Broj: Gž-1939/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Denis Pancirov Parcen, predsjednice vijeća, Vicka Prančića, člana vijeća i suca izvjestitelja, i Zorana Kežića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. V., OIB: …, iz K. K., kojega zastupa punomoćnik J. V., odvjetnik u S., protiv tuženika: 1. M. V., OIB:…, iz S., 2. B. V., OIB:…, iz S., 3. D. V., OIB: … iz S., tuženici od 1. do 3. zastupani po punomoćniku I. B., odvjetniku u S., 4. V. V., OIB: …, iz M., i 5. B. K., OIB: … iz P., radi utvrđenja imovine koja ulazi u sastav ostavine, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika pod 1. do 3. protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj poslovni broj P-7412/15 od 14. siječnja 2016., u sjednici održanoj 17. svibnja 2018., 

 

r i j e š i o   j e

 

1. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj poslovni broj P-7412/15 od 14. siječnja 2016. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2. Odbacuje se djelomično tužiteljeva žalba u dijelu kojim pobija presudu Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj poslovni broj P-7412/15 od 14. siječnja 2016. u dijelu pod točkom I.1. njezine izreke kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev i utvrđeno da u ostavinu iza smrti I. V. pok. M., rođen … iz M., ne ulaze 2/10 dijela obiteljske kuće u M., na adresi zemljišnoknjižne oznake čest. zgr. 861/1, zgrada, površine 125 m2 i čest. zem. 376/5, dvorište, površine 200 m2, upisane u zk. ul. 2412/3 k.o. M.-M., koje predstavljaju bračnu stečevinu A. V. iz M., (točka I. 1.), dok je u preostalom dijelu  odbijen tužbeni zahtjev, i to za utvrđenje da u ostavinu iza smrti I. V. pok. M. ne ulaze još 3/10 dijela obiteljske kuće u M. na adresi (razlika između tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo utvrđenje da ½ dijela te kuće predstavlja bračnu stečevinu A. V. i u točki I. 1. priznatog dijela da 2/10 dijela predmetne kuće predstavljaju tu bračnu stečevinu), te u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da je tužitelj suvlasnik navedene obiteljske kuće za 1/10 dijela (točka II.). Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženicima od 1. do 3. da nadoknade tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.043,38 kune (točka III.).

Protiv navedene presude žalbu su podnijeli tužitelj i tuženici M. V., B. V. i D. V..

 

Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,  28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženici M. V., B. V. i D. V. pobijaju presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari i odluku o troškovima postupka zbog pogrešno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a djelomično je nedopuštena, dok je žalba tuženika osnovana.

 

Tužitelj u podnesenoj žalbi izrijekom navodi da pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, dakle, i u dijelu pod točkom I. 1. izreke u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje žalbe protiv dijela prvostupanjske presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, pa je stoga u tom dijelu valjalo na temelju odredbe članka 367. stavka 1. u vezi s člankom 358. stavkom 3. ZPP-a žalbu odbaciti kao nedopuštenu.

 

Prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, tužitelj u žalbi ističe da je presuda nerazumljiva i da izreka presude proturječi razlozima presude. Osim toga tužitelj navodi da u odnosu na odlučne činjenice nisu dani nikakvi razlozi, a razlozi koji su navedeni da su nejasni i u cijelosti proturječni, a pogotovo zato što o odlučnim činjenicama utvrđenim pobijanom presudom postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih isprava koje su priložene spisu kao i proturječnost između iskaza stranaka i svjedoka sa zaključcima suda. Time tužitelj opisno ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, jer se iz njih bez dvojbe može razabrati kakav zaključak i iz kojeg dokaza je prvostupanjski sud izvodio o postojanju ili nepostojanju odlučnih činjenica, a ne postoji ni proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Međutim, drugo je pitanje jesu li navedeni razlozi prihvatljivi i dovoljno pouzdani, što spada u ocjenu pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a ne predstavlja postupovnu povredu na koju žalitelj upućuje.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da u prvostupanjskom postupku nisu počinjene navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora u ovom stadiju postupka je glavni tužbeni zahtjev:

