Broj: Gž-1642/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Arijane Bolanča, kao predsjednice vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. U.₁, iz S., zastupane po punomoćnicima V. L. i Ž. V., odvjetnicima u S., protiv tuženika: 1. J. U., iz Z., zastupane po Odvjetničkom društvu M. & partneri j.t.d. S., 2. Z. V., iz Republike Srbije, N. S., i 3. I. U., iz Njemačke, S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pst-1336/12 od 22. prosinca 2015., dana 27. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba i dopuna žalbe tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-1336/12 od 22. prosinca 2015.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila utvrđenje da je suvlasnica stana u Splitu, smještenog na II. katu zgrade anagrafske oznake K. br. 10, ulaz br. 1, označen br. 12, u površini od 64,24 m², a koji se sastoji od 2 sobe, kuhinje, kupatila, ostave, hodnika i lodje, upisan kao 4. etaža, označen kao čest. zgr. 4697 ZU 8701 KO S. i to za idealni dio koji odgovara dijelu od 15/24 dijela cjeline, tužena pod 1. za 10/48 dijela cjeline, tužena pod 2. za 10/48 dijela cjeline, te tuženik pod 3. za 1/48 dijela cjeline, te da je tužiteljica ovlaštena temeljem ove presude izvršiti prava suvlasništva predmetnog stana na svoje ime u zemljišnim knjigama, uz istodobni izbris tog prava sa imena tuženika (točka I. izreke).

 

Ujedno je tužiteljica obvezana naknaditi tuženoj pod 1. parnični trošak u iznosu od 38.750,00 kn (točka II. izreke), a tuženiku pod 3. u iznosu od 40.000,00 kn (točka III. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu podnosi tužiteljica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda ukine.

 

Dopunom žalbe osporava odluku o troškovima postupka.

 

Žalba i dopuna žalbe su neosnovane.

 

Predmet je spora zahtjev tužiteljice za utvrđenje da se utvrdi suvlasnicom za 15/24 dijela nekretnine - stana u S. a, prema navodima tužbe, osnovom zajedničkog stanovanja sa pok. vlasnikom stana - zajedničkim prednikom stranaka M. U.₂ te osnovom navodnog plaćanja otkupne cijene stana njenim i njegovim zajedničkim sredstvima.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužiteljica nije dokazala nijedan pravni osnov za stjecanje 15/24 dijela vlasništva prijeporne nekretnine.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi:

 

- da je vlasnik predmetnog stana bio pok. M. U.₂, da je iza njega donijeto pravomoćno rješenje o nasljeđivanju broj O-2135/04 od 28. travnja 2005. kojim je imovina raspoređena među nasljednicima (strankama ovog parničnog postupka) na način da je tuženicama pod 1. i pod 2. pripalo po 10/24 dijela prijeporne nekretnine, tužiteljici 3/24 dijela a tuženiku pod 4. 1/24 dijela te je isto provedeno u zemljišnoj knjizi;

 

- da je Zahtjev za kupnju stana dana 2. travnja 1992. podnio M. U.₂, a da je kao član kao obiteljskog domaćinstva naznačio nećakinju M. U.₁; da je iz Zapisnika o bodovanju stana iz 1988. godine razvidno da su kao članovi domaćinstva navedeni M. U.₂ i M. U.₁;

 

- da je svjedok T. L. iskazao da je pok. M.₂ dobio veću kvadraturu stana iz razloga što je tužiteljica stanovala s njim što iskazuje i svjedok J. O.; a da iz iskaza svjedokinje M. P.₁ proizlazi da je njoj pok. M.₂ kazao da je u zapisniku o bodovanju stana naznačena i tužiteljica;

 

- da iz iskaza svjedoka S. L. proizlazi da se M. U. 1 vratila iz Njemačke 1981. godine u predmetni stan, da je stan renoviran i opremljen zajedničkim financiranjem M. i M.₁, da su pok. M.₂ i M.₁ živjeli u zajednici koja je imala sva obilježja ekonomske zajednice pa je ponekad račune plaćala tužiteljica ponekad M.₂ što iskazuje i svjedokinja R. G. a svjedokinja M. U.₃ koja dodatno navodi da je stan otkupljen jednokratnom uplatom i da je M. U.₁ dala iznos od 3.000 DEM;

 

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je pok. M. U. ₂ bio nositelj stanarskog prava kao i Z. M.; da je plaćena kupovna cijena u iznosu od 8.000 DEM od čega da je ona dala 3.500 DEM, da su tu isključivo živjeli ona i pok. M.₂, da su oboje radili u tvrtki Koteks, da nije tražena njena suglasnost prilikom otkupa stana;

 

