Broj: Gž-699/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Vedrani Perkušić, u ostavinskom postupku iza pok. I. Z., sina pok. A., ….odlučujući o žalbama G. Z., zastupanog po punomoćniku R. B., odvjetniku iz J., protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu poslovni broj Pu O-1734/15 od 7. prosinca 2016., te od 30. prosinca 2016., dana 19. srpnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se djelomično žalba G. Z. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu poslovni broj Pu O-1734/15 od 30. prosinca 2016. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

 

II. Uvažava se djelomično žalba G. Z., pa se ukida prvostupanjsko rješenje od 7. prosinca 2016. u cijelosti, kao i rješenje od 30. prosinca 2016. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i predmet se u tom ukinutom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem od 7. prosinca 2016. prihvaćen je prijedlog za određivanje privremene mjere, a na način kako je to pobliže navedeno u izreci tog rješenja, dok je rješenjem od 30. prosinca 2016. godine odbijen prijedlog za postavljenje privremenog skrbnika ostavini pok. I. Z. (točka I. izreke tog rješenja), a točkom II. izreke istog rješenja odbijen je prijedlog za dostavu pisanog otpravka rješenja o postavljanju privremenog skrbnika od 16. svibnja 2014. godine.

 

Žali se G. Z. pobijajući navedena prvostupanjska rješenja zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinače, odnosno ukinu.

 

Nasljednice N. Z. i G. G. odgovorile su na žalbe s prijedlogom da se iste odbiju kao neosnovane.

 

Žalba protiv rješenja od 7. prosinca 2016. osnovana je u cijelosti, dok je žalba protiv rješenja od 30. prosinca 2016. djelomično osnovana.

 

Prema zakonskim odredbama mjere osiguranja ostavine su predaja stvari na čuvanje u hitnim slučajevima, postavljanje privremenog skrbnika ