Broj: Kž-197/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Brešković Balent kao predsjednice vijeća te Mirjane Rigljan i Vladimira Vinje kao članova vijeća, uz sudjelovanje Sanje Bračić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog J. K. zbog kaznenog djela neisplate plaća iz čl. 132 st. 1 Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući povodom žalbe okrivljenika, podnesene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj K-165/15 od dana 07. studenog 2016. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 28. ožujka 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              O d b i j a   se žalba okrivljenog J. K. kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom okrivljeni J. K. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela neisplate plaća iz čl. 132 st. 1 KZ/11 činjenično opisano izrekom te presude, pa se temeljem istog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a temeljem čl. 56 KZ/11 okrivljeniku se izriče uvjetna osuda na način da se kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci neće izvršiti ukoliko isti u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Temeljem čl. 148 st. 1 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) okrivljeni J. K. je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145 st. 2 toč. 6 ZKP/08 u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna.

 

              Protiv navedene presude pravovremeno je žalbu podnio okrivljeni J. K. po branitelju M. M., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog prava, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka, te u žalbi predložio da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenika oslobodi od optužbe, odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu okrivljenika podnio je nadležni državni odvjetnik navodeći da su navodi žalbe okrivljenika neosnovani, pa predlaže da se žalba kao takva odbije.

 

Spis predmeta dostavljen je Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu temeljem čl. 474 st. 1 ZKP/08.

 

              Žalba okrivljenika nije osnovana.

 

              Iako u uvodu žalbe okrivljenik navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ničim ne obrazlaže navedeni žalbeni osnov, a iz sadržaja same žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede Kaznenog zakona. Stoga je ovaj sud, postupajući u smislu odredbe čl. 476 st. 1 toč. 1 i 2 ZKP/08, tj. ispitujući presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a pazeći po službenoj dužnosti gdje treba utvrditi postoji li povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 toč. 1, 5, 6, 9-11 i čl. 468 st. 2 ZKP/08, te je li rasprava protivno odredbama ovog zakona održana u odsutnosti okrivljenika i njegova branitelja, te je li na štetu okrivljenika povrijeđen Kazneni zakon, utvrdio da niti jedna takva povreda nije počinjena.

 

              Također nije u pravu žalitelj kada u žalbi tvrdi da je povrijeđen Kazneni zakon. Žalitelj ne navodi koju povredu Kaznenog zakona ima u vidu, te se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga, što se postojanje povrede Kaznenog zakona presuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koji bi, sa stajališta žalitelja, bio ispravan. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela neisplate plaće za koju je okrivljenik i osuđen, tu u ovom slučaju ne postoji povreda Kaznenog zakona.

 

              Isto tako, suprotno navodima žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci prvostupanjskog suda zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica čvrsto utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

              Naime, u ovom postupku nesporno je utvrđeno da je okrivljeni J. K. u inkriminirano vrijeme bio vlasnik prijevozničkog obrta K. T. da je oštećeni D. M. kod njega bio zaposlen od 10. listopada 2008. godine, te da je isti od 02. siječnja 2013. do 02. travnja 2014. godine bio na neprekidnom bolovanju, za koje razdoblje su mu izdane doznake od strane izabranog liječnika, kako je to potvrđeno iz dopisa HZZO-a. Također je nesporno da u inkriminirano vrijeme, dakle za vrijeme bolovanja oštećenika, račun okrivljenika nije bio blokiran, dakle bio je solventan, i da su se uredno isplaćivale plaće ostalim zaposlenicima. Nesporno je, također, da okrivljenik nije u inkriminirano vrijeme isplatio naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti oštećenom D. M., a to je protivno odredbi čl. 83 st. 3 i čl. 85 Zakona o radu.

 

Spornim se ukazuje da li se u postupanju okrivljenika stječu obilježja predmetnog kaznenog djela neisplata plaće iz čl. 132 st. 1 KZ/11.

