NN 89/2014 (24.7.2014.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-885/2013 od 11. srpnja 2014.

 

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica, te suci Mato Arlović, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić i Duška Šarin, rješavajući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), na sjednici održanoj 11. srpnja 2014. donio je

ODLUKU

I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te se ukida članak 392.b stavak 4. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11. i 148/11. – pročišćeni tekst).

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Prijedlog za ocjenu ustavnosti članka 392.b stavka 4. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/2011. i 148/11. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZPP) podnio je Tomislav Pasarić iz Zagreba.

Članak 392.b unesen je u ZPP člankom 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 57/11.) koji je donio Hrvatski sabor na sjednici održanoj 13. svibnja 2011.

II. OSPORENA ODREDBA ZAKONA

2. Članak 392.b ZPP-a glasi:

»Članak 392.b

Vijeće sastavljeno od pet sudaca revizijskog suda odbacit će nepotpunu i nedopuštenu reviziju iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona, a i nepravodobnu ako je to propustio učiniti prvostupanjski sud. Takvo rješenje treba biti obrazloženo.

Vijeće iz stavka 1. ovoga članka će reviziju iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona rješenjem odbaciti kao nedopuštenu i ako u reviziji ne bude određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojega se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Vijeće iz stavka 1. ovoga članka će reviziju iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona odbaciti i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U obrazloženju rješenja iz stavka 2. i 3. ovoga članka treba se samo pozvati na odredbe stavka 2., odnosno 3. ovoga članka koje predviđaju odbacivanje takve revizije zbog tamo navedenih razloga. Ako ocijeni da bi to bilo svrhovito, vijeće može odlučiti i da se posebno obrazlože razlozi zbog kojih je donijelo takvo rješenje.

Ako vijeće u slučaju iz stavka 3. ovoga članka nađe da samo neko od više istaknutih pravnih pitanja nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revizija će se odbaciti samo glede toga pitanja.«

III. PRIGOVORI PREDLAGATELJA

3. Predlagatelj smatra da članak 392.b ZPP-a nije u suglasnosti s člancima 14. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava.

3.1. U prijedlogu predlagatelj polazi od načela prava na pravično suđenje smatrajući da svaka »revizijska odluka« mora biti obrazložena. U tom smislu u prijedlogu je navedeno:

»Člankom 14. stavkom 2. Ustava određeno je: 'svi su pred zakonom jednaki'.

(...)

... Opće načelo jednakosti nalaže da se svi ljudi pred zakonom jednako tretiraju. Ustavnopravno je ne prihvatljivo ponašanje zakonodavca pri kojem se ista činjenična stanja tretiraju različito, a različita na istovjetni način. Ustavno načelo opće jednakosti pred zakonom povrijeđeno je i kada se jedna grupa na koju je upućena norma u usporedbi s drugom grupom adresata norme drukčije tretira, iako između te dvije grupe ne postoje razlike niti takve vrste niti takve težine koje bi mogle opravdati nejednak tretman. Kod postojanja jednakoga i nejednakoga tretmana od strane države, on može biti ustavnopravno prihvatljiv samo u situacijama kad je razlog nejednakog tretmana takve vrste, težine i intenziteta da je u stanju opravdati različiti tretman od strane zakonodavne vlasti.

Člankom 4. osporene odredbe dano je ovlaštenje Vijeću Vrhovnog suda odbaciti tako zvanu izvanrednu reviziju opisanu člankom 382. stavkom 2. ZPP, bez obrazloženja.

Izvanredna revizija ulaže se u pravilu zbog povreda procesnog i materijalnog prava počinjenog na način koji je od važnosti za uspostavu konzistentnog sustava jedinstvene primjene prava. Dakle ovdje se ne radi o odbačaju iz razloga nedostatka 'forme', čija se nedopustivost lako može utvrditi zbog izostanka sadržaja što je kao forma procesnim propisom nužno propisano. Ovdje se pak radi o odbacivanju iz razloga što pitanje nije relevantno za jednaku primjenu prava, a što već predstavlja ocjenu 'merituma' stvari. Pri čemu to Vrhovni sud može činiti na način da razlozi za odlučivanje podnositelju revizije ostanu u potpunosti nepoznati.

