1

 

Poslovni broj:10 Gž-1849/2019-2

 

 

 

 

Poslovni broj: 10 Gž-1849/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Jadranke Majcen kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R. (OIB: ...) iz Z., I. G. (OIB: ...) iz Z., Z. A. (OIB: ...) iz Z., A. H. (OIB: ...) iz Š., D. D. (OIB: ...) iz Z., S. Č. (OIB: ...) iz Š., i I. P. d.o.o. Z. (OIB: ...), - svi zastupani po punomoćnici V. J., odvjetnici iz Z. protiv tuženika H. n. s. (OIB: ...), Z., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva J., Č. Z. i S. d.o.o. iz Z., radi naknade štete, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1125/2016-39 od 23. studenog 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 16. studenog 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1125/2016-39 od 23. studenog 2018. u pobijanom dosuđujućem dijelu toč.I/- i toč.II/ izreke i u odbijajućem dijelu toč.IV/ izreke.

 

U nepobijanom odbijajućem dijelu sadržanom u toč.III/ izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

 

Trošak sastava odgovora na žalbu tuženika, tužiteljima se ne dosuđuje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u toč.I/izreke tuženik je obvezan naknaditi tužiteljima neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti i to prvotužiteljici D. R. iznos od 20.000,00 kn, drugotužitelju I. G. iznos od 15.000,00 kn, trećetužitelju Z. A. iznos od 20.000,00 kn, četvrtotužitelju A. H. iznos od 15.000,00 kn, petotužitelju D. D. iznos od 20.000,00 kn, šestotužitelju S. Č. iznos od 15.000,00 kn te sedmotužitelju I. P. d.o.o. iznos od 15.000,00 kn - sve sa zateznom kamatom tekućom od 7. travnja 2016. – kao dana podnošenja predmetne tužbe do isplate te im je obvezan naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 66.381,25 kn sa zateznom kamatom tekućom od 23. studenog 2018. kao dana donošenja pobijane presude do isplate.

Toč.II/izreke tuženiku je naloženo da tužiteljima omogući prisustvovanje konferencijama za medije, primanje tuženikovih priopćenja za medije i sudjelovanje na svim događanjima tuženika koja su otvorena za novinare i javnost, pod jednakim uvjetima.

Toč.III/ izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu zatezne kamate na dosuđene novčane iznose od 25. rujna 2015. do dosuđenog početka tijeka, a toč.IV/ izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom radi naknade mu parničnog troška.

 

Navedenu presudu pravovremenom žalbom pobija tuženik u dosuđujućim dijelovima sadržanim u toč.I/ – i toč.II/ izreke te u odbijajućem dijelu toč.IV/ izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili(?) nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te kako navodi – zbog odluke o trošku, s prijedlogom ovom sudu da je preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da je ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na žalbu tužitelji su se usprotivili osnovanosti u žalbi sadržanih navoda, tvrdnji i stajališta uz prijedlog ovom sudu da žalbu tuženika odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti uz dosudu im troškova žalbenog postupka u vidu nagrade za sastav odgovora na žalbu po punomoćniku – odvjetniku.

 

Žalba tuženika je neosnovana.

 

Naime, imajući u vidu da I – VI tužitelji zahtijevaju od tuženika pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo, profesionalni integritet i ugled te povredu poslovnog ugleda (VII-tužitelj) za koju štetu za koju tvrde da im je počinjena:

- objavom javnog priopćenja tuženika na njegovoj službenoj stranici 25. rujna 2015. pod naslovom: H. n. s. o. putem obavještava H. n. d., predstavnike medija i hrvatsku javnost kako do daljnjeg neće surađivati s portalom I..hr" kojim tuženik obavještava javnost kako će novinarima i fotoreporterima portala I..hr biti zabranjen dolazak na utakmice hrvatske reprezentacije, konferencije za medije, kao i sve druge aktivnosti H. n. s. (dalje: HNS) te da će svi njihovi upiti i pozivi ostati bez odgovora;

-zabranom I-, III-i V-tužitelju pristupa na konferenciju sazvanu za medije u zagrebačkom hotelu H. 1. listopada 2015.,

