Broj: Rev 2159/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K. (OIB: ...) iz N., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. R. F., odvjetnik u P., protiv tuženika V. K. (OIB: ...) iz L., kojeg zastupaju punomoćnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. Z. i I. Z. B., odvjetnice u L., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-649/13-3 od 25. ožujka 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Labinu broj P-284/11-24 od 5. lipnja 2012., u sjednici održanoj 20. siječnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„I. Raskida se Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između tužitelja J. K. kao primatelja uzdržavanja i tuženika V. K. kao davatelja uzdržavanja, sklopljen u L. dana 05. veljače 2003. godine, ovjeren pred Općinskim sudom u Labinu u predmetu pod posl. br. R.I.16/03 dana 18. veljače 2003. godine.

 

II. Zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Labinu nalaže se brisanje zabilježbe postojanja Ugovora iz toč. I. izreke ove presude izvršene u korist tuženika, na k.č. br. 28/2, zk.ul.br. 633 k.o. N., a koja je zabilježba izvršena u predmetu pod Posl. br. Z.364/03.“

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 15.625,00 kn, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom ovrhe.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak podredno nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tuženik je zatražio trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tuženik u reviziji ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer su u obrazloženju pobijane presude navedeni jasni i razumljivi razlozi o svim odlučnim činjenicama, koji kao takovi ne proturječe sadržaju spisa.

 

U pravu je revident da prigovor prividnosti ugovora istaknut u žalbi nema značaj nove činjenice odnosno novih dokaza. Međutim, u konkretnom slučaju drugostupanjski sud se citirajući navode žalbe: „kako je zapravo navedeni ugovor o doživotnom uzdržavanju bio samo prividan te da je prava volja stranaka bila da se zaključi ugovor o darovanju predmetnog stana“, navodeći pritom da to tuženik nije posebno isticao u prvostupanjskom postupku, a niti je na navedene okolnosti predlagao ikakve dokaze, nije propustio očitovati se o navedenim žalbenim razlozima. Naime, drugostupanjski sud je, očito imajući na umu odredbu čl. 66. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO), određeno ukazao na iskaz tužitelja iz kojeg da je za zaključiti da je prava volja stranaka bila upravo sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju, a na što posebno ukazuje i ustrajnost stranaka pri sklapanju istog budući da je za ugovor o doživotnom uzdržavanju propisana stroža forma za razliku od ugovora o darovanju (čl. 122. st. 4. Zakona o nasljeđivanju – „Narodne novine“, broj 52/71, 47/78, 71/91, 37/94 i 48/03 – dalje: ZN). Iz navedenog proizlazi shvaćanje drugostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora prividnosti predmetnog ugovora, na što (prema drugostupanjskom sudu) ukazuje sadržaj izvedenih dokaza, uz konstataciju navedenog suda da za suprotnu tvrdnju tuženik nije predložio (odgovarajuće) dokaze.

 

U takvoj situaciji ne mogu se prihvatiti navodi tuženika da je drugostupanjski sud nepravilno primijenio odredbu čl. 352. st. 1. ZPP slijedom čega neosnovano tuženik ističe da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 352. st. 1. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je sklopio s tuženikom 5. veljače 2003., a koji je ovjeren pred Općinskim sudom u Labinu 18. veljače 2003. i to zbog njegova neizvršavanja, uz nalaganje zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Labinu brisanje zabilježbe postojanja ugovora naprijed opisanog izvršene u korist tuženika.

 

Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na odredbi čl. 125. st. 3. ZN, kojom je propisano da svaka stranka može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obveze.

 

Na temelju utvrđenih činjenica:

 

- da su stranke 5. veljače 2003. sklopile ugovor o doživotnom uzdržavanju (ovjeren kod prvostupanjskog suda 18. veljače 2003.), kojim se tužitelj (primatelj uzdržavanja) obvezao nakon svoje smrti tuženiku (davatelju uzdržavanja) ostaviti u vlasništvo 1/2 dijela k.č.br. 28/2 k.o. N. u naravi kuća i dvorište, a tuženik se kao naknadu za ostavljenu imovinu obvezao uzdržavati tužitelja do njegove smrti i to na način da mu osigura stanovanje, primjerenu prehranu, odjeću, obuću, ogrjev, održavanje čistoće i higijene, kao i primjerenu medicinsku zaštitu, sve u skladu s prilikama stranaka, te da nakon smrti primatelja uzdržavanja snosi sve troškove njegovog pokopa u skladu s mjesnim običajima,

 

- da su stranke sklopile ugovor o doživotnom uzdržavanju u vrijeme kada su živjele u zajedničkom domaćinstvu, pa su tuženik i njegova supruga brinuli o potrebama tužitelja (odjeća, obuća, ogrjev, prehrana, higijena i medicinska zaštita),

 

- da je od rujna 2005., kada je tuženik s obitelji iselio, tužitelj nastavio samostalno brinuti o svojim životnim potrebama uz pomoć drugih članova svoje obitelji (sina i unuke – oca i sestre tuženika s kojima isti nije bio u dobrim obiteljskim odnosima),

 

- da tuženik, nakon što je s obitelji odselio (u rujnu 2005.) više nije ispunjavao svoje obveze preuzete ugovorom o doživotnom uzdržavanju, iako su se potrebe za brigom i njegom znatno povećale s obzirom na tužiteljeve godine, bolest i opće stanje nemoći.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi zaključuju, da su ostvarene pretpostavke za raskid spornog ugovora u smislu odredbe čl. 125. st. 3. ZN, slijedom čega prihvaćaju tužbeni zahtjev.

 

I prema ocjeni ovoga suda pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev prihvatili.

 

Iz utvrđenog ponašanja tuženika proizlazi da nakon 2005., kada je s obitelji odselio u S., nije ispunjavao ugovorom preuzete obveze uzdržavanja prema tužitelju (niti osobno, niti putem treće osobe). Naime, sudovi su stava da se povremeni dolasci ili davanja kao ni poziv tužitelju da preseli u novo domaćinstvo tuženika u S., ne mogu smatrati ispunjavanjem obveza prema tužitelju preuzetih ugovorom o doživotnom uzdržavanju, a jednako, tako da se neprihvaćanje povremenih obroka koje je tuženik donosio tužitelju ne može smatrati tužiteljevim odbijanjem primanja uzdržavanja.

 

Takav zaključak nižestupanjskih sudova opširnim revizijskim razlozima nije doveden u sumnju.

 

Prema tome, pravilno su sudovi zaključili da su u okolnostima konkretnog slučaja ostvarene pretpostavke za raskid predmetnog ugovora u smislu čl. 125. st. 3. ZN. Pritom, obzirom na navode revizije treba reći, da nižestupanjski sudovi nisu prihvatili zahtjev tužitelja za raskid predmetnog ugovora zato što je tuženik odselio (točni su navodi tuženika da između stranaka nije ugovorena zajednica života), već zbog toga što tuženik nije ispunjavao ugovorom preuzete obveze uzdržavanja prema tužitelju. Dakle, suprotno navodima revizije, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj svojim postupcima nije uzrokovao neizvršavanje preuzetih obveza od strane tuženika, odnosno da ne postoji krivnja na strani tužitelja za neizvršavanje obveza od strane tuženika.

 

Konačno, revizijske navode u dijelu kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi i prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja nije bilo moguće uzeti u razmatranje. To zbog toga, jer prema odredbi čl. 385. ZPP to nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.

 

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika odbiti i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 20. siječnja 2016.