Ovime rješenje o odbačaju izvanredne revizije postaje u pravnom poretku Republike Hrvatske jedini pojedinačni akt tijela sudbene vlasti u kojem ta tijela imaju ex lege ovlast podnositeljima izvanrednog pravnog lijeka uskratiti obrazloženje razloga za rješavanje. Ovakvim zakonskim uređenjem se podnositelji revizije diferenciraju u pravu na obrazloženu rješidbu bez posebnog, razboritog i opće razvidnog razloga.

Ujedno podnositeljima izvanredne revizije nameče se nerazmjeran teret. Naime, rješenje Vrhovnog suda nije krajnje pravno sredstvo koje u ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske stranke mogu koristiti. Prema članku 62. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske 'svatko' ima pravo podnijeti ustavnu tužbu po iscrpljivanju dopuštenog pravnog puta radi zaštite ustavnih prava.

Odbačajem revizije podnositelji ustavne tužbe gube mogućnost zaštite ustavnih prava protiv pravomoćne presude. Ujedno podnositeljima je praktički onemogućeno uspješno ulaganje ustavne tužbe i protiv rješenja o odbačaju revizije iz razloga nepoznavanja neposredno bitnih razloga za rješavanje u konkretnom slučaju. Također i Ustavnom sudu je nemoguće ispitati rješidbu koja ne sadrži obrazloženje. Na opisani način osnovnom normom utvrđeno pravo 'svakoga' na podnošenje osporenim zakonskim rješenjem se bitno ograničava, odnosno ograničava se preko mjere koja dovodi u opasnost bit služenja procesnim ovlaštenjem utvrđenim osnovnom normom, normom više pravne snage od osporene.«

3.2. Predlagatelj dalje navodi:

»Sukladno članku 29. stavku 1. Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Pravo na pošteno i pravično suđenje sadržano je i u članku 6., i članku 13. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama te nekim odredbama Protokola 7. uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama.

Pravo na pravično suđenje podrazumijeva skupinu postupovnih ovlaštenja kojima se jamči standard procesnog položaja stranaka u postupku. Osnovno pravo koje proizlazi iz prava na pravično suđenje odnosi se na pravo na pristup sudu. Svaki podnositelj zahtjeva ima pravo da njegov zahtjev bude iznesen pred sud. Ovo pravo bi predstavljalo nudum ius ukoliko ne bi u sebi sadržavalo i pravo na rješavanje spora od strane nadležnog suda. Pod sudom u smislu prava na pravično suđenje podrazumijeva se trajno zakonom ustanovljeno sudbeno tijelo neovisno i nepristrano od izvršne vlasti i stranaka u postupku, koje je sposobno osigurati sva procesna jamstva koja iz pravnog poretka proizlaze. Procjena nepristranosti suda provodi se na subjektivnoj i objektivnoj razini. Prema subjektivnom kriteriju sud mora biti sastavljen od sudaca kod kojih nema osobnih uvjerenja ili predrasuda, a koje bi mogle utjecati na postupak donošenja presude. Prema objektivnom kriteriju sud mora po svom sastavu isključiti svaku legitimnu dvojbu glede njegove pristranosti. Osim formalnog pristupa sudu, pravo na pošteno suđenje obuhvaća i dužnost suda učinkovitog ispitivanja podnesaka, argumenata i dokaza iznesenih tijekom postupka te pravnu procjenu tih argumenata. Pazeći pri tome da se svakoj strani u postupku mora omogućiti načelna 'jednakost oružja', odnosno mora joj se osigurati razumna mogućnost da iznese svoje argumente u uvjetima koji je ne stavljaju u položaj očite neravnopravnosti u odnosu na protivnu stranu. Pravo na pošteno suđenje implicira i pravo stranaka u postupku biti upoznate sa svakim očitovanjem ili podneskom koji je upućen sucu u namjeri da se njime utječe na tijek postupka, kao i pravo na očitovanje na takve procesne radnje.«

Predlagatelj ističe da pravo na pravično suđenje obuhvaća i pravo stranke saznati za razloge bitne za odlučivanje u konkretnom slučaju. U tom smislu predlagatelj upućuje na praksu Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: ESLJP).