-zabranom tužiteljima dolaska na utakmice hrvatske nogometne reprezentacije, konferencija za medije i svih drugih aktivnosti;

čime da im je povrijeđeno i ustavno pravo na slobodu mišljenja, izražavanja misli i dostupnosti javnim informacijama, da su dovedeni u neravnopravan položaj i javno spriječeni u obavljanju svoje profesionalne novinarske dužnosti, dok su sprječavanjem pristupa na konferenciju za medije I-, III- i V-tužitelj poniženi i osramoćeni u novinarskim krugovima, prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku, zauzeto materijalno-pravno stajalište obrazložio slijedećim, u dokaznom postupku utvrđenim činjenicama:

 

-da su I-VI tužitelji novinari sportske redakcije portala ... dok je VII- tužitelj vlasnik navedenog novinarskog portala;

-da tuženik priznaje sadržaj objave javnog priopćenja na svojoj službenoj stranici 25. rujna 2015., kao i činjenicu da je tužiteljima zabranio dolazak na utakmice hrvatske reprezentacije, konferencije za medije, kao i sve druge aktivnosti tuženika, da je zabranio i onemogućio I-, III-i V-tužitelju pristup na konferenciju sazvanu za medije u zagrebačkom hotelu H. 1. listopada 2015. i to iz razloga što su po tuženikovoj ocjeni tužitelji kao navodni novinari, a tužitelj I. p. d.o.o. kao nakladnik, protivno odredbama Zakona o medijima izvještavali javnost o tuženiku na neistinit i uglavnom difamirajući način pozivajući čitatelje na bojkot hrvatske nogometne reprezentacije i tuženika, a navijače protiv hrvatske nogometne reprezentacije, čime da su nanijeli štetu i tuženiku a i hrvatskim nacionalnim interesima;

 

-da je Priopćenje od 25.9.2015. naslovljeno poimenično navedenim I - VII tužiteljima te da je istim tuženik pozvao „svakog člana hrvatske nogometne obitelji“, igrače, klubove i sve djelatnike da ne surađuju sa portalom „koji ima za cilj zatrovati sve odnose u i oko hrvatskog nogometa".

 

-da je nakon objave spornog Priopćenja tužiteljima onemogućeno dobivanje potrebnih  akreditacija radi sudjelovanja na sportskim događanjima vezanim za hrvatsku nogometnu reprezentaciju i događajima vezanim uz djelovanje tuženika kao krovnog nacionalnog sportskog nogometnog saveza;

 

-da je tuženik tijekom postupka dostavio u sudski spis i otvoreno pismo upućeno javnosti i medijima pod naslovom: "Zabrana prilaska", a u kojem su I-VI tužitelji i poimenično navedeni kao novinari i fotoreporteri portala I..hr.

 

Koncentrirajući dokazni postupak na utvrđivanje statusa tuženika, obzirom da tužitelji kao štetnu radnju tuženika određuju povredu njegove obveze da im sukladno odredbama Zakona o medijima i Zakona o pravu na pristup informacijama dade i učini dostupnim informacije, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik ima status osobe javne vlasti polazeći pri tom od odredbe čl. 1. Zakona o sportu koja propisuje da su sportske djelatnosti, djelatnosti od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, od čl.5. stav.3. alineja 3. navedenog Zakona koji pravne osobe u sustavu sporta između ostalog definira i kao udruge, od čl.46. stav.1. Zakona o sportu prema kojoj je sportski savez udruga u koji se udružuju najmanje tri osobe koje obavljaju sportske djelatnosti u istom sportu, a koji radi zajedničkog interesa u pojedinom sportu osobito usklađuje aktivnosti svojih članica, organizira i provodi natjecanja, uređuje sustav natjecanja, pitanja koja se odnose na registraciju sportaša i njihov status, uređuje stegovnu odgovornost sportaša, promiče stručni rad u sportu i skrbi o kategoriziranim sportašima dok je stav.2. propisano kako se na nacionalnoj razini i na razini jedinica lokalne i regionalne samouprave može osnovati samo jedan sportski savez za jedan sport, od odredbe čl.47. Zakona o sportu prema kojoj nacionalni sportski savez uređuje sustav natjecanja u sportu za koji je osnovan i druga pitanja za čije uređivanje je ovlašten prema odredbama tog Zakona, a donosi i pojedinačne akte kada je za to ovlašten, potiče i promiče sport u skladu sa nacionalnim programom sporta, organizira nacionalna sportska prvenstva, skrbi o nacionalnoj sportskoj ekipi te predstavlja sport za koji je osnovan u odgovarajućem međunarodnom sportskom udruženju.

