Poslovni broj: 1 Kž-Us-2/2020-3

 

Poslovni broj: 1 Kž-Us-2/2020-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E 

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Brešković Balent kao predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Mirjane Rigljan kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šarić, u kaznenom predmetu protiv 1. optuženog D. Ć. i dr., zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15 , 61/15, 101/17, 118/18 – u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama 1. optuženog D. Ć., 3. optuženog T. Č. i 5. optuženog Z. P. protiv rješenja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj K-Us-1/2019-29 od 2. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2020.,

 

 

r i j e š i o j e

 

 

              Prihvaćaju se žalbe 1. optuženog D. Ć., 3. optuženog T. Č. i 5. optuženog Z. P., preinačuje se prvostupanjsko rješenje na način da se prihvaćaju prijedlozi koje su 1. do 5. optuženici, po svojim braniteljima odvjetnicima D. K., S. A., A. B., D. G. i D. B. podnijeli, te se iz spisa predmeta izdvajaju nalog suca istrage broj Kir-Us-512/11 od 28. studenoga 2011. (list 547. do 548.), i nalog broj Kir-Us-512/11 od 26. siječnja 2012. (list 549. do 553.), kojim su određene posebne dokazne radnje nadzora i tehničkog snimanja telefonskih i drugih komunikacija na daljinu protiv 1. optuženog D. Ć. i dr., te CD mediji na kojima su pohranjeni tonski zapisi nastali provođenjem tih posebnih dokaznih radnji.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog naprijed navedenih branitelja 1., 2., 3., 4. i 5. optuženika da se iz spisa predmeta, kao nezakoniti dokazi, izdvoje nalozi suca istrage  broj Kir-Us-512/11 od 28. studenoga 2011. i broj Kir-Us-512/11 od 26. siječnja 2012., i CD mediji na kojim se nalaze telefonski tonski zapisi koji su nastali provođenjem mjere naloženih u navedenim nalozima.

 

Protiv tog rješenja pravodobno su žalbe podnijeli 1. optuženi D. Ć. po branitelju D. K., odvjetniku iz Z., 3. optuženi T. Č. po branitelju A. B., odvjetniku iz Z., i 5. optuženi Z. P. po branitelju D. B., odvjetniku iz Z.

 

 

1. optuženi D. Ć. i 3. optuženi T. Č. žalbe su podnijeli zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a 5. optuženi Z. P. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te su predložili da se pobijano rješenje preinači na način da se utvrdi da su predmetni nalozi suca istrage kao i CD mediji na kojima su pohranjeni tonski zapisi, nezakoniti dokazi i da se ti dokazi izdvoje iz spisa, odnosno, da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – u daljnjem tekstu: ZKP/08) prije sjednice vijeća spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

 

Žalbe su osnovane.

 

Navodeći razloge kojima se rukovodio kada je utvrdio da prijedlozi za izdvajanje nezakonitih dokaza optuženika nisu osnovani, sud prvog stupnja u pobijanom rješenju je istaknuo slijedeće:

 

„Budući da nalozi istražnog suca broj Kir-Us-512/11 od 28. studenoga 2011. i onaj od 26. siječnja 2012., sadrže sve sastojke koji su propisani u čl. 332. st. 1. ZKP/08, eventualne manjkavosti ili nedostaci u obrazloženju tih naloga ne bih mogao biti razlog za utvrđenje da je radnja iz čl. 332. st. 1. ZKP/08 poduzeta protivno toj odredbi i da su zbog toga ti nalozi nezakoniti dokazi.“

 

Pojašnjavajući naprijed iznesen stav sud je nadalje naveo:

 

„U odnosu na postojanje osnova sumnje da su optuženici počinili inkriminirano kazneno djelo (…), sudac istrage je iznio vrlo detaljno sadržaj zahtjeva ravnatelja USKOK-a za određivanje posebnih dokaznih radnji te je u obrazloženju unesen cjelokupan sadržaj zahtjeva državnog odvjetnika iz kojeg proizlazi osnove sumnje na počinjenje inkriminiranih kaznenih djela.“