 

              Naime, i ovaj drugostupanjski sud nalazi, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, da je okrivljenik, i to nakon analize kompletno provedenog dokaznog postupka, počinio terećeno mu kazneno djelo i to iz razloga što je okrivljenik, a prema važećoj zakonskoj regulativi, bio u obvezi isplatiti naknadu za vrijeme privremene nesposobnosti za rad oštećeniku kroz čitavo vrijeme njegovog bolovanja i istodobno zatražiti od Zavoda za zdravstveno osiguranje da mu se vrati isplaćena naknada plaće, po čemu je Zavod bio dužan postupiti u roku od 45 dana od dana primitka zahtjeva za povrat. Iz same obrane okrivljenika proizlazi da on nije htio financirati državu i plaćati oštećeniku plaće, iako je nedvojbeno, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, da je u inkriminirano vrijeme na njegovom računu bilo dovoljno sredstava i mogućnosti da bez štete za njegovo poslovanje izvrši svoju obvezu prema oštećeniku, a on to svejedno nije učinio. Također nije zatražio niti povrat isplate od HZZO-a, već je to učinio tek nakon što je bio prisiljen platiti zaostale plaće oštećeniku, a što je učinio tek nakon što je podignuta kaznena prijava i nakon što je dobio nalog od inspektorata da se izvrši obračun plaća oštećeniku.

 

              Obzirom na takvo postupanje okrivljenika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se u ponašanju istog stječu obilježja terećenog mu kaznenog djela neisplata plaća iz čl. 132 st. 1 KZ/11, te ga je za isto pravilno i oglasio krivim i osudio po zakonu.

 

Za sva svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao valjane i argumentirane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te zbog nepotrebnog ponavljanja na iste upućuje žalitelja.

 

Dakle, u kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka te obrane okrivljenika, kao i navoda istaknutih u žalbi, te dovođenjem u vezu svih tih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenika su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Ono što žalitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda, posve dostatne te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu odgovornosti okrivljenika za inkriminirano mu kazneno djelo neisplata plaće na način kako ga se tereti i kako je opisano u izreci pobijane presude.

 

              Stoga nije osnovan prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, kako u odnosu na objektivni element kaznenog djela, tako i u odnosu na subjektivni odnos okrivljenika prema djelu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio Kazneni zakon kada je utvrđeno protupravno postupanje okrivljenika ocijenio kao kazneno djelo neisplata plaće iz čl. 132 st. 1 KZ/11, pa nije povrijeđen ni Kazneni zakon.

 

              Na navode žalbe koji posebno upire na mogućnost primjene odredbe čl. 132 st. 5 KZ/11, a koji propisuje da se počinitelj može osloboditi kazne ako naknadno uplati zaostale plaće, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio postojanje ovdje inkriminiranog kaznenog djela neisplata plaće iz čl. 132 st. 1 KZ/11 i pravilno zaključio da u konkretnom slučaju se ne može primijeniti odredba iz st. 5 istog članka, zato što je nesporno okrivljenik naknade plaće uplatio tek nakon što je dobio poziv za prvo ispitivanje u državnom odvjetništvu s poukom o pravima (to nesporno proizlazi iz podataka u spisu), a što znači da je to učinio tek nakon što je saznao da ga je oštećenik kazneno prijavio. Stoga nije bilo osnova za primijeniti navedenu odredbu.

 

              Isto tako, nije u pravu žalitelj, kada navodi da je prvostupanjski sud nakon što je pravilno utvrdio činjenično stanje, istom izrekao prestrogu kaznu.

 

              Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

              Određujući vrstu i mjeru kazne koju će izreći sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti, okolnostima u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, kao i njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

 

              Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne. Kao olakotno prvostupanjski sud je cijenio da isti do sada nije osuđivan, dok mu je kao otegotno cijenio njegovu nekritičnost spram počinjenog kaznenog djela.

 

Cijeneći društvenu opasnost i porast broja počinjenja upravo ove vrste kaznenih djela, pobude iz kojih je djelo počinjeno, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se izricanjem uvjetne osude, sa prethodno utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci i rokom provjeravanja od dvije godine, može postići svrha kažnjavanja predviđena zakonskom odredbom o svrsi kažnjavanja iz čl. 41 KZ/11.

 

              Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne, te o svrsi kažnjavanja, ovako izrečena kazna je jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecat će na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela ali i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

              Upravo odmjerenom kaznom optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne tako i specijalne prevencije.

 

              Nadalje, iako žalitelj u uvodu žalbe navodi da se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, ničim ne obrazlaže navedeni žalbeni osnov, to se ovaj sud, zbog nedostatka obrazloženja, nije dužan referirati o navedenom.

 

              Zbog navedenog, presuđeno je kao u izreci.

 

              Kako žalba okrivljenika nije osnovana, a nije utvrđen postojanje bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo u smislu odredbe čl. 482 ZKP/08, presuditi kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 28. ožujka 2017.