Utvrđujući nadalje da je tuženik udruga koja se smatra dijelom tzv. sustava sporta u Republici Hrvatskoj (sukladno prethodno citiranoj odredbi čl.5. Zakona o sportu) čije djelovanje predstavlja javne potrebe u sportu na državnoj razini a čije su ovlasti jasno propisane prethodno citiranim odredbama Zakona o sportu, obzirom da promiče sport u skladu sa nacionalnim programom sporta i ima važnu ulogu u obavljanju sportske, konkretno nogometne djelatnosti kao djelatnosti od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku u smislu ranije citirane odredbe čl.1. Zakona o sportu, prvostupanjski sud zaključuje da kao takav nedvojbeno obavlja javnu službu i dužnost temeljem ovlasti koje su mu povjerene odredbama Zakona o sportu te da je slijedom toga tijelo javne vlasti koje u svom djelovanju ima obvezu primjenjivati i odredbe Zakona o medijima (dalje: ZM – „Narodne novine“ broj 59/04, 84/11 i 81/13) budući da u smislu čl. 6. tog Zakona predstavlja tijelo javnu službu i/ili dužnost i da je dužan dati potpune i pravovremene informacije o pitanjima iz svog djelokruga na način da su iste dostupne novinarima pod jednakim uvjetima, a da je dužan postupati i sukladno odredbi čl. 8. Zakona o pravu na pristup informacija (dalje: ZPPI – „Narodne novine“ broj 25/13 i 85/15) kojem je cilj osigurati Ustavom zajamčeno pravo na pristup informacijama putem otvorenosti koja propisuje da pristup informacijama pripada svim korisnicima na jednak način i pod jednakim uvjetima, te da tijela javne vlasti ne smiju staviti korisnike u neravnopravan položaj osobito na način da se pojedinim korisnicima informacija pruža prije nego ostalima ili na način na koji im se posebno pogoduje.