 

„Pored toga, u odnosu na okolnost da se izvidi kaznenih djela nisu mogli provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće (…), s tim u vezi se navodi da postupanje osumnjičenika karakterizira konspirativnost i mobilnost sudionika, a dogovor i koordinacija postupanja se odvija primjenom telefonske komunikacije.“

 

U pravu su žalitelji kada u žalbama ističu da su nalozi suca istrage o provođenju posebnih dokaznih radnji nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora koji su određeni protiv 1. optuženog D. Ć. i dr., manjkavi jer ne sadrže obrazloženje kako je to propisano u čl. 332. st. 1. ZKP/08.

 

Naime, u čl. 332. st. 1. ZKP/08 je propisano, ako se izvidi kaznenih djela ne bi mogli provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće, na pisani obrazloženi zahtjev državnog odvjetnika, sudac istrage može protiv osobe za koju postoje osnove sumnje da je sama počinila ili zajedno s drugim osobama sudjelovala u kaznenom djelu iz čl. 334. ovog Zakona, pisanim obrazloženim nalogom odrediti posebne dokazne radnje kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava.

 

Polazeći od činjenice da se primjenom čl. 332. ZKP/08 derogiraju temeljna ustavna prava građana, kao i da primjenom tog propisa tijela državne vlasti izravno zadiru u temeljna ljudska prava i slobode, kao što su pravo na privatnost i slobodu dopisivanja koja prava su

 

građanima zagarantirana u čl. 35. i 36. Ustava Republike Hrvatske, kada odlučuje o zahtjevu za primjenu posebnih dokaznih radnji kao što je nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora, sudac istrage u tom slučaju vrši sudsku kontrolu opravdanosti zahtjeva državnog odvjetnika da se ta prava privremeno ograniče.

 

Stoga, kad se usvaja zahtjev državnog odvjetnika i određuje provođenje neke od mjera iz čl. 332. st. 1. toč. 1. do 8. ZKP/08, u nalogu je potrebno navesti jasne, određene i argumentirane razloge koji stvarno opravdavaju primjenu tih mjera, kako eventualno ne bi došlo do zlouporabe ovlasti koje, primjenom tih mjera, stoje na raspolaganju tijelima državne vlasti.

 

Prema tome, nalog suca istrage koji se temelji na odredbi čl. 332. ZKP/08, vezano uz ostvarenje zakonskih pretpostavki za izdavanje naloga za tajni nadzor telefonskih razgovora, ne smije biti formalistički akt i u odnosu na meritum stvari uopćen do mjere gotovo tipskog naloga. Obrazloženi nalog znači da sudac istrage, nakon temeljite i analitičke ocjene opravdanosti zahtjeva državnog odvjetnika, s tim u vezi iznese vrlo detaljne i na zakonu utemeljene razloge, kako u pitanju postojanja osnova sumnje na počinjenja inkriminiranog kaznenog djela, tako i razloga zbog kojih se izvid tih kaznenih djela ne bi mogao provesti na drugi način ili bi se to moglo provesti samo uz nerazmjerne teškoće.

 

O uporabi dokaza pribavljenih tajnim nadzorom, i o tome što nalog suca istrage nužno treba sadržavati, a u cilju da bi tajni nadzor bio podvrgnut prethodnoj sudskoj kontroli kako bi se spriječila svaka eventualna zlouporaba od strane javne vlasti, svoj stav, u više presuda je iznio i Europski sud za ljudska prava. U presudama D. protiv Hrvatske i M. protiv Hrvatske, ovaj sud je utvrdio da tajni nadzori u tim predmetima predstavljaju kršenje jamstava na poštivanje privatnog i obiteljskog života i dopisivanja iz čl. 8. Konvencije o temeljnim pravima i ljudskim slobodama, te je kao bitno s tim u vezi iznio slijedeće: „…nalog za tajnim nadzorom izdana od strane istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu u pogledu podnositelja u načelu su se temeljila na tvrdnji da postoji zahtjev USKOKA za korištenje tajnog nadzora (…). Nisu navedeni nikakvi stvarni detalji koji se temelje na specifičnim činjenicama predmeta i osobitim okolnostima koje ukazuju na osnovanu sumnju da su kaznena djela počinjena (…).

