1                      Poslovni broj: 18 UsImio-409/20-7

 

Poslovni broj: 18 Uslmio-409/20-7

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU             

Put Supavla 1.

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke A. M. P., u upravnom sporu tužitelja I. K. iz K., K. . br. ., zastupan po opunomoćeniku A. K., odvjetniku u Z., N. .., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ulica grada Vukovara 33., Zagreb, radi priznavanja status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, nakon održane javne rasprave zaključene dana 18. prosinca 2020. u prisutnosti tužitelja, opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika, dana 28. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„Uvažava se tužba tužitelja I. K., sin pok. I., iz K., K. ., kbr. ., OIB: …. i poništava se osporeno rješenje tuženika poslovni broj, Klasa: UP/II 563-01/20-02/51, Urbroj: 511-01-149-20-2 od 31. kolovoza 2020. godine i priznaje se tužitelju status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

podredno da predmet vrati tuženiku na ponovno odlučivanje.“

II.Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova ovog upravnog spora. 

 

 

Obrazloženje

Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: Klasa: UP/II 563-01/20-02/51, Urbroj: 511-01-149-20-2 od 31. kolovoza 2020. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena na rješenje  Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Klasa: UP/I 563-01/19-03/7, Urbroj: 511-01-149-19-5 od 14. lipnja 2019., a kojim rješenjem je odbijen je zahtjev tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, kao bivšem zaposleniku Ministarstvu unutarnjih poslova.

              Tužitelj tužbom pobija osporavano rješenje tuženika iz svih zakonom predviđenih razloga. U bitnome se u tužbi navodi da su razlozi osporavanog rješenja nejasni i izostali glede bitnih činjenica, da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, da je na temelju Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 121/2017. – dalje ZHBDR) i to u članku 3. stavak 1. jasno određeno tko se smatra hrvatskim braniteljem iz Domovinskog rata jer da je upravo tamo označeno da su to, između ostalih, i pripadnici Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, gdje da je upravo tužitelj i bio zaposlenik i kao takav učesnik Domovinskog rata te da su navodi iz rješenja tuženika neprihvatljivi te na štetu tužitelja. Naime, navodi o tome da tužitelj kao zaposlenik u bivšem SZUP-u nije organizirano sudjelovao u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta Republike Hrvatske, kada je tužitelj, kao i drugi uposlenici, izjavio i potpisao izjavu o obrani teritorijalnog integriteta i suvereniteta Republike Hrvatske i kao takav bio učesnikom u toj obrani, to da je navod u obrazloženju rješenja kao poseban uvjet netočno naznačen, a on da je upravo bitan u odlučivanju ovih okolnosti i ove apsolutno bitne činjenice. Obrazloženje da je potrebno ispuniti oba uvjeta a to da je uposlenje u MUP-u i sudjelovanje u izravnom oružanom otporu agresoru ili da je djelovao u vezi tog otpora, da se može dokazati nizom nespornim dokaza, jer da je tuženik bio i u Z., P., B., Đ., K. i drugim mjestima  u okolici Z. pa i u Z. i to baš u razdoblju od 5. kolovoza 1990. g. do 17. kolovoza 1992. Načelo neposrednosti dokaza, prema mišljenju tužitelja, da nije moguće suspendirati na njegovu štetu niti u situacijama ako nisu pribavljeni neki dokazi koji se nalaze u službenim evidencijama tuženika a koje evidencije da se odnose na ovakvu situaciju. Odluka o odbijanju zahtjeva za priznavanje prava statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, a potom i žalbe koja je izjavljena na to rješenje, da se temelji na strogo formalnim pravilima, a ne dostavljanju podataka od strane tuženika. Svi dokazi da se nalaze u arhivi tuženika u Upravi za ljudske potencijale, kao i u dosjeu koji je u Zagrebu. Ističe se povreda načela materijalne istine i načela neposrednosti dokaza kao temeljnog prava tužitelja. U ovakvim postupcima da se primjenjuju zakoni Republike Hrvatske a posebno odredbe koje reguliraju postupanje sa zahtjevima za ostvarenje prava na priznanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Tuženik da uopće nije obrazložio razlog odnosno termin …. „da tužitelj nije pružao oružani otpor agresoru ili djelovao u izravnoj vezi tog otpora…“ kada u svom obrazloženju ističe razloge da nije vidljivo sudjelovanje u obrani suvereniteta neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske koji pojam da je razdvojen s veznikom „i“ koji da u pravnoj terminologiji ima sasvim drugi status od navoda „ili“ što da to tuženik uopće u konkretnom slučaju ne obrazlaže – stavak 2. redak tri na stranici tri. Napominje se kako niti stranice rješenja nisu numerirane. Pozivom na taj Zakon koji regulira tu problematiku, a odnosi se na vrijeme kada je podnesen zahtjev za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, da je trebalo tužitelja pozvati i upozoriti da dostavi određenu dokumentaciju, a ako tu dokumentaciju nije mogao pribaviti – radni nalozi, odlasci na mjesta prikupljanja podataka u svezi s obranom, radnu knjižicu, izjavu o obrani suvereniteta, ustavnog poretka i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske i drugo, tada da ga je trebalo upozoriti na zakonske posljedice, a u protivnom te podatke da je trebalo pribaviti prvostupanjsko tijelo koje je vodilo postupak, kao i drugostupanjsko tijelo, jer da je tu propisano da ukoliko tijelo koje vodi postupak može lakše pribaviti određene dokumente, da se to neće tražiti od stranke, već da će se to pribaviti po službenoj dužnosti. Tuženik da je pak pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije uvažilo dokaze i dokumentaciju iz koje je razvidno kako je tužitelj u potpunosti ispunio sve uvjete iz Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji. Imajući u vidu sve naprijed navedeno da je logično kako je takav pravni stav suprotan odrednicama Zakona pa da je tužba tužitelja osnovana. Iz svega naprijed navedenog da se neminovno nameće zaključak kako je tuženik učinio bitnu povredu pravila postupka pa da je zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do izvođenja pogrešnih činjeničnih i pravnih zaključaka i do pogrešne primjene prava. Slijedom navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se njegova tužba uvaži, osporavano rješenje poništi i tužitelju prizna status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, a podredno da se predmet vrati tuženiku na ponovno odlučivanje te da tuženik bude obvezan naknaditi mu troškove ovog upravnog spora.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba neosnovana te se u bitnome poziva na obrazloženje osporavanog rješenja.