Prihvaćajući nastavno iskaz svjedoka T. P., ondašnjeg glasnogovornika tuženika koji je sporno Priopćenje osobno napisao po prethodnim konzultacijama sa predsjednikom tuženika D. Š., koji je iskazao da je na konferenciju za medije održanoj u listopadu 2015. osobno tada prisutnom zaštitaru naglasio da novinarima portala I..hr nije dopušten ulazak, da je na konferenciju bilo pozvano cca 80-ak redakcija, da su novinari portala I..hr do spornog priopćenja imali uredne akreditacije tuženika koje im je tuženik davao za pristup svim nogometnim utakmicama i događajima Saveza, a da je nakon objavljenog priopćenja osobno izbrisao šifru za pristup medijskom centru novinarima portala I..hr, da su spornim priopćenjem obuhvaćeni svi novinari navedenog portala no da protiv portala I..hr nikada nije pokrenut nikakav sudski postupak vezan uz novinske tekstove za koje tuženik smatra da su uvredljivi ili neistiniti po tuženika i, kako navodi -huškače prirode, da od rujna 2015. godine nije odgovoreno ni na jedan pisani upit novinara portala I..hr te da je tom portalu uskraćena akreditacija za Europsko prvenstvo u F. - prvostupanjski sud je po analizi iskaza I – VI tužitelja koji su suglasno opisali da su bili šokirani fotografijom I-tužiteljice prikazanom na Priopćenju koja je prvotno bila objavljena sa bakljom, a potom u dresu NK H. čime je se nastojalo uvući u tada aktualni sukob tuženika sa navedenim nogometnim klubom i svrstati je pri tom na stranu NK H., a da su bili uznemireni i činjenicom da su poimenično istaknuti, da je sporno Priopćenje bilo objavljeno i na televiziji što im je stvorilo dodatne neugodnosti kako u obitelji tako i u poslovnom i svakodnevnom okruženju uopće, da su bili rezignirani, nervozni i pod stresom jer su pri tom bili uskraćeni za ikakve informacije vezane uz aktivnosti tuženika pa tako prisustvovanju predradnjama uoči svake utakmice koje obuhvaćaju press konferenciju trenera, tzv. miks zone sa igračima prije i nakon utakmica gdje se obavljaju intervjui sa igračima, prisustvovanju treninzima reprezentacije, uslijed čega da su prisiljeni svaku informaciju tražiti od konkurentskih portala čime su onemogućeni u izravnom novinarskom radu jer nisu u mogućnosti neposrednog primanja informacija i njihovom plasiranju u javnost jer ne mogu prvi objaviti neku informaciju ako nisu neposredno prisutni događaju vezanom uz reprezentaciju dok im je jedino dostupno mjesto za informacije - službena stranica tuženika, na kojoj se objavljuju isključivo afirmativne informacije o tuženiku kroz koje gradi svoj pozitivan imidž. Opisanim da su stavljeni u nepovoljniji i ponižavajući položaj (u odnosu na ostale sportske redakcije i portale), a da im nisu bile odobrene ni akreditacije za europsko prvenstvo u F. 2016., da su bili izloženi uvredama od prolaznika na ulici - "da su huligani i da mrze sve hrvatsko", a i od strane osoba involviranih u rad tuženika kao g. S. koji ih je na večeri dodjele nagrada najboljim sportašima od strane H. o. o.  izvrijeđao obrativši im se riječima "da su smeće i da nemaju tu što tražiti", da su stigmatizirani kao neprijatelji hrvatske države, hrvatskog nogometa, uslijed čega da ih izbjegavaju igrači, a pogotovo čelni ljudi tuženika, pa nemaju mogućnost ni intervjuiranja niti pisanja egzaktnih informacija, uslijed čega da je smanjena i čitanost njihovih tekstova jer suštinski prenose tek informacije od drugih kolega i portala.

Zakonska zastupnica VII-tužitelja V. Š. i dugogodišnja glavna urednica portala I..hr – svjedokinja A. H. da su uvjerljivo i podudarno iskazale da se opisana situacija negativno reflektirala i na čitanost samog portala obzirom da je dnevno cca 10-15 članaka manje, što svakako utječe na broj pregleda stranice pa se opisanim uskraćivanjem pristupa informacijama o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji smanjuje i čitanost samog portala što utječe na kredibilitet nakladnika jer isti nema izvorne informacije o reprezentaciji, ne posjeduje ni fotografije niti video snimke ni sa jedne utakmice ili treninga i bilo kojih drugih događaja vezanih za reprezentaciju, nadalje da je teško zaposliti novog sportskog novinara ukoliko redakcija ima negativan rejting, a pogotovo u svijetlu činjenice da isti neće biti u mogućnosti neposredno dobivati informacije o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, da 2016. kada je bilo europsko nogometno prvenstvo prvi puta portal I..hr nije imao sponzora, da je sportska rubrika druga najčitanija rubrika ispod vijesti, a kada su aktualni sportski događaji u tijeku onda je upravo sportska rubrika najčitanija, a osobito vijesti vezane za reprezentaciju zbog čega da je za njihov portal ponižavajuće i neugodno tražiti podatke o reprezentaciji od drugih portala iz razloga jer su svi oni konkurencija, zbog čega da su ih i čitatelji ismijavali što je vidljivo iz komentara objavljenih ispod članaka, dok su tužitelji – a najviše I- i III-tužitelji dobivali prijetnje, da su strahovali za vlastiti život, da su sa strahom izlazili iz redakcije, da su vrijeđani i ismijavani.

