- 1 -              Poslovni broj: Usž-2743/20-2

 

Poslovni broj: Usž-2743/20-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Arme Vagner Popović i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te sudske savjetnice Maje Novosel, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Centra za restrukturiranje i prodaju, Z., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Z., Stručne službe Gradonačelnika, Sektora za zastupanje Grada, Službe za zastupanje u upravnim postupcima, Z., radi komunalne naknade, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIgr-54/20 od 5. ožujka 2020., na sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIgr-54/20 od 5. ožujka 2020.

 

   r i j e š i o   j e

 

                            Tužba tužitelja se odbacuje.

 

Obrazloženje

 

Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-363-03/13-03/324, urbroj: 531-05-2-2-13-2 od 22. kolovoza 2013., kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, klasa: UP/I-363-03/2012-01/1991, urbroj: 251-13-31/100-2013-2-MM od 27. lipnja 2013. Navedenim prvostupanjskim rješenjem utvrđena je Republika Hrvatska – Agencija za upravljanje državnom imovinom obveznikom plaćanja komunalne naknade za stambeni prostor površine 21,49 m² u Z., T. 2, u mjesečnom iznosu od 17,84 kn, sve na način i pod uvjetima iz tog rješenja.

Osporena presuda donesena je u ponovnom postupku nakon što je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom, broj: U-III-7413/2014 od 26. veljače 2018. ukinuo presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-531/2014 od 9. listopada 2014. i presudu Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-4222/13 od 1. rujna 2014. te predmet vratio na ponovni postupak. Iz obrazloženja navedene ustavnosudske odluke razvidno je kako Ustavni sud Republike Hrvatske nije prihvatio pravna stajališta upravnih sudova prema kojima bi, u smislu odredbe članka 16. stavka 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“, broj: 143/10.) Republika Hrvatska bila oslobođena plaćanja komunalne naknade za imovinu u njezinom vlasništvu.

Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu kojom zakonitost iste pobija zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom, osporava pasivnu legitimaciju u ovom upravnom sporu, pri čemu upire na članak 80. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske prema kojem Agencija za upravljanje državnom imovinom, a koja je utvrđena obveznikom plaćanja komunalne naknade, prestaje s radom 30. rujna 2013., te dodatno ukazuje na članak 14. istog Zakona kojim je, pored ostalog, propisano da je Državni ured za upravljanje državnom imovinom (dalje u tekstu: Državni ured) središnje tijelo za upravljanje i raspolaganje državnom imovinom i koordinaciju upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske u odnosu na središnja tijela državne uprave i druga tijela. Centar za restrukturiranje i prodaju (dalje: CERP), ovdje tužitelj, sukladno mjerodavnim zakonskim odredbama, upravlja, kao zakonski zastupnik, dionicama i poslovnim udjelima u trgovačkim društvima čiji je imatelj Republika Hrvatska, a koja nisu utvrđena kao društva od strateškog i posebnog interesa za Republiku Hrvatsku te dionicama i poslovnim udjelima u trgovačkim društvima čiji su imatelji Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka za dionice i poslovne udjele u trgovačkim društvima koje je stekla u postupku sanacije i privatizacije banaka, osim onih trgovačkih društava čije je upravljanje i raspolaganje uređeno posebnim zakonom te je zadužena za restrukturiranje trgovačkih društava i drugih pravnih osoba koje nisu od strateškog i posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Dakle, sukladno zakonskim odredbama, CERP ne upravlja nekretninama, niti vrši vlasničke ovlasti u odnosu na tu državnu imovinu, zbog čega u konkretnom slučaju nije obveznik plaćanja komunalne naknade. Ukazuje i na odredbu članka 22. stavka 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03., 82/04., 110/04., 178/04., 38/09., 79/09., 49/11., 144/12., 94/13., 153/13. i 36/15.), prema kojoj komunalnu naknadu plaćaju vlasnici, odnosno korisnici stambenog prostora, poslovnog prostora, garažnog prostora, građevnog zemljišta koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti i neizgrađenog građevnog zemljišta, nakon čega zaključuje da niti po jednoj od nabrojanih osnova nije obveznik plaćanja komunalne naknade, a niti je pravni sljednik obveznika plaćanja. Na kraju napominje kako ni on, kao ni Državni ured (sada Ministarstvo državne imovine) i trgovačko društvo D. n. d.o.o., u trenutku donošenja osporenog rješenja nisu postojali, stoga se, obzirom na znatni vremenski odmak primjene obveze, na tužitelja ne bi mogao primijeniti predmetni Zakon o upravljanju i raspolaganju državnom imovinom. Slijedom svega navedenog predlaže ovom Sudu da preinači osporenu presudu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvoji, podredno, ukine osporenu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

Žalba je osnovana.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama žalbenih razloga, koji nisu isticani u upravnom sporu koji je prethodio donošenju ustavnosudske odluke u ovoj stvari, ovaj Sud nalazi da prvostupanjski upravni sud, zbog pogrešne primjene mjerodavnog materijalnog prava, nije pravilno ocijenio pretpostavke za vođenje predmetnog upravnog spora te se upustio u meritorno rješavanje tužbenog zahtjeva iako za takvo postupanje nije bilo temelja u zakonu.

