Broj: Gž-2379/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Zlatku Lodeti, kao sucu pojedincu, u ostavinskom predmetu iza pok. D. D. iz V., povodom žalbe nasljednice L. H. iz V., zastupane po punomoćnici N. H., odvjetnici iz V., protiv rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Varaždinu od 3. lipnja 2015. br. 24 O-2220/11-18, dana 12. studenoga 2015.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba zakonske nasljednice L. H. iz V., kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Varaždinu br. 24 O-2220/11-18 od 3. lipnja 2015.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem o nasljeđivanju utvrđena je ostavinska imovina iza pok. D. D. iz V., te je, temeljem oporuke ostavinska imovina u cijelosti uručena njegovoj ženi S. D. iz V.

 

Obrazlažući rješenje prvostupanjski sud navodi da je tijekom ostavinskog postupka sporna bila valjanost ostaviteljeve oporuke sastavljene 29. studenog 2010., odnosno njen sadržaj. U vezi toga vođena je parnica po tužbi kćeri ostavitelja L. H. protiv sunasljednice, žene ostavitelja, S. D., kojom je tražila utvrđenje da je pravno nevaljana ostaviteljeva oporuka sastavljena 29. studenog 2010.

Prvostupanjski sud navodi da je navedeni spor (u prvostupanjskom predmetu br. 18 P-1072/12) okončan pravomoćnom presudom kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, slijedom čega je zaključio da je ta oporuka osnova nasljeđivanja, a prema njenom sadržaju isključivi oporučni nasljednik je njegova žena, u navedenom sporu tuženica, S. D. iz V.

 

Prvostupanjski sud navodi da parnični sud nije ocjenjivao sadržaj oporuke, nego samo pitanje njene pravne valjanosti, a prvostupanjski sud zaključuje da prema sadržaju oporuke tuženica (žena ostavitelja) stječe doživotno sva prava, a poslije ostavitelj sve ostavlja svojoj unuci H.

 

Prvostupanjski sud zaključuje da nasljednica S. D. pravilno interpretira stvarni sadržaj oporuke, te da njome oporučitelj svoju ostavinsku imovinu daje njoj, svojoj ženi. Oporučiteljev navod, na kraju oporuke, da njegova žena ima doživotno sva prava, a da poslije sve ostavlja unuci H., prvostupanjski sud tumači kao određenje drugog nasljednika, a takvo određenje sukladno sadržaju odredbe čl. 44. st. 2 Zakona o nasljeđivanju (NN. 48/03; 163/03; 35/05; 127/13; 33/15 - dalje ZN) znači određenje zamjenika oporučnoj nasljednici.

 

Radi navedenoga prvostupanjski sud je cjelokupnu imovinu uručio oporučnoj nasljednici, ženi ostavitelja, S. D., navodeći pri tome da zakonska nasljednica L. H. nije tražila nužni dio ostavinske imovine.

 

Pravovremeno podnesenom žalbom zakonska nasljednica L. H. (dalje: žaliteljica) pobija prvostupanjsko rješenje o nasljeđivanju iz žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, uz prijedlog da drugostupanjski sud ukine pobijano rješenje i predmet vrati istom sudu na ponovni postupak.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba žaliteljice je neosnovana.

 