Zaključivši na osnovu iznesenog da je tuženik kao krovna udruga nogometne sportske djelatnosti u Republici Hrvatskoj objavom Javnog priopćenja od 24. rujna 2015., uskraćivanjem pristupa I-, II-i i V-tužitelju kao novinarima pristupa press konferenciji održanoj 1. listopada 2015. te uskratom akreditacija za praćenje rada tuženika i hrvatske nogometne reprezentacije kao i uskratom svake suradnje - a sve to protivno odredbama Zakona o medijima, Zakona o pristupu informacijama i Ustavu Republike Hrvatske, tužiteljima nanio neimovinsku štetu u vidu povrede prava osobnosti na dostojanstvo, profesionalni integritet i osobni ugled (I – VI tužitelji) te poslovni ugled (VII tužitelj), dok o položaju portala I..hr čiji su djelatnici I - VI tužitelji u novinarskoj javnosti po ocjeni prvostupanjskog suda svjedoči i činjenica kako je i samo hrvatsko novinarsko društvo zatražilo povlačenje odluke o zabrani rada novinarima I..hr od tuženika, prvostupanjski sud je istodobno otklonio tezu tuženika da bi tužitelji kao novinari portala I..hr narušavali reputaciju tuženika i hrvatske nogometne reprezentacije pozivajući čitatelje na bojkot hrvatske nogometne reprezentacije i tuženika, smatrajući je irelevantnom za predmet ovog postupka jer i pod pretpostavkom točnosti takvog poimanja, postupanje na način kako je to činio tuženik ne predstavlja zakonitu osnovu za objavu Priopćenja iz rujna 2015. kao ni nastavno ignoriranje prava tužitelja na informaciju u smislu prethodno navedenih zakona. Iz istog razloga prvostupanjski sud ne prihvaća ni daljnju tezu da su tužiteljima bile dostupne informacije sa tuženikove službene web stranice već da im je onemogućeno obavljanje novinarske funkcije, a što je protivno značenju i smislu medijskih sloboda u demokratskom društvu.

Polazeći od odredbi čl. 19. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13 i 78/15) te čl.1100. ZOO-a prvostupanjski sud je ocijenio da su opisani događaji kod tužitelja izazvali povrede prava osobnosti takvog intenziteta koji opravdavaju dosudu pravične novčane naknade pri odmjeri visine koje da je imao u vidu sve specifičnosti slučaja, cilj kojem služi ta naknada, kao i da se istom ne pogoduje težnjama koje nisu spojene s njezinom naravi i društvenom svrhom pa je utvrdio da I-, III- i V tužiteljima pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu pretrpljene neimovinske štete u visini od 20.000,00 kn za svakog tužitelja, a ostalim tužiteljima u visini od 15.000,00 kn za svakog od njih, sve sa zateznom kamatom od dana podnošenja predmetne tužbe do isplate.

 

Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH; 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.117.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 70/19) prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

 

Naime, ističući žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl.354.stav.2.toč.2. ZPP-a tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud odlučio o zahtjevu koji ne spada u njegovu nadležnost jer je zaključio da je tuženik tijelo javne vlasti obzirom da se nalazi na Popisu tijela javne vlasti koji vodi Povjerenik za informiranje Vlade Republike Hrvatske zbog čega da su tužitelji trebali, citira se :“ispuniti zakonsku proceduru određenu Zakonom o pravu na pristup informacijama slijedom čega bi Povjerenik za informiranje te podredno Visoki upravni sud Republike Hrvatske odlučivao o njihovom eventualnom povrijeđenom pravu  a ne nikako Općinsko građanski sud u Zagrebu“ to više što iz Zakona o pravu na pristup informacijama proizlazi da se radi o upravnom postupku pa se primjenjuje Zakon o upravnim sporovima na što da upućuje sadržaj odredbe čl.25.stav.1. koja propisuje da se protiv rješenja tijela javne vlasti može izjaviti žalba Povjereniku u roku od 15 dana od dana dostave rješenja i čl.26.stav.2. istog Zakona prema kojemu protiv rješenja Povjerenika žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske. Nastavno prednjem, tuženik ističe i žalbeni razlog tzv. relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl. 15. i 16. ZPP-a.

 

No izneseni žalbeni razlozi su potpuno neosnovani.