Tužitelj se podneskom zaprimljenim kod ovoga suda dana 09. prosinca 2020. očitovao na tuženikov odgovor na tužbu ističući da su navodi tuženika proizvoljni i ne odražavaju stvarno stanje stvari te u bitnome ponavlja navode iz tužbe dodajući kako je u isto vrijeme u SZUP-u bilo još uposlenih koji imaju status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, i to B. B., A. J., Ž. D., J. M., J. N., G. N. zv. M., S. Z., M. Z., R. V. i mnogi drugi, koji da su bili i manje vremena uposleni u SZUP-u, pa da stoga nije jasno radi čega se samo tužitelju uskraćuje pravo na  status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, jer da je skupa sa navedenima dijelio isti status i sudbinu u Domovinskom ratu. Zato da u konkretnom slučaju postoji nezakonitost tuženika u odlučivanju o zahtjevu tužitelja u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica bitnih za ostvarivanje zajamčenog subjektivnog prava i priznanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Ističe se u bitnome i to da je u osobito važnim slučajevima, kao što je ovaj, tužitelj trebao ozbiljno sudjelovati u prvostupanjskom upravnom postupku kao i u žalbenom postupku, a što da i Zakon a i pravilnici MUP-a propisuju  i navode u svojim odrednicama, jer da duh ZHBDR-a nije konstruiran da derogira subjektivna prava te da u ovakvim slučajevima treba postupati krajnje oprezno. 

U tijeku ovog upravnog spora je svakoj stranci dostavom podnesaka i održavanjem rasprave u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 – dalje: ZUS) dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Tužitelj je po svom opunomoćeniku i osobno na ročištu za raspravu održanom dana 18. prosinca 2020. istakao  da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, ustrajući u prijedlogu da izvrši uvid u zapisnik Povjerenstva sigurnosno obavještajne agencije koje nosi oznaku „OGRANIČENO“. Ujedno je ustrajao i u saslušanju predloženih svjedoka na okolnosti pružanja oružanog otpora agresoru i djelovanju u izravnoj vezi s tim otporom i to zaduženje oružja, obuka i priprema radnih kolega za odlazak na zadatke sukladno propisima koji reguliraju djelatnosti u službi za zaštitu ustavnog poretka, odnosno da se tužitelju dopusti da u spis priloži izjave (koje da nema) pod materijalnom i kaznenom odgovornošću ovjerene kod javnog bilježnika kojima da bi se dokazalo kako je tužitelj u vezi s otporom  obavljao specijalnu vrstu zadataka  koji su u djelokrugu te službe. Viši inspektori da nisu mogli pristupati bojišnici kako se to tvrdi od strane tuženika jer da su oni upravo kao osobe koje djeluju u civilu i zaduženi s oružjem pripremali sve mjere vezane za odlazak na bojišnicu kako izviđačkim formacijama tako i letačkom osoblju, artiljerijskim jedinicama i diverzantskim grupama koje da bi po njihovim smjernicama poduzimale određene ratne zadatke. Navedeno da je dokaz da su ispunjeni svi kumulativni uvjeti da bi se tužitelju priznao status koji traži. Nadalje, tužitelj je dodao da traži da mu odgovarajuća služba MUP-a omogući uvid u njegov dosje a posebno u dokument iz sredine 1990.godine koji je potpisao a o kojem da je govorio u svojoj izjavi danoj u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja kao i predmetnoj tužbi odnosno da se taj dokumenta od tuženika zatraži po službenoj dužnosti.

