Baza je ažurirana 20.11.2024.
zaključno sa NN 109/24
EU 2024/2679
Broj: Kž 387/2017
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslava Šovanja, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Žarka Dundovića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika H. C., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. svibnja 2017. broj K-5/17., u sjednici održanoj 28. kolovoza 2018.,
p r e s u d i o j e
I. U povodu žalbe optuženika H. C., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u svezi s člankom 560. stavkom 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., - dalje: ZKP/08.), utvrđuje da iznos od 110.500,00 (slovima: stodesettisućapetsto) kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik H. C. ostvario kaznenim djelom te se nalaže optuženiku H. C. da iznos od 110.500,00 (slovima: stodesettisućapetsto) kuna isplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.
II. U ostalom dijelu odbija se žalba optuženika H. C. kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 22. svibnja 2017. broj K-5/17. pod točkom 1. izreke optuženik H. C. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., činjenično opisanog u izreci pobijane presude te je na temelju citiranog zakonskog članka osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. stavaka 1. i 2. KZ/11. prema optuženiku je primijenjena uvjetna osuda pa se kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 4 (četiri) godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
Na temelju članka 148. stavka 1. i članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. ZKP/08. optuženiku je naloženo platiti trošak kaznenog postupka za provedeno vještačenje u iznosu od 8.262,00 kuna i trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna.
Na temelju članka 77. KZ/11. u svezi s člankom 4. stavkom 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10, - dalje: ZOPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 110.500,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik H. C. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženiku H. C. da Republici Hrvatskoj isplatiti novčani iznos od 110.500,00 kn u korist proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne presude.
Na temelju članka 452. točke 3. ZKP/08. odbijena je optužba protiv optuženika H. C. za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. činjenično pobliže opisano u točki 2. izreke pobijane presude.
Protiv te presude u osuđujućem dijelu žalbu je pravodobno podnio optuženik putem branitelja B. V., odvjetnika u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, odluke o oduzimanju imovinske koristi i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu i pobijanu presudu preinači.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba nije osnovana.
Iako žalitelj u navođenju žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije konkretizirao o kojoj bi se povredi radilo, u nastavku žalbe ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., koju vidi u tome da je prvostupanjski sud kao dokaz na kojem se temelji presuda uzeo u obzir i službenu zabilješku Odjela gospodarskog kriminaliteta Policijske uprave zagrebačke o provedenom kriminalističkom istraživanju na listovima 13 i 14 spisa, iako je ta službena zabilješka izdvojena iz spisa predmeta na sjednici optužnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu od 16. siječnja 2017.
Međutim, unatoč tome što je na četvrtoj strani pobijane presude zaista navedeno da je predmetna službena zabilješka tijekom dokaznog postupka pročitana, a što bi proizlazilo i iz sadržaja raspravnog zapisnika od 14. ožujka 2017., taj žalbeni prigovor nije utemeljen jer je ta službena zabilješka rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu dana 16. siječnja 2017. izdvojena iz spisa predmeta i uz popratni dopis dostavljena sucu istrage uz ostale izdvojene službene zabilješke. To znači da se navedena službena zabilješka nije nalazila u spisu predmeta na dan održavanja rasprave 14. ožujka 2017., i stoga nije ni mogla biti pročitana i korištena kao dokaz u postupku, kako to navodi žalitelj, već se očito radi o omašci predsjednika vijeća prilikom diktiranja zapisnika.
Slijedom iznijetoga, nije počinjena spomenuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a ni neka druga na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.
Neosnovan je i prigovor žalitelja da je pobijanom presudom povrijeđen kazneni zakon jer da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, budući da je za istu stvar optuženik proglašen krivim i kažnjen u prekršajnom postupku, pozivajući se pritom na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Maresti protiv Hrvatske (zahtjev broj 55759/07.).
Naime, točno je da su prvookrivljeno trgovačko društvo „P.“ d.o.o., kao pravna osoba i okrivljenik H. C., kao odgovorna osoba, pravomoćnim prekršajnim nalogom Porezne uprave, Područnog ureda Z., Službe za prekršajni postupak od 3. rujna 2012. (list 262-264 spisa) u točki 5. izreke proglašeni krivima zbog prekršaja iz članka 27. Općeg poreznog zakona u svezi s člankom 51. stavkom 1. Zakona o porezu na dohodak i kažnjeni novčanim kaznama iz razloga što „nisu istodobno s isplatom primitaka obračunali i uplatili porez na dohodak od kapitala i prirez porezu na dohodak od kapitala na primitke koje je činila gotovina podignuta sa žiro računa prvookrivljene na ime putnih i materijalnih troškova, na ime isplate gotovine, pozajmica za koje isplate vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama nije dokazano da je gotovina podignuta u poduzetničke svrhe ......“. Međutim, u konkretnom slučaju ne postoji objektivni identitet radnji i postupanja sadržan u činjeničnom opisu djela prekršaja za koji je optuženik proglašen krivim sa onim sadržanim u činjeničnom opisu predmetnog kaznenog djela pa se ne može raditi o povredi načela „ne bis in idem“, kako to pogrešno tvrdi žalitelj.
Osim toga, novčano kažnjavanje u prekršajnom postupku zbog poreznog prekršaja nema kaznenopravni karakter, odnosno ne radi se o „optužbi za kazneno djelo“ u smislu članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 4. Protokola broj 7. uz navedenu Konvenciju, a imajući u vidu kriterije Europskog suda za ljudska prava iz predmeta Engel, kao i recentnu praksu navedenog suda u predmetu A. i B. protiv Norveške (zahtjev broj 24130/11. i 29758/11.).
U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje žalitelj ne obrazlaže) treba reći da je prvostupanjski sud, nasuprot mišljenju žalitelja, utvrdio sve odlučne činjenice i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak da je optuženik načinom postupanja navedenim u točki 1. izreke pobijane presude, ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11.
Prvostupanjski sud s pravom nije prihvatio kao vjerodostojnu obranu optuženika da je novac koji je podigao s računa trgovačkog društva „P.“ d.o.o. u kojem je bio odgovorna osoba u svojstvu jedinog člana uprave-direktora, koristio u poslovne svrhe, odnosno za kupovinu goriva za službeno putovanje, rabljeno računalo i slično jer u tom slučaju, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, novac s računa trgovačkog društva ne bi trebalo podizati u gotovinskom iznosu i tretirati kao pozajmicu, već bi svaka poslovna transakcija bila provedena preko računa društva i potkrijepljena vjerodostojnom financijsko-knjigovodstvenom ispravom, a to u konkretnom predmetu nije bio slučaj, kako to proizlazi i iz provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Uostalom, u prilog tom zaključku ide i dio obrane optuženika da ne može objasniti iz kojeg razloga je usluge u korist trgovačkog društva i stvari kupljene za potrebe trgovačkog društva plaćao gotovinom, a ne preko računa trgovačkog društva.
S obzirom na iznijeto, neosnovana je žalba optuženika i iz osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o kazni jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i cijenio sve olakotne okolnosti koje su imale utjecaja na izbor vrste i mjere kazne u konkretnom slučaju pa tako i one na koje ukazuje žalitelj (protek vremena od datuma počinjenja kaznenog djela, neosuđivanost optuženika i zaključak da se radi o izoliranom slučaju u njegovom životu). Navedene okolnosti, uz izostanak otegotnih okolnosti, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, imaju takav značaj da opravdavaju izricanje uvjetne osude, a kazna zatvora u trajanju jedne godine s vremenom provjeravanja od četiri godine, nasuprot mišljenju žalitelja, primjerena je ostvarenju svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.
Neosnovana je žalba optuženika i u odnosu na odluku suda o troškovima kaznenog postupka.
Naime, prvostupanjski sud je optuženika pravilno obvezao na naknadu troškova kaznenog postupka s osnova provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 8.262,00 kune te s osnova paušala u iznosu od 1.000,00 kuna, pri čemu treba spomenuti da u vrijeme donošenja pobijane presude, sukladno tada važećem Zakonu o kaznenom postupku, nije bila predviđena mogućnost oslobođenja od naknade troškova kaznenog postupka, osim u postupku izvršenja odluke o troškovima.
Plaćanje troškova kaznenog postupka s osnova provedenog vještačenja razmjerno činjenici da je državno odvjetništvo odustalo od kaznenog progona za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. zbog čega je protiv optuženika odbijena optužba za to kazneno djelo, suprotno mišljenju žalitelja, u konkretnom slučaju nije moguće, s obzirom da se radi o cjelovitom vještačkom nalazu pa se troškovi koji bi se odnosili na vještačenja u odnosu na pojedina kaznena djela ne mogu izdvojiti iz ukupnih troškova s osnova provedenog vještačenja.
U pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, po službenoj dužnosti preinačio je prvostupanjsku presudu na način da je od optuženika imovinska korist oduzeta na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u svezi s člankom 560. stavkom 2. ZKP/08. jer je ZOPOIK, na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist, na temelju članka 1. stavka 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 70/2017.) prestao važiti, a u članku 2. toga Zakona propisano je da će se postupci započeti po ZOPOIK dovršiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak. Stoga je pravilnom primjenom zakona tu imovinsku korist trebalo oduzeti na temelju ZKP/08.
U tom dijelu žalitelju valja skrenuti pozornost na činjenicu da je rok od 15 dana za isplatu imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, na koju okolnost žalitelj ukazuje u žalbi s prijedlogom da se taj rok produlji, zakonom propisan rok, kako u ZOPOIK tako i u ZKP/08.
Slijedom iznijetoga i budući da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene druge povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08.
Zagreb, 28. kolovoza 2018.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.