 

Budući da odluke Europskog suda za ljudska prava predstavljaju izvor prava u Republici Hrvatskoj, prethodno iznesene pravni standardi ovog Suda su usvojeni od strane Ustavnog sud Republike Hrvatske kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je s tim u vezi u svojim presudama broj Kž-Us-26/2017 od 4. svibnja 2017. i Kž-Us-94/2017 od 13. srpnja 2017., revidirao svoj raniji stav vezano uz pitanje manjkavosti obrazloženja naloga suca istrage.

 

Prema tome, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, ispravno u ovom kaznenom predmetu žalitelji nalaze da u nalozima suca istrage, kako onog od 28. studenoga 2011. tako i od 26. siječnja 2012., osim što je izložen sadržaj zahtjeva zamjenice ravnatelja USKOKA za određivanje posebnih dokaznih radnji tajnog nadzora telefonskih razgovora, sudac istrage nije dao svoju ocjenu tih zahtjeva i naveo koje bi stvarne okolnosti u konkretnom slučaju upućivale na postojanje osnova sumnje na počinjenje inkriminiranog kaznenog djela. Pri tome uopće nije bitno što se za izdavanja naloga, sukladno čl. 332. st. 1. ZKP/08, traži postojanje

osnova sumnje kod koje je, kako to ističe prvostupanjski sud, vjerojatnost na počinjenje kaznenog djela manja nego kod osnovane sumnje.

 

Zaključno, imajući na umu naprijed navedene presude Europskog suda za ljudska prava, kao i recentnu sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se temelji na

 

tim odlukama, treba reći da su obrazloženja naloga broj Kir-Us-512/11 od 28. studenoga 2011. i Kir-Us-512/11 od 26. siječnja 2012., kojim je protiv 1. optuženog D. Ć. određen nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora, manjkavi, jer sudac istrage te naloge nije savjesno i kritički ispitao. Pače, iz obrazloženja tih naloga proizlazi da  je gotovo od riječi do riječi prepisan tekst zahtjeva državnog odvjetnika, na koji način sudac istrage nije pružio dostatno obrazloženje da su te mjere, u konkretnom slučaju, doista bile nužne i opravdane, budući da nije utvrdio postojanje osnova sumnje na učin inkriminiranog kaznenog djela, a što je zakonska pretpostavka da se ograniče nečija ustavna prava i slobode.

 

Budući da su izdavanjem ovako manjkavih naloga povrijeđena Konvencijska i ustavna prava 1. optuženika na privatni život i dopisivanje, prema odredbi čl. 10. st. 2. toč. 2. ZKP/08, radi se o nezakonitim dokazima na kojima se ne mogu temeljiti sudske odluke, pa je stoga valjalo usvojiti žalbe 1. optuženog D. Č.. 3. optuženog T. Č. i 5. optuženog Z. P. i iz spisa izdvojiti naloge broj Kir-Us-512/11 od 28. studenoga 2011. i Kir-Us-512/11 od 26. siječnja 2012., kao i CD mediji koji sadrže snimke telefonskih razgovora, a koji dokaz je nastao na temelju nezakonitih dokaza.

 

Slijedom svega naprijed iznesenog valjalo je, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 3. ZKP/08, preinačiti prvostupanjsko rješenje na način kako je to odlučeno u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

 

U Zagrebu 9. studenog 2020.