 

- za utvrđenje da u ostavinu iza ostavitelja I. V. pok. M. ne ulazi 1/2 dijela obiteljske kuće u M. na adresi zemljišnoknjižne oznake čest. zgr. 861/1, zgrada površine 125 m2, i čest. zem. 376/5, dvorište površine 200 m2, koje su upisane u zk. ul. br. 2412/3 k.o. M. – M. koja predstavlja bračnu stečevinu A. V. iz M., i,

 

- za utvrđenje da je tužitelj za 1/10 dijela suvlasnik obiteljske kuće u M. na adresi zemljišnoknjižne oznake čest. zgr. 861/1, zgrada površine 125 m2, i čest. zem. 376/5, dvorište površine 200 m2, koje su upisane u zk. ul. br. 2412/3 k.o. M. – M. pa da su tuženici dužni trpjeti upis tužiteljeva prava vlasništva na temelju presude.

 

Tužbeni zahtjev temelji se na tvrdnji da su predmetne nekretnine stečene za trajanja bračne zajednice ostavitelja I. V., koji je umro 31. prosinca 2002. i njegove supruge A. V., koja je umrla 2014., i to šezdesetih godina dvadesetog stoljeća i da je njihov doprinos u stjecanju te imovine podjednak.

 

Odredbom članka 361. stavka 2. Obiteljskog zakona (“Narodne novine”, broj 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu, propisano je da se danom primjene tog Zakona ne mijenjaju prava i dužnosti stečena po prijašnjim propisima. Istu odredbu sadržavao je u članku 363. stavku 2. i prije važeći Obiteljski zakon („Narodne novine“, broj 162/98) koji je stupio na snagu 1. srpnja 1999.

 

Stoga se u pogledu imovine koja je stečena u braku prije 1. srpnja 1999. primjenjuju odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine", broj 11/78, 27/78 – ispr. 45/89, 51/89-pročišćeni tekst, 59/90 i 25/94, u daljnjem tekstu: ZBPO).

 

Po odredbi članka 271. (pročišćeni tekst članak 277.) ZBPO-a imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, njihova je zajednička imovina.

 

Kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini utvrđuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine (članak 281. stavak 1.; pročišćeni tekst  članak 287. stavak 1. ZBPO-a).

 

Prema odredbi članka 281. stavka 2. (pročišćeni tekst članak 287. stavak 2.) ZBPO-a u slučaju spora sud određuje koliki je bio doprinos svakog od bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

 

Nije sporno da je ostavitelj I. V. u trenutku smrti bio upisan kao vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. 2412 k.o. M.-M., i to to čest. zgr. 861/1, zgrada površine 125 m2 i čest. zem. 376/5 dvorište površine 200 m2.

 

Nesporno je također da je predmetno zemljište u M. na kojem je sagrađena obiteljska kuća kupljeno i obiteljska kuća sagrađena za vrijeme trajanja bračne zajednice ostavitelja I. V. i njegove supruge A. V..

 

Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio:

 

- da je ostavitelj I. V. kupio zemljište za gradnju kuće u M. nakon potresa u M. i okolici 1962. od novca koji je stekao nasljeđivanjem iza smrti strica u A. i da je od tog novca platio i priključke,

 

- da je u vrijeme kada je započeta gradnja predmetne kuće u M. ostavitelj I. V. tek stupio u mirovinu, njegova supruga A. V. je bila kućanica, a njihova djeca tužitelj i tuženici M. V., V. V. i B. K. su bili odrasli,

 

- da je ostavitelj kada je stavljena prva „teraca“ prodao komad zemlje zv. Ž. i jednu ruševinu, koje nekretnine je stekao nasljeđivanjem, za kupnju građevinskog materijala,

 