Zaključno predlagatelj navodi:

»Slijedom svega iznijetoga, cijeneći osporenu odredbu, a poglavito njezin stavak 4. ustavnopravno neprihvatljiv s aspekta ustavnih odredba sadržanih u članku 14. stavku 2. i članku 29. stavku 1. Ustava, a time posredno i nesuglasnim s člankom 3. i člankom 5. Ustava predlažem Ustavnom sudu pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti neustavne odredbe i donošenje odluke o njezinom ukidanju.«

IV. MJERODAVNE ODREDBE USTAVA I KONVENCIJE

1) Ustav Republike Hrvatske

4. Ustavni sud je kod razmatranja osnovanosti prijedloga predlagatelja ocijenio mjerodavnim sljedeće odredbe Ustava:

»Članak 3.

(...) jednakost, ... vladavina prava ... najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.«

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama,

(...)«

»Članak 116.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

(...)«

2) Konvencijsko pravo

5. Prva rečenica članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija) glasi:

»Članak 6.

PRAVO NA POŠTENO SUĐENJE

1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

(...)«

3) Zakon o sudovima

6. Člankom 20. Zakona o sudovima (»Narodne novine« broj 28/13.) propisana je nadležnost Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Članak 20. Zakona o sudovima glasi:

»Članak 20.

Vrhovni sud Republike Hrvatske:

1. osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni,

2. (...),

3. odlučuje o izvanrednim pravnim lijekovima protiv pravomoćnih odluka sudova u Republici Hrvatskoj,

4. (...).«

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

7. ZPP-om se uređuju pravila postupka na temelju kojih sud raspravlja i odlučuje u sporovima o osnovnim pravima i obvezama čovjeka i građanina, o osobnim i obiteljskim odnosima građana te u radnim, trgovačkim, imovinskim i drugim građanskopravnim sporovima, ako zakonom nije za neke od tih sporova određeno da u njima sud rješava po pravilima kojeg drugog postupka.

Do pravomoćnosti sudske odluke parnični postupak trebao bi se smatrati redovnim postupkom, a nakon pravomoćnosti sudske odluke iznimkom za posebne slučajeve. Stoga su u ZPP-u propisani redovni i izvanredni pravni lijekovi. Redovnim se pravnim lijekovima pobijaju nepravomoćne sudske odluke, a izvanrednim pravomoćne sudske odluke.

Osporeni članak 392.b sadržan je u dijelu ZPP-a koji uređuje institute izvanrednih pravnih lijekova u parničnom postupku (članci od 382. do 400. ZPP-a).

7.1. Revizija je izvanredan, devolutivan, samostalan, ograničen, dvostran i nesuspenzivan pravni lijek koji parnične stranke zbog povrede zakona mogu podnijeti protiv presuda drugostupanjskih sudova koje su donesene u povodu žalbi protiv presuda prvostupanjskih sudova te rješenja drugostupanjskih sudova kojima se postupak pred sudom pravomoćno završava.

Riječ je o ustaljenoj zakonskoj instituciji hrvatskog pravnog poretka o kojoj, sukladno zakonodavnoj tradiciji, odlučuje najviši sud u zemlji. Prema članku 116. stavku 1. Ustava, najviši sud u zemlji je Vrhovni sud kojemu je temeljna ustavna zadaća osiguravati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

8. Ustavni sud napominje da termini redovna i izvanredna revizija nisu zakonski termini, već se oni koriste radi toga da bi se njima označile dvije pravne situacije u kojima se revizija kao pravni lijek protiv drugostupanjskih odluka može podnijeti, a koje se po pretpostavkama za njihovu dopuštenost (razlozima zbog kojih se mogu podnijeti) i po postupku koji se povodom njih provodi značajno razlikuju.

9. Pravno uređenje instituta revizije kao izvanrednog pravnog lijeka i pretpostavke za njezinu dopuštenost s vremenom su višekratno mijenjani, čime se bitno utjecalo na postupanje Vrhovnog suda kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i na njegovu ustavnu zadaću da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (detaljan prikaz instituta revizije i njegovih izmjena i dopuna sadržan je u rješenju Ustavnog suda broj: U-I-4365/2008 od 26. ožujka 2013., objavljenom u »Narodnim novinama« broj 43/13.).

10. Polazeći od revizije kao izvanrednog pravnog lijeka, koji se podnosi protiv drugostupanjske sudske odluke kojom se postupak pravomoćno završava i o kojoj odlučuje Vrhovni sud ispitujući zakonitost odluka nižestupanjskih sudova, revizija je nužno po prirodi parničnog postupka pravni lijek za čije su podnošenje utvrđene strože pretpostavke, a razlozi zbog kojih se može podnijeti su ograničeni.

ESLJP je u tom smislu ponovio svoje ustaljeno pravno stajalište i u predmetu Bulfracht Ltd. protiv Hrvatske, (odluka, 21. lipnja 2011., zahtjev br. 53261/08):

»35. ... Način na koji se članak 6. stavak 1. primjenjuje na žalbene ili kasacijske sudove ovisi o posebnim značajkama dotičnoga postupka, te treba uzeti u obzir ukupnost postupka vođenog u domaćem pravnom poretku i ulogu kasacijskog suda u njemu; uvjeti dopuštenosti revizije mogu biti stroži od onih za redovnu žalbu (vidi, inter alia, presudu u predmetu Brualla Gómez de la Torre protiv Španjolske, 19. prosinca 1997., Izvješća o presudama i odlukama 1997 VIII, str. 2956, § 37.).«

Tako se redovna revizija može podnijeti samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka (uz određena značajna ograničenja u usporedbi s bitnim povredama zbog kojih se može izjaviti žalba) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dok se izvanredna revizija može podnijeti i pobijana se presuda može ispitivati samo zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja zbog kojeg je »dopuštena«, dakle, zbog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

10.1. Prema odredbama ZPP-a, kada Vrhovni sud odlučuje o redovnoj reviziji tada je on »klasični« kasacijski sud, a revizijska odluka tog suda ima učinke inter partes. Pretpostavke za dopuštenost te revizije propisane su člankom 382. stavkom 1. ZPP-a.

Suprotno tomu, izvanredna revizija uređena je kao pravni lijek čija je primarna zadaća osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Uloga je Vrhovnog suda u tom postupku (kod odlučivanja o izvanrednoj reviziji) osigurati pravilno i jedinstveno tumačenje zakona, čime Vrhovni sud svojim odlukama izravno utječe na ujednačavanje sudske prakse i pridonosi pravnoj sigurnosti koja je bitna sastavnica vladavine prava. Sukladno tome, institut izvanredne revizije uvijek je povezan s pitanjima od javnog/općeg interesa. Istodobno, preko njega se u najvećoj mjeri očituje ustavna zadaća Vrhovnog suda u smislu članka 116. stavka 1. Ustava. Pretpostavke za dopuštenost te revizije razlikuju se od onih propisanih za redovnu reviziju. One su dijelom specifične jer izražavaju tu osobitu javnopravnu svrhu izvanredne revizije.

11. Člankom 392.b ZPP-a propisano je postupanje revizijskog vijeća Vrhovnog suda koje odlučuje o izvanrednoj reviziji.

Ustavni sud primjećuje da su tim člankom propisane različite pravne situacije u kojima revizijsko vijeće Vrhovnog suda može odbaciti izvanrednu reviziju kao nepotpunu, nedopuštenu ili nepravodobnu.

11.1. Tako prema stavku 1. članka 392.b ZPP-a revizijsko vijeće Vrhovnog suda odbacit će nepotpunu i nedopuštenu reviziju iz članka 382. stavka 2. ZPP-a, a i nepravodobnu ako je to propustio učiniti prvostupanjski sud. U tim slučajevima rješenje revizijskog vijeća Vrhovnog suda mora biti obrazloženo.

Prema članku 389. ZPP-a izvanredna revizija je nepravodobna ako nije podnesena u roku koji je određen za njezino podnošenje (članak 382. stavak 4.), a nepotpuna je ako se na temelju nje ne može utvrditi koja se presuda pobija i ako nije potpisana.

11.2. Stavcima 2. i 3. članka 392.b također je propisano da revizijsko vijeće Vrhovnog suda može odbaciti izvanrednu reviziju kao nedopuštenu i to u dvije pravno različite situacije. Prva, kada je izvanredna revizija nepotpuna jer ne ispunjava formalne pretpostavke da bi se o njoj odlučivalo (nije sastavljena u skladu s člankom 382. stavkom 2.). Druga, kada je izvanredna revizija potpuna (sastavljena je u skladu s člankom 382. stavkom 2.), ali revizijsko vijeće Vrhovnog suda ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Međutim, za razliku od slučajeva navedenih u stavku 1. članka 392.b ZPP-a (kada rješenje o odbačaju revizije mora biti obrazloženo), u slučajevima iz stavaka 2. i 3. istog članka revizijsko vijeće Vrhovnog suda, prema članku 392.b stavku 4. ZPP-a, ne mora obrazlagati svoju odluku, odnosno ne mora navoditi razloge zbog kojih je izvanrednu reviziju odbacilo kao nedopuštenu. Samo u slučaju ako ocijeni da bi to bilo svrhovito, revizijsko vijeće Vrhovnog suda može odlučiti i da se posebno obrazlože razlozi zbog kojih je donijelo takvo rješenje.

11.3. Razmatrajući osporeni stavak 4. članka 392.b ZPP-a u odnosu na stavke 1., 2. i 3. istog članka, Ustavni sud ocjenjuje ustavnopravno neprihvatljivim takvo normativno rješenje kad je riječ o ovlastima Vrhovnog suda da ne navodi razloge za odbacivanje svoje odluke donesene u povodu izvanredne revizije. Naime, Ustavni sud ne vidi nijedan objektivan i relevantan razlog zbog kojeg postoji obveza obrazlaganja rješenja kojim se odbacuje izvanredna revizija iz razloga propisanih stavkom 1. članka 392.b ZPP-a, a takva obveza ne postoji kod odbačaja izvanredne revizije iz stavaka 2. i 3. istog članka.

12. Štoviše, u slučaju iz stavka 3. članka 392.b ZPP-a nije samo riječ o uskraćivanju prava stranke da bude upoznata s razlozima zbog kojih se odbacuje njezino pravno sredstvo na koje ona ima zakonsko pravo i koje ispunjava sve formalne pretpostavke, nego o tome da se cjelokupna javnost, uključujući i cjelokupni sustav redovnih i specijaliziranih sudova, kao i Ustavni sud, isključuje od mogućnosti da saznaju ili dobiju uvid u shvaćanja najvišeg suda u zemlji koje je važno za kreiranje nacionalne jurisprudencije i usmjeravanje nacionalnog sudskog mehanizma. Naime, preko odluke Vrhovnog suda o tome je li neko pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili nije, najjasnije se vidi način na koji Vrhovni sud gradi jedinstvenost nacionalnog sudskog prostora i osigurava ravnopravnost građana u smislu članka 116. stavka 1. Ustava.

Upravo iz tih razloga u rješenju kojim Vrhovni sud odbacuje izvanrednu reviziju kao nedopuštenu (jer je ocijenio da pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni), moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi za takvu odluku.

Pri tome, opseg i podrobnost obrazloženja mogu varirati ovisno o konkretnom pitanju, pa razlozi za odbacivanje revizije (i) u smislu članka 392.b stavka 3. ZPP-a mogu biti sažeti i u samo »jednu rečenicu« ako ona jasno upućuje na razloge zbog kojih to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. No, ne navoditi nijedan razlog (iako je riječ o pitanju od općeg/javnog interesa) i za to imati zakonsku ovlast upućuje na duboku nesuglasnost članka 392.b stavka 4. ZPP-a s člankom 116. stavkom 1. Ustava. Takva zakonska odredba negira sam smisao i svrhu ustavne zadaće Vrhovnog suda propisane člankom 116. stavkom 1. Ustava.

13. Ustavni sud također primjećuje da članak 392.b stavak 4. ZPP-a i njegova primjena može u javnosti stvoriti dojam da Vrhovni sud, odbacujući izvanrednu reviziju kao nedopuštenu u slučaju kada ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ne navodeći razloge za njezino odbacivanje, postupa samovoljno i arbitrarno. Zahtjevi povezani s »vanjskim dojmom« pravilnog funkcioniranja sudova, inherentni pravu na pošteno suđenje, ali i pravilnom funkcioniranju sudbene vlasti, ne dopuštaju mogućnost da se izvanredna revizija odbacuje bez navođenje razloga za takvu sudsku odluku.

14. Sukladno navedenom, na temelju članka 55. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) odlučeno je kao u točki I. izreke.

15. Objava odluke (točka II. izreke) temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-I-885/2013

Zagreb, 11. srpnja 2014.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica dr. sc. Jasna Omejec, v. r.