Naime, prihvaćajući pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda vezanog uz status tuženika pozivom na odredbu čl.5.toč.2. ZPPI koja propisuje da su tijela javne vlasti u smislu tog Zakona - tijela državne uprave, druga državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe i druga tijela koja imaju javne ovlasti, pravne osobe čiji je osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje obavljaju javnu službu (….), a na pravilnost kojeg utvrđenja upućuje daljnja činjenica što se tuženik nalazi na popisu tijela javne vlasti kojeg vodi Povjerenik za informiranje pri Vladi Republike Hrvatske, te polazeći od činjeničnog supstrata predmetne tužbe kojim tužitelji jasno i nedvosmisleno upućuju na institut naknade štete zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo, profesionalni integritet i ugled te povredu poslovnog ugleda (a ne na ostvarivanje prava na pristup informacijama u smislu odredbi ZPPI kako to pogrešno zaključuje tuženik) a štetnom radnjom određuju postupanja tuženika - objavu Javnog priopćenja 24. rujna 2015., zabranu I-, III-i V-tužitelju pristupa na konferenciju sazvanu za medije u zagrebačkom hotelu H. 1. listopada 2015., zabranu tužiteljima dolaska na utakmice hrvatske nogometne reprezentacije, konferencija za medije i svih drugih aktivnosti te uskratom svake suradnje sa tužiteljima u obavljanju njihove novinarske profesije odnosno objave tekstova na portalu I..hr – evidentno je, da je prvostupanjski sud stvarno nadležan za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 34.stav.2. ZPP-a, slijedom čega su neosnovani žalbeni razlog iz odredbe čl.354.stav.2.toč.2. ZPP-a i čl.354.stav.1. u vezi sa čl. 15. i 16. istog Zakona.

 

U odnosu na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a tuženik iznosi dio zakonskog opisa iste te smatra da je toč.II izreke – kojom je obvezan da tužiteljima omogući prisustvovanje konferencijama za medije, primanje tuženikovih priopćenja za medije i sudjelovanje na svim događanjima tuženika koja su otvorena za novinare i javnost, pod jednakim uvjetima – nejasna jer nije navedeno na koji način i kako bi tuženik trebao omogućiti primanje priopćenja i sudjelovanje na događajima i konferencijama.

No polazeći od jasne odredbe čl. 8.stav.1. ZPPI prema kojoj pravo na pristup informacijama pripada svim korisnicima na jednak način i pod jednakim uvjetima, te da su korisnici ravnopravni u njegovu ostvarivanju te od stav.2. citirane odredbe prema kojoj tijela javne vlasti (u smislu odredbe čl.5.toč.2.ZPPI i tuženik) ne smiju staviti korisnike u neravnopravan položaj, a osobito na način da se pojedinim korisnicima informacija pruža prije nego ostalima ili na način kojim im se posebno pogoduje začuđuje tuženikovo nerazumijevanja sadržaja njegovih vlastitih zakonom propisanih obveza. Navedena odluka je posljedica očigledne primjene odredbe čl. 1085.stav.1. ZOO-a koja nalaže uspostavu ranijeg stanja kakvo je bilo prije počinjene štete obzirom da novčana satisfakcija zbog povrede prava osobnosti ne otklanja štetu u potpunosti.  

Stoga ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika, zaključuje da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja te u potpunosti podržavaju sadržaj njezine izreke, slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

 

Nastavno u žalbi, opširno elaborira svoje stajalište – da nije tijelo javne vlasti u smislu odredbi ZPPI iznoseći pri tom sadržaj njegovih odredbi čl. 1. i čl.5.toč.2. te odredbe svog Statuta kojima se konstatira da je tuženik jedni nacionalni sportski savez koji potiče, promiče i skrbi o hrvatskom nogometnom sportu i o nacionalnim nogometnim ekipama te ga predstavlja u međunarodnim odnosima, da je neprofitna pravna osoba – udruga te konstatira način njegovog financiranja (sredstvima Državnog proračuna putem H. o. o., članarinama i pristojbama, sponzorskim ugovorima, novčanim kaznama koje su izrekla nadležna tijela Saveza, dobrovoljnim prilozima i drugim izvorima, te zaključuje da ni iz odredbi Zakona o sportu  ne proizlazi da bi tuženik imao status tijela javne vlasti zbog čega da ga ne veže niti obaveza da tužiteljima osigura pravo na pristup informacijama sukladno ZM i ZPPI.