- da su radnici koji su radili na predmetnoj kući bili prijatelji tuženika V. V. te su radili uglavnom besplatno jer je i on njima pomagao,

 

- da je druga ploča stavljena nakon dvije i pol ili tri godine od početka gradnje, time da je tuženik V. V. kupio kamen za stubište krajem 1969. ili početkom 1970.,

 

- da je ostaviteljeva supruga A. V., majka tužitelja i tuženika M. V., V. V. i B. K. kuhala ručak radnicima koji su radili na predmetnoj kući.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da predmetne nekretnine u smislu odredbe članka 271. (pročišćeni tekst članak 277.) ZBPO-a predstavljaju zajedničku imovinu ostavitelja i njegove supruge A. V. jer su stečene za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice i da je doprinos ostavitelja I. V. u stjecanju te zajedničke imovine veći od doprinosa njegove supruge A. V. jer je on osim rada i plaće odnosno mirovine za kupnju zemljišta i gradnju kuće uložio posebnu imovinu koju je stekao nasljeđivanjem iza svojih prednika, dok je njegova supruga u stjecanju te imovine sudjelovala vlastitim radom na način da je kuhala radnicima i obavljala druge poslove domaćice, pa je ocijenio da suvlasnički dio ostavitelja I. V. u navedenoj zajedničkoj imovini iznosi 8/10 dijela, a njegove supruge A. V. 2/10 dijela.

 

Stoga je prvostupanjski su djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da u ostavinu ostavitelja I. V. ne ulazi 2/10 dijela predmetnih nekretnina, dok je ostali dio zahtjeva kojim je traženo da u ostaviteljevu ostavinu ne ulazi i daljnjih 3/10 dijela odbio kao neosnovan.

 

Osim toga prvostupanjski sud je odbio i zahtjev kojim je traženo utvrđenje da je tužitelj suvlasnik 1/10 dijela predmetnih nekretnina, zauzevši stajalište da će se o tom dijelu tužbenog zahtjeva odlučiti u ostavinskom postupku iza smrti A. V.

 

Odlučna utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu veličine suvlasničkih dijelova ostavitelja I. V. i njegove supruge A. V. na predmetnim nekretninama ne mogu se za sada sa sigurnošću prihvatiti jer činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno.

 

Pravilno je pravno stajalište prvostupanjskog suda da su predmetne nekretnine zajednička imovina ostavitelja I. V. i njegove supruge A. V.

 

Međutim, zaključak prvostupanjskog suda u pogledu veličine suvlasničkog dijela koji pripada ostavitelju I. V. i A. V. kao bračnim drugovima na navedenim nekretninama nije za sada ovom sudu prihvatljiv.

 

Prije svega treba reći da se za sada ne može prihvatiti utvrđenje prvostupanjskog suda da je zemljište na kojem je izgrađena predmetna obiteljska kuća kupljeno posebnom imovinom ostavitelja I. V.

 

Iz rezultata dokaznog postupka doista proizlazi da je ostavitelj I. V. naslijedio strica koji je umro u A. Međutim, žalitelji tvrde da od novca koji je on stekao na temelju nasljeđivanja iza svoga strica nije kupljeno predmetno zemljište u M. na kojemu je izgrađena predmetna obiteljska kuća jer da je do nasljeđivanja došlo nakon što je predmetno zemljište već bilo kupljeno i započeta gradnja kuće. U prvostupanjskoj presudi su izostala utvrđenja o tome kada je točno kupljeno predmetno zemljište, a što je bilo moguće utvrditi uvidom u ispravu koja je bila temelj za upis prava vlasništva ostavitelja I. V. u zemljišnim knjigama, a koja isprava se nalazi u zbirci isprava zemljišnoknjižnog odjela prvostupanjskog suda. Isto tako su izostala utvrđenja i o tome kada je umro tužiteljev stric u A. i što je točno naslijedio ostavitelj iza njegove smrti, odnosno o kojem novčanom iznosu se radi te kada mu je taj iznos doznačen.