Tuženik je po službenoj osobi ostao kod odgovora na tužbu navodeći da se tužitelju ne može dopustiti uvid u zapisnik Povjerenstva sigurnosno obavještajne agencije navodeći da se uvid ne može dopustiti jer nosi oznaku „OGRANIČENO“ te da se protivi izvođenju svih predloženih dokaza i pribavi dodatne dokumentacije predlažući da sud donese odluku prema stanju u spisu.

U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis. Ovaj sud je odbio prijedlog tužitelja da se saslušaju stranke, svjedoci J.M. i R. V. kao i prijedlozi tužitelja da se od tuženika zatraži dokumentacija odnosno izjava iz 1990. godine o obrani suvereniteta, ustavnog poretka i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske cijeneći da je izvođenje tih dokaza suvišno pored prethodno izvedenih dokaza. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Tužitelj je zatražio i popisao troškove ovog upravnog spora.

Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika od 31. kolovoza 2020.

Iz podataka spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je da je tužitelj dana 06. ožujka 2018. podnio zahtjev za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao bivšem djelatniku Ministarstva unutarnjih poslova.

U članku 3. stavku 1. i 2. ZHBDR-a propisane su pretpostavke za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

Naime, odredbom članka 3. stavak 1. ZHBDR-a propisano je da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a)pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga), b)pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., c)pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., d)pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., e)pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. I f)pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

Odredbom stavka 2. istog članka propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva  oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

Odredbom stavka 3. istog članka propisano je da Hrvatski branitelji iz Domovinskog rata iz stavka 1. ovoga članka i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema ovom Zakonu.

Odredbom stavka 4. istog članka propisano je da se status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata iz ovoga članka dokazuje potvrdom ministarstva nadležnog za obranu odnosno ministarstva nadležnog za unutarnje poslove.

Odredbom članka 179. stavak 1. točka a) propisano je da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju.

Iz podataka spisa proizlazi kako je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da je tužitelj bio zaposlenik Ministarstva unutarnjih poslova, tadašnje Službe za zaštitu ustavnog poretka (dalje SZUP) do 23. kolovoza 1992. kada mu je prestao radni odnos sukladno odredbama članka 379. stavak 3. točka 1. tada važećeg Zakona o upravi, da je dana 28. prosinca 2005. ponovno primljen u službu u Ministarstvo unutarnjih poslova te da mu je dana 31. kolovoza 2018. prestala služba radi ostvarivanja prava na mirovinu.

Nadalje, prema podacima spisa evidencija hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata ne sadrži podatke o tužitelju.

Spisu tuženog tijela prileži i izvadak iz zapisnika Povjerenstva Sigurnosno-obavještajne agencije koji nosi oznaku „OGRANIČENO“.

Prvostupanjsko tijelo je rješenjem od 14. lipnja 2019. odbilo zahtjev tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao bivšem zaposleniku Ministarstva unutarnjih poslova.

Tužitelj je na navedeno rješenje izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava u bitnome navodeći da je na temelju činjenice da je bio zaposlenik Ministarstva unutarnjih poslova u zvanju samostalnog inspektora po sili zakona stekao status branitelja. Istakao je i to da ga je trebalo upozoriti da prilikom podnošenja zamolbe dostavi određenu dokumentaciju a ako on ne bi mogao dokumentaciju pribaviti da je to trebalo učiniti tijelo koje je vodilo postupak. Predložio je da se donese odluka kojom će mu se priznati status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 05. kolovoza 1990. g. do 17. kolovoza 1992.

Povodom tužiteljeve žalbe u upravnom postupku je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (zapisnik od 23. siječnja 2020.) radi izjašnjenja istog o svim činjenicama i okolnostima važnim za rješavanje njegovog predmetnog zahtjeva za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao bivšeg zaposlenika Ministarstva unutarnjih poslova.