Naime, iz sadržaja sveza spisa razvidno je da je protiv rješenja tuženika od 22. kolovoza 2013., kojim je odlučeno o žalbi obveznika plaćanja komunalne naknade Republike Hrvatske – Agencije za upravljanje državnom imovinom (dalje: Agencija), tužbu podnio tužitelj (CERP) koji nije bio stranka u upravnom postupku okončanom tim rješenjem tuženika, a niti mu je navedeno rješenje uopće dostavljeno kao stranci (pravnom sljedniku stranke) u upravnom postupku.

Stranke u upravnom sporu su, u smislu članka 16. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17. – dalje: ZUS), tužitelj, tuženik i zainteresirana osoba.

Odredbom članka 17. stavka 1. ZUS-a propisano je da je tužitelj fizička ili pravna osoba koja smatra da su joj prava i pravni interesi povrijeđeni pojedinačnom odlukom, postupanjem javnopravnog tijela, odnosno propuštanjem donošenja pojedinačne odluke ili postupanja javnopravnog tijela u zakonom propisanom roku ili sklapanjem, raskidom ili izvršavanjem upravnog ugovora.

Interes, dakle, ne može biti bilo kakav, već mora biti pravni, a to znači da proizlazi iz zakona ili je zakonom zaštićen. U konkretnom slučaju za ocjenu da li tužitelj ima pravni interes sudjelovati u predmetnom postupku kao pravni sljednik Agencije, koja je izvršnim rješenjem tuženika utvrđena obveznikom plaćanja predmetne komunalne naknade, mjerodavan je Zakon o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 94/13., 18/16. i 89/17. – dalje: Zakon). Tim Zakonom je, naime, stavljen izvan snage Zakon o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“, broj 143/10.), a temeljem kojeg je Agencija utvrđena obveznikom u predmetnom slučaju, te je određeno da Agencija prestaje s radom 30. rujna 2013. (članak 80. stavak 1. Zakona).

Prvostupanjski sud, međutim, citirajući odredbe Zakona (članak 24. i 25.) pogrešno zaključuje da je CERP pravni sljednik Agencije, jer to ne proizlazi iz citiranih niti drugih relevantnih odredaba Zakona, osobito članka 28., kojim su propisani djelatnost i poslovi CERP-a, a iz koje odredbe proizlazi da CERP upravlja, kao zakonski zastupnik, dionicama i poslovnim udjelima u trgovačkim društvima čiji je imatelj Republika Hrvatska, te dionicama i poslovnim udjelima u trgovačkim društvima čiji su imatelji Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciji banaka.

Prema tomu, u poslove CERP-a ne spada upravljanje stanovima i poslovnim prostorom u vlasništvu Republike Hrvatske. Na takav zaključak ukazuje i odredba članka 18. stavka 1. Zakona, prema kojoj Državni ured upravlja i raspolaže fondom stanova i poslovnih prostora u vlasništvu Republike Hrvatske, a u odnosu na koje upravljanje nije uređeno posebnim propisom, upravlja i raspolaže rezidencijalnim objektima, nekretninama koje je Ministarstvo obrane proglasilo neperspektivnim za vojnu namjenu te ostalim građevinskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske.  

Slijedom izloženog, a imajući u vidu citirane zakonske odredbe i podatke sveza spisa, ovaj Sud nalazi očitim da se u konkretnom slučaju rješenjem tuženika ne dira u prava ili pravne interese CERP-a, radi čega ne postoji aktivna legitimacija tužitelja na podnošenje tužbe u predmetnom upravnom sporu. Ovo iz razloga jer rješenje tuženika, kojim je odlučeno o žalbi Agencije kao obveznika komunalne naknade, nije ni preuzeo tužitelj (CERP), već Državni ured, a koji je, upravo u smislu naprijed citiranih odredaba Zakona, u odnosu na predmetnu nekretninu pravni sljednik Agencije, nakon njenog prestanka s radom 30. rujna 2013. godine. Stoga proizlazi da je Državni ured, koji je kao pravni sljednik Agencije preuzeo rješenje tuženika, bio jedini ovlašten podnijeti tužbu protiv tog rješenja, a što nije učinio.

Kako, dakle, CERP nije bio stranka u upravnom postupku koji je prethodio donošenju rješenja tuženika, a niti je pravni sljednik Agencije da bi u tom postupku uopće mogao nastavno sudjelovati, to nije ovlašten ni podnijeti tužbu u ovom upravnom sporu u smislu članka 17. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, a što tužbu tužitelja čini nedopuštenom.

Prema pak odredbi članka 30. stavka 1. točke 2. ZUS-a, sud će rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da se pojedinačnom odlukom, postupanjem ili upravnim ugovorom ne dira u pravo ili pravni interes tužitelja.

Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 2. ZUS-a, a primjenom članka 30. stavka 1. točke 2. istog Zakona, odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu 17. prosinca 2020.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić, v.r.