Izneseno žalbeno obrazloženje suprotno je navodima koje je tuženik iznosio tijekom trajanja postupka, a i posljedica nedovoljne analize mjerodavnih materijalno-pravnih propisa na osnovu kojih je prvostupanjski sud utvrdio njegov status kao tijela javne vlasti u smislu odredbi ZPPI – konkretno odredbe čl.5.toč.2.ZPPI a što potvrđuje činjenica, koju tuženik niti ne osporava, već i ističe u žalbi – da se tuženik nalazi na Popisu tijela javne vlasti koji vodi Povjerenik za informiranje Vlade Republike Hrvatske. Posebno tome valja nadodati da se tuženik tijelom javne vlasti tretira u smislu odredbi ZPPI što znači da je u obvezi pružati informacije u smislu ranije citiranih odredbi tog Zakona poštujući pri tom proklamirana načela javnosti i slobode pristupa (čl.6.ZPPI) i načelo jednakosti (čl.8.ZPPI) i načela međusobnog poštovanja i suradnje (čl.9.a.ZPPI) . Provedeni dokazni postupak potvrdio je da je tuženik navedene odredbe tog Zakona povrijedio.

Tuženiku se na ovom mjestu posebno stavlja na znanje da njegova interpretacija sadržaja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5310/2012 od 9. ožujka 2016. za koju ističe da utvrđuje da tuženik nije tijelo javne vlasti uopće ne odgovara sadržaju navedene odluke dok je njegov zaključak netočan i proizvoljan. Naime Ustavni sud Republike Hrvatske se u okviru podnesene ustavne tužbe bavio utvrđivanjem da li su odlukama općinskog – i županijskog suda povrijeđena podnositeljeva ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom te da li se navedene sudske odluke mogu smatrati arbitrarnim.

 

Imajući nadalje u vidu da su prema odredbi čl. 75.stav.1.toč.4. Zakona o sportu javne potrebe u sportu na državnoj razini i djelovanje nacionalnih športskih saveza koji se prema odredbi čl.74. stav.2. istog Zakona stoga i dijelom financiraju iz državnog proračuna, da tuženik u smislu odredbe čl.1. navedenog Zakona obavlja djelatnost od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku te da se sukladno odredbi čl.5. smatra dijelom tzv. sustava sporta u Republici Hrvatskoj čije djelovanje predstavlja javne potrebe u sportu na državnoj razini a čije su ovlasti jasno propisane odredbama Zakona o sportu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da kao takav u smislu tog Zakona nedvojbeno obavlja javnu službu i dužnost temeljem ovlasti koje su mu povjerene odredbama Zakona o sportu. Nastavno tome ga vezuju i odredbe ZM – konkretno odredba čl. 6. prema kojoj je kao tijelo koje obavlja javnu službu i/ili dužnost dužan dati potpune i pravovremene informacije o pitanjima iz svog djelokruga na način da su iste dostupne novinarima pod jednakim uvjetima, a koje obveze je u odnosu na tužitelje utvrđenim štetnim radnjama povrijedio.

 

Osporavajući visinu tužiteljima dosuđene pravične novčane naknade tuženik u žalbi smatra nezakonitim da je prvostupanjski sud svoju odluku utemeljio na iskazima tužitelja i svjedoka jer da je o padu čitanosti portala trebao zaključiti temeljem statističkih podataka o čitanosti i posjećenosti portala VII tužitelja dok je postupanjem protivno odredbi čl.7.stav.1. i čl.8. ZPP-a ostvario relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka u smislu odredbe čl.354.stav.1. ZPP-a.