- da iz iskaza tužene pod 1. proizlazi da je tužiteljica živjela u stanu negdje od 1980-ih godina po povratku iz Njemačke pa do umirovljenja, a od tada da živi u K. i S., da tužiteljica nije plaćala ni režijske troškove, ni troškove hrane, da je dogovoreno između pok. M.₂ i tužiteljice da ona tu može stanovati, da vodi brigu o domaćinstvu, čisti, pere i kuha, da je pok. M.₂ u cijelosti platio otkup stana i da je nakon njegove smrti ostala ušteđevina od 35.000 Euro što sve potvrđuje i tužena pod 2.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio da činjenice da su pok. M.₂ i M.₁ radili u tvrtki K., da je pok. M.₂ dobio predmetni stan još 1959. godine, a s njim da je stanovala M. U.₁ od 1981. godine, nisu od značaja za stjecanje prava vlasništva tužiteljice, jer je nositelj stanarskog prava bio isključivo pok. M. U.₂ i samo je on otkupio predmetni stan dok se u ugovoru o korištenju stana ne navodi M. U.₁ kao sunositelj stanarskog prava, niti je tražena njena suglasnost prilikom otkupa stana, a predmetni stan je raspoređen u ostavinskom postupku na nasljednike M. U.₂ te je rješenje o nasljeđivanju postalo pravomoćno.

 

Pravilno nadalje sud zaključuje da su parnične stranke sudjelovale u tom ostavinskom postupku pa su stekle vlasništvo predmetnog stana nasljeđivanjem i kao takvi se u i upisali u zemljišne knjige; dok činjenica da bi tužiteljica navodno sudjelovala u otkupu stana sa 3.500 DEM također nije osnov za stjecanje prava vlasništva nego eventualno osnov za obveznopravni zahtjev, kakav karakter ima i njeno eventualno ulaganje u tuđu nekretninu.

 

U smislu odredbe članka 232. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15), pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u postupku ostavinske rasprave ukoliko strankama nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici (res iudicata).

 

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća sva činjenična utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja pa se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na razloge pobijane odluke. Ovo stoga jer, tužiteljica nije dokazala nijedan osnov stjecanja prava vlasništva predviđen Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06, 141/06, 146/08, 28/09., 153/09., 143/12. i 152/14.; dalje: ZV).

 

Stranke su u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora (materijalnopravnih i procesnopravnih), korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava (pravo na djelotvorna pravna sredstva propisuje odredba članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija), pa time nije došlo do povrede prava stranke u smislu Konvencije. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

 

Okolnost da se sud prvog stupnja nije pozvao na konkretne odredbe ZV ne čini pobijanu odluku nerazumljivom niti insuficijentnom jer drugostupanjski sud na pravilnu primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti.

 

Meritorna odluka suda podrazumijeva takav zaključak suda u kojemu postoji podudarnost uvjerenja suda između činjeničnog stanja na temelju kojega odlučuje o zahtjevima stranaka i stvarnog činjeničnog stanja, pri čemu sud provodi samo one dokaze koje su stranke predložile i iste ocjenjuje na temelju svog slobodnog sudačkog uvjerenja.

 

Stoga je neutemeljeno pozivanje žaliteljice na osnove stjecanja vlasništva građenjem (adaptacija stana) i pravnim poslom (nije razvidno kojim), dok navodi o zajedničkom rješenju stambenog pitanja tužiteljice i pok. M. U.₂ ne proizlaze iz rezultata dokaznog postupka jer je „stambeno pitanje“ pok. M. U.₂ riješeno dodjelom predmetnog stana temeljem stanarskog prava još 1959. godine a tužiteljica je došla živjeti u stan tek 1981. godine.

 

Neutemeljeni su žalbeni navodi da bi tužiteljica izdvajanjem od plaće u stambeni fond doprinijela ostvarivanju stanarskog prava što je nonsens u konkretnoj parnici a navodi da bi ona i pok. M.₂ imali zajedničku pravu volju za stjecanjem suvlasništva nisu dokazani jer bi u toj situaciji zasigurno oboje bili navedeni kao sunositelji stanarskog prava te bi se tražila njena suglasnost prilikom otkupa stana ili bi istog zajednički i otkupili.

 

Stoga je sud prvog stupnja nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te o svemu dao jasne razloge.

 

Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP i jer je trošak pravilno obračunat. Glede određene vrijednosti predmeta spora, sud je prvog stupnja, nakon što je na pripremnom ročištu odredio zatražiti podatke o tržišnoj vrijednosti nekretnine isto ročište odgodio, te je po dobivanju podataka od Porezne uprave, na tom sljedećem ročištu odredio vrijednost prema zaprimljenim podacima i sukladno visini zatraženog suvlasničkog dijela, pa je njegova odluka pravovremena.

 

Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska odluka pobija; kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu i dopunu žalbe tužiteljice valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

U Splitu 27. listopada 2016.