 

Ako se u nastavku postupka odgovarajućim dokazima utvrdi da je predmetno zemljište doista kupljeno isključivo novcem koji ostavitelj naslijedio iza smrti svoga strica tada je to zemljište njegova posebna imovina. U tom slučaju je radi pravilne ocjene doprinosa svakoga od bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine potrebno utvrditi vrijednost zemljišta na kojemu je izgrađena predmetna obiteljska kuća te tako utvrđenu vrijednost staviti u odnos prema vrijednosti cijele nekretnine koja je predmet spora.

 

Isto tako u prvostupanjskoj presudi su izostala bilo kakva utvrđenja o vrijednosti posebne imovine ostavitelja I. V. koja je prodana u vrijeme izgradnje predmetne kuće, a bez kojeg utvrđenja nije moguće pravilno ocijeniti njegov doprinos u stjecanju zajedničke imovine.

 

Osnovano tužitelj u žalbi prigovara da ni doprinos ostaviteljeve supruge A. V. u stjecanju zajedničke imovine nije pravilno vrednovan. Naime prvostupanjski sud vrlo pojednostavljeno i uopćeno utvrđuje u čemu se sastoji njezin doprinos u stjecanju predmetne imovine. Prema tim utvrđenjima njezin bi doprinos bio samo spremanje hrane radnicima i u obavljaju poslova domaćice. Međutim, iz iskaza tuženika V. V., čiji iskaz je sud prihvatio kao vjerodostojan i istinit, proizlazilo bi da se nakon što je izgrađena prva etaža kuća iznajmljivala turistima i da je o tome najviše vodila brigu upravo A. V., a novac ostvaren tom djelatnošću se ulagao u daljnju izgradnju. Stoga u nastavku postupka prvostupanjski sud kod utvrđivanja suvlasničkog dijela ostavitelja I. V. i A. V. treba raspraviti i utvrditi je li se predmetna kuća iznajmljivala turistima, koliki su prihodi time ostvarivani, tko je o tome vodio brigu i je li se i prihod ostvaren tom djelatnošću ulagao u izgradnju kuće.

 

Prema tome činjenično stanje u pogledu doprinosa bračnih drugova I. i A. V. u stjecanju nekretnina koje su predmet spora je pogrešno i nepotpuno utvrđeno na što osnovano žalitelji ukazuju u svojim žalbama, zbog čega se ne može ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava u tom dijelu pobijane odluke.

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj suvlasnik predmetne kuće za 1/10 dijela jer je smatrao da o tom dijelu tužbenog zahtjeva treba odlučiti u ostavinskom postupku iza smrti A. V..

 

Po ocjeni ovoga suda okolnost da je u tijelu ostavinski postupka iza smrti A. V. nije zapreka da se o navedenom zahtjevu odluči u ovoj parnici.

 

Prema odredbi članka 129. stavka 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/03 i 33/15, u daljnjem tekstu: ZN) u času ostaviteljeve smrti nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, čime postaje njegovo nasljedstvo.

 

Stoga je tužitelj kao zakonski nasljednik aktivno legitimiran na podnošenje tužbe radi utvrđenja da je po osnovi nasljeđivanja stekao pravo suvlasništva na imovini za koju smatra da predstavlja ostavinsku imovinu.

 

Budući da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog stajališta propustio raspraviti spada li predmetna nekretnina u ostavinsku imovinu ostaviteljice A. V. i kakva prava po osnovi nasljeđivanja, za slučaj da se utvrdi da se radi o ostavinskoj imovini, pripadaju tužitelju na toj imovini, proizlazi da nisu utvrđene odlučne činjenice za odluku o osnovanosti tog tužbenog zahtjeva.

 

Zbog svega navedenog je trebalo na temelju odredbe članka 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će raspraviti i utvrditi odlučne činjenice na koje je upozoreno u ovom rješenju pa će nakon toga ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu, a ujedno će u novoj odluci odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka.

 

U Splitu 17. svibnja 2018.