No niti taj žalbeni razlog ovaj sud ne prihvaća osnovanim obzirom da izneseni žalbeni navodi tuženika ne sadrže ni argumentirane niti vjerodostojne tvrdnje koje bi činjenični supstrat na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda mogle dovesti u sumnju obzirom da način na koji nastoji provedenim personalnim dokazima odreći dokaznu snagu nema uporišta u njihovim uvjerljivim i sadržajnim iskazima koje je takvima ocijenio i prvostupanjski sud. Tome valja nadodati da je točno da su stranke sukladno odredbi čl.7.stav.1. ZPP-a (koju tuženik citira u žalbi) dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze na utvrđivanje tih činjenica, no pri tom valja navesti da su tužitelji sadržaj pretrpljene povrede prava osobnosti na dostojanstvo, profesionalni integritet i ugled te povredu poslovnog ugleda dokazali predloženim (i provedenim) dokazima dok tuženik na okolnost suprotnog ili diskvalifikacije navedenih personalnih dokaza nije iznio nikakve dokazne prijedloge iako ga odredba čl.219.stav.1. ZPP-a na to obvezuje. 

 

Tuženiku se stoga stavlja na znanje da prvostupanjski sud relevantne činjenice utvrđuje prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima kako bi se moglo provjeriti da li ocjena provedenih dokaza izvršena po sudu prvoga stupnja ima pravnu i činjeničnu osnovu a čemu je u konkretnom slučaju u potpunosti udovoljeno.

 

Imajući u vidu da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, valjalo je njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu toč.I/- i toč.II/ izreke te u odbijajućem dijelu toč.IV/ izreke kojim je odbijen tuženikov zahtjev za dosudu troškova postupka pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a.

Naime potvrditi je valjalo i dosuđujuću odluku o troškovima postupka koja je pravilno utemeljena na stajalištu prvostupanjskog suda da zbog dijela zahtjeva sa kojim tužitelji nisu uspjeli u sporu (odbijeni su sa dijelom sporednog zahtjeva u odnosu na početak tijeka zatezne kamate) nisu nastali posebni troškovi pa je dakle i odluka o troškovima posljedica pravilnog obračuna poduzetih radnji zastupanja tužitelja po odvjetnici, dakle na primjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kao i na Zakonu o sudskim pristojbama, a što neosnovanim žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju (jer je osnovano prvostupanjski sud honorirao zastupanje tužitelja na ročištima održanim 15.6.2016., 18.11.2016. i 9.2.2018. po Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a i podnesak od 19.4.2017. po Tbr. 8/3 Tarife a podneska od 11.10.2017. (list 183 do 185 spisa) po Tbr. 8/1 Tarife).

 

No na ovom mjestu drži se potrebnim navesti da se odluka o troškovima postupka donosi u jedinstvenom obliku, a ukoliko je ista utemeljena na odredbi čl.154.stav.1. ZPP-a ili čl. 154.stav.3. ZPP-a - dakle na uspjehu jedne stranke u postupku - da je neutemeljeno donošenje odbijajuće odluke u odnosu na onu parničnu stranku koja u parnici nije uspjela jer uspjeh jedne parnične stranke isključuje uspjeh druge pa o tome nije potrebno donositi posebnu odluku.

 

Tuženiku se stavlja na znanje– obzirom da u izjavljenoj žalbi navodi da prvostupanjsku presudu pobija u dosuđujućim dijelovima sadržanim u toč.I- i toč.II izreke te u toč. IV izreke kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu mu troškova postupka i to zbog svih zakonskih žalbenih razloga i zbog odluke o trošku - da pobijanje odluke o troškovima postupka ulazi u opseg pobijanja presude (normiranog odredbom čl.350.stav.2. ZPP-a) pa ne može biti razlogom njezinog pobijanja (koji su normirani odredbom čl.353.stav.1.toč.1-3 ZPP-a) pa je pogrešno i protivno citiranim odredbama ZPP-a koje normiraju institut žalbe u sudskom parničnom postupku, označavanje opsega pobijanja određene sudske odluke istodobno kao razloga njezinog pobijanja.

 

U nepobijanom odbijajućem dijelu sadržanom u toč.III/ izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

Trošak sastava odgovora na žalbu tuženika, tužiteljima se ne dosuđuje jer sadržaj istog po ocjeni ovog suda nije bio od značaja za odluku o žalbi tuženika pa je o zatraženom trošku odlučeno pozivom na odredbu čl.155.stav.1. ZPP-a.

 

U Varaždinu, 16. studenog 2020.