              U svom iskazu tužitelj u bitnome navodi da je u razdoblju  od 05. kolovoza 1990. do kraja kolovoza 1992. radio kao ovlaštena službena osoba na mjestu višeg inspektora u tadašnjoj Službi za zaštitu ustavnog poretka u Ispostavi Zadar koja je bila u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova,  da je sredinom 1990. godine potpisao izjavu da će braniti ustavni poredak i teritorijalni integritet Republike Hrvatske, da je ta izjava imala elemente dragovoljačkog odaziva obzirom na okolnosti i ratnu atmosferu koja je već tada vladala, da je taj njegov postupak bio šire poznat na području B. zbog čega da je njegova obitelj imala neugodnosti, da je u to vrijeme dolazilo do velikog osipanja u Službi i u policiji, da je radio i ispunjavao sve postavljane mu zadaće u Službi, da se radilo o podacima o planiranju ugroza po sigurnost i ustavni poredak, da je činjenica što je srpske nacionalnosti dodatno otežavala njegov položaj. Nadalje je u odnosu na njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu, naveo da nije odlazio na borbene položaje jer Služba za zaštitu ustavnog poretka nije bila vojna formacija već da je imala specifičnu obrambenu funkciju prikupljanja svih relevantnih podataka koji da su bili odlučni za sigurnosne prosudbe i borbene operacije, da je sudjelovanjem u navedenoj Službi dao doprinos u obrani Republike Hrvatske kao pripadnik Ministarstva unutarnjih poslova te da stoga ispunjava zakonom predviđene uvjete za status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 05. kolovoza 1990. do 17. kolovoza 1992. kada mu je prestala služba u Ministarstvu unutarnjih poslova.

Tuženik je osporavanim rješenjem od 31. kolovoza 2020. odbio žalbu tužitelja te prvostupanjsko rješenje  od 14. lipnja 2019. ocijenio kao pravilno, pozivajući se na odredbe članka 3. stavak 1. točka a) i stavak 2. istog članka ZHBDR-a uz obrazloženje, u bitnome, da je za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata potrebno da su ispunjena oba kumulativna zakonska uvjeta, odnosno da je imenovani uz to što je bio zaposlenik Ministarstva unutarnjih poslova sudjelovao u izravnom oružano otporu agresoru ili da je djelovao u vezi tog otpora, da je u konkretnom slučaju utvrđeno da imenovani kao zaposlenik ovog Ministarstva nije u spornom periodu sudjelovao u izravnom oružanom otporu agresoru, niti je djelovao u vezi s tim otporom te da stoga nije ispunjen drugi kumulativni uvjet da bi mu se u tom periodu priznao status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, da iz raspoloživih podatka te iz izjave istog nije vidljivo da je sudjelovao u obrani suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske na način da je pružao oružani otpor agresoru i djelovao u  izravnoj vezi s tim otporom te da pogrešno smatra da mu samom činjenicom da je bio djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova pripada pravo na priznavanje statusa hrvatskog branitelja.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja tuženika, ovaj sud drži da istim nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Naime, polazeći od toga da tužitelj traži da mu se prizna predmetni status za razdoblje od 05. kolovoza 1990. do 17. kolovoza 1992. kao bivšem djelatniku Ministarstva unutarnjih poslova, da iz iskaza istog nedvojbeno proizlazi da nije odlazio na borbene položaje odnosno da u smislu odredbe članka 3. stavak 2. ZHBDR-a nije pružao oružani otpor agresoru i djelovao u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište), da to proizlazi i iz izvatka iz zapisnika Povjerenstva Sigurnosno-obavještajne agencije koji nosi oznaku „OGRANIČENO“, u koji zapisnik je ovaj sud izvršio uvid, da tužitelj u žalbi na prvostupanjsko rješenje a ni u svom iskazu danom u predmetnom upravnom postupku nije predložio izvođenje relevantnih dokaza, to je, po ocjeni ovoga suda, a imajući u vidu i citirane odredbe članka 3. stavak 1. točka a) i stavak 2. istog članka ZHBDR, osporavanim rješenjem pravilno odbijena žalba tužitelja izjavljena na prvostupanjsko rješenje kojim je njegov zahtjev odbijen. Suprotno tužbenim navodima, po ocjeni ovoga suda, razlozi osporavanog rješenja nisu nejasni i nisu izostali jer se tuženik pozvao na mjerodavne zakonske odredbe, potpuno je i pravilno utvrdio činjenično stanje te je svoju odluku  u dostatnoj mjeri obrazložio  sukladno odredbi članka 95. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 – dalje ZUP).

Tužitelj je u podnesku zaprimljenom kod ovoga suda dana 09. prosinca 2020. te na ročištu održanom dana 28. prosinca 2020. predložio da mu se dopusti uvid u izvadak iz zapisnika Povjerenstva Sigurnosno-obavještajne agencije koji nosi oznaku „OGRANIČENO“. Tom prijedlogu ovaj sud nije udovoljio jer izvadak iz navedenog zapisnika nije ovlašten predočiti tužitelju. Ovo stoga što je odredbom članka 35. stavak 2. ZUS-a propisano da će isprave ili dijelove isprava kojima je pristup ograničen ili zabranjen sukladno posebnim propisima javno pravno tijelo posebno označiti te da će se s takvim ispravama postupati sukladno tim propisima.  Dakle, dužnost upravnog suda je da u smislu navedene odredbe ZUS-a u konkretnom slučaju postupa sukladno posebnim propisima odnosno Zakonu o tajnosti podataka („Narodne novine“ broj: 79/2007, 86/2012) kojim se utvrđuje pojam klasificiranih i neklasificiranih podataka, stupnjevi tajnosti, postupak klasifikacije i deklasifikacije, pristup klasificiranim i neklasificiranim podacima, njihova zaštita i nadzor nad provedbom tog Zakona koji se primjenjuje na državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima te pravne i fizičke osobe koje, u skladu sa ovim Zakonom, ostvare pristup ili postupaju s klasificiranim i neklasificiranim podacima. Odredbom članka 2. alinejom 2. istog zakona propisano je da je klasificirani podatak onaj koji je nadležno tijelo, u propisanom postupku, takvim označilo i za koji je utvrđen stupanj tajnosti, kao i podatak kojeg je Republici Hrvatskoj tako označenog predala druga država, međunarodna organizacija ili institucija s kojom Republika Hrvatska surađuje, dok je alinejom 4., istog članka, propisano da je klasifikacija podatka postupak utvrđivanja jednog od stupnjeva tajnosti podatka s obzirom na stupanj ugroze i područje ovim Zakonom zaštićenih vrijednosti. Nadalje, odredbom članka 5. istog Zakona propisano je da se s obzirom na stupanj ugroze zaštićenih vrijednosti stupnjevima tajnosti iz članka 4. ovoga Zakona mogu  klasificirati podaci iz djelokruga državnih tijela u području obrane, sigurnosno-obavještajnog sustava, vanjskih poslova, javne sigurnosti, kaznenog postupka te znanosti, tehnologije, javnih financija i gospodarstva ukoliko su podaci od sigurnosnog interesa za Republiku Hrvatsku. Prema odredbi članka 9. istog Zakona stupnjem tajnosti »OGRANIČENO« klasificiraju se podaci čije bi neovlašteno otkrivanje naštetilo djelovanju i izvršavanju zadaća državnih tijela u obavljanju poslova iz članka 5. ovoga Zakona. Obzirom na prednja utvrđenja te citirane zakonske odredbe ovaj sud nalazi da je ograničenje postupovnih prava tužitelja razmjerno i nužno za postizanje Zakonom o tajnosti podataka utvrđenog cilja zaštite i tim Zakonom određenih interesa.

Kako iz iskaza samog tužitelja danog u upravnom postupku proizlazi da nije odlazio na borbene položaje odnosno da nije pružao oružani otpor agresoru i djelovao u izravnoj svezi s tim otporom u smislu odredbe članka 3. stavak 2. ZHBDR-a pozivanje tužitelja na to da je 1990. godine izjavio i potpisao izjavu o obrani teritorijalnog  integriteta i suvereniteta Republike Hrvatske nije od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari a jednako tako ni navodi tužitelja da je nekim drugim zaposlenicima Ministarstva unutarnjih poslova, tadašnjeg SZUP-a priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog ratu. Iz istog razloga ovaj sud nije smatrao potrebnim izvoditi dokaze predložene po tužitelju saslušanjem stranaka, saslušanjem svjedoka J. M. i R. V., pribavljanjem predložene pisane dokumentacije radi čega su navedeni prijedlozi i odbijeni.

Slijedom svega navedenog osporavano rješenje je, po ocjeni ovoga suda, zakonito,  u upravnom postupku koji je prethodio donošenju istog nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te je pravilno primijenjen materijalni propis, pri čemu nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo kao neosnovan odbiti, odnosno presuditi kao pod točkom I. izreke ove presude.

S obzirom da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, to je valjalo pozivom na odredbu članka 79. stavka 4. ZUS-a odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, a kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

 

U Splitu, 28. prosinca 2020.

                                                                                                                                            S U D A C

 

                                                                                                                                            Marica Goreta, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u tri primjerka, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

A. M. P.