Obrazlažući žalbene navode žaliteljica navodi da iz sadržaja oporuke jasno slijedi da je ostavitelj imovinu dao svojoj unuci H., te citira dio oporuke u kojem je ostavitelj naveo: „Moja S. ima doživotno sva prava, a poslije sve ostavljam najljepšem anđelu, mojoj H.“. Navodi da iz te rečenice slijedi da ostavitelj ne ostavlja pravo vlasništva svojoj ženi, nego unuci H., a supruzi teret prava stanovanja, kao i korištenja svih novčanih sredstava. Navodi da ostavitelj nije baratao pravnim terminima da bi se mogao točno izraziti, ali iz konteksta te rečenice proizlazi da vlasništvo ostavlja svojoj unuci, a da supruzi daje pravo stanovanja. Navodi da na to ukazuje termin da „supruzi ostavlja pravo (stanovanja) doživotno“. Smatra da je pogrešno prvostupanjsko tumačenje da oporučitelj unuci ostavlja određeno pravo pod uvjetom, odnosno da je pogrešno tumačenje da je on odredio nasljednika svojoj nasljednici, nego je odredio da je nasljednica unuka, a da supruzi daje pravo doživotnog stanovanja. Ističe da oporuku treba tumačiti prema namjeri oporučitelja, pri čemu nije bitno koji je izraz oporučitelj upotrijebio, već što je htio postići, a on je želio osigurati svoju ženu doživotnim pravom uživanja (vršenjem osobne služnosti), a unuci je namjeravao dati pravo vlasništva. Poziva se na sadržaj odredbe čl. 50. (st. 2.) ZN-a, prema kojoj, u dvojbi o pravoj oporučiteljevoj namjeri treba se držati one koja je povoljnija za oporučnog, a ne zakonskog nasljednika

 

Po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjsko tumačenje sadržaja predmetne oporuke, jer iz njega proizlazi da ostavitelj sva vlasnička prava  prenosi na suprugu S. D. Pri tome oporučitelj koristi termin, da toj oporučnoj nasljednici daje pravo raspolaganja, odnosno da ima sva prava na vlasništvo.

 

I ovaj sud navedeno oporučno raspolaganje ocjenjuje kao temeljno određenje predmeta, osobe nasljednika i načina nasljeđivanja ostavinske imovine. Oporučno određenje da „njegova S. ima doživotno sva prava“, a da poslije „sve ostavljam najljepšem anđelu, mojoj H.“, može se tumačiti i kao ograničenje prava oporučne nasljednice, žene S. D., međutim,  po ocjeni ovog suda, pravilnije je prvostupanjsko tumačenje sadržaja oporuke iz kojeg proizlazi da je nedvojbeno ostavitelj, kao oporučnu nasljednicu odredio ženu S. D., odredivši pri tome da njoj sve ostavlja, te da joj daje odobrenje i pravo raspolaganja cjelokupnom imovinom. Tim oporučnim određenjem ostavitelj ni na koji način ne ograničava njenu nasljednu ovlast, odnosno daje joj, izričito, cjelokupnu ostavinsku imovinu i pravo njenim raspolaganjem.

 

Postavlja se pitanje da li određenjem da toj nasljednici nasljedna prava pripadaju doživotno, a poslije da sve ostavlja „najljepšem anđelu, mojoj H.“, ostavitelj reducirao već prije iskazano oporučno pravo na pravo doživotnog uživanja. Po ocjeni ovog suda, u tom smislu pravilna je prvostupanjska interpretacija, jer je prethodnim dijelom oporuke oporučitelj jasno odredio da ženi S. D. daje pravo vlasništva, da joj daje pravo raspolaganja cjelokupnom imovinom, što svakako, sadržajnim određenjem, prelazi okvire prava doživotnog uživanja. U tom kontekstu treba zaključiti, kako je to učinio i prvostupanjski sud, da je ostavitelj nastojao odrediti nasljednika umjesto primarno određenog nasljednika samo za slučaj da oporučna nasljednica umre prije njega, a takvo tumačenje oporuke proizlazi iz njenog sadržaja i smisla i nije protivno sadržaju odredbe čl. 50. st. 1 i 2 ZN-a, a ukoliko je oporučitelj želio odrediti nasljednika svojem oporučnom nasljedniku,na to oporučitelj nije ovlašten, pa takvo određenje opravdano prvostupanjski sud nije unio u sadržaj rješenja o nasljeđivanju.

 

Radi navedenoga, ovaj sud je temeljem odredbe čl. 380. Zakona o parničnom postupku  (NN.53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14  - odluka US RH - dalje ZPP) u vezi čl. 175. st. 2 ZN-a, odbio žalbu žaliteljice kao neosnovanu i potvrdio pobijano rješenje o nasljeđivanju.

 

U Varaždinu 12. studenoga 2015.