optuženika zgrabiti cijev puške, otimajući se za nju s optuženikom dok je konačno susjed M. J. nije oteo od obojice.

 

Što se tiče kaznenog djela iz točke 2. pobijane presude optuženik se izjasnio da se osjeća krivim ne osporavajući činjenicu da je spornu eksplozivnu napravu, koja mu je ostala nakon Domovinskog rata, držao u svojoj kući, kao i automatsku pušku do dana kad ju je odnio u oštećenikovu kuću i sakrio u dnevnoj sobi iza regala. Ovo optuženik ne osporava niti u žalbi.

 

Slijedom svega navedenog, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno u odnosu na sva bitna obilježja oba inkriminirana djela zbog čega je žalba optuženika u cijelosti neosnovana, a nije počinjena niti povreda kaznenog zakona koja bi bila posljedica pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni

 

Osim zbog žalbe državnog odvjetnika na odluku o kazni, ovaj sud je bio dužan razmatrati pobijanu presudu u dijelu odluke o kazni i s obzirom na to da je optuženik podnio žalbu iz žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada navodi da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti a otegotne nije cijenio u dovoljnoj mjeri, smatrajući da one prevladavaju i premašuju po značaju i težini olakotne zbog čega nije bilo osnova za ublažavanja zakonom propisane kazne u članku 110. KZ/11. U žalbi državni odvjetnik na drukčiji način evaluira otegotne okolnosti koje je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, ističući činjenicu da se optuženik pripremao za izvršenje kaznenog djela donoseći u oštećenikovu kuću pušku, što upućuje na odlučnost i upornost da djelo i izvrši. Također važnom smatra i činjenicu da optuženik nakon što je oštećenik uspio pobjeći ide za njim ne bi li dovršio započeto, govoreći da ga želi ubiti te konačno poseže i za eksplozivnom napravom u cilju ostvarenja nauma. Olakotne okolnosti a to su neosuđivanost i smanjena ubrojivost državni odvjetnik ne smatra značajnim u tolikoj mjeri da bi rezultirale ublažavanjem kazne.

 

Protivno navodima žalbe državnog odvjetnika prvostupanjski sud je pravilno vrednovao sve okolnosti koje utječu na vrstu i visinu kazne, cijeneći osobne odlike optuženika kao i jačinu povrede zaštićenog dobra, pobude iz kojih su djela počinjena, način počinjenja i skrivljene učinke kaznenih djela i prijašnji optuženikov život. Olakotnim je cijenjena optuženikova smanjena ubrojivost kao posljedica dijagnoze poremećaja prilagodbe s elementima poremećaja ličnosti dominantno narcističnih i paranoidnih karakteristika (simptomatike) koje su aktivirane traumatskim, stresnim životnim okolnostima – bolest sestre.

 

Naime, u vrijeme događaja iz točke 1. izreke pobijane presude, uslijed kumulacije afekata te kulminacije situacijskih okolnosti došlo je kod optuženika do izražene tzv. afektivne reakcije i to s kombiniranim steničkim i asteničkim afektima – bijesom, ljutnjom, srdžbom, strahom, tugom. Sposobnost optuženika da shvati značenje svojih postupanja i još naglašenije da vlada vlastitom voljom bile su znatno smanjene ali ne bitno.

 

Dakle, ponašanje optuženika bilo je determinirano spoznajom o teškom i terminalnom oboljenju njegove sestre koja mu je bila jedina obitelj i uz koju je bio vezan kao i poremećajem prilagodbe s elementima poremećaja ličnosti slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbe o ublažavanju kazne te je, cijeneći sve navedene okolnosti utvrdio primjerene pojedinačne kazne za svako kazneno djelo kao i jedinstvenu kaznu u trajanju dvije godine i dva mjeseca koju i ovaj sud smatra primjerenom počinjenim kaznenim djelima te odgovarajućom društvenom osudom takvog ponašanja. Ta je kazna podobna za utjecaj na optuženika ali i druge osobe da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijest o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja. Ujedno, optuženik neće na dulje vrijeme biti udaljen iz svakodnevnog života što će mu omogućiti ponovno uključivanje u društvo nakon izdržavanja kazne i život u skladu sa zakonom.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. ZKP/08, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti da je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, na što je dužan paziti po službenoj dužnosti.

 

Slijedom navedenog, na temelju članka 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 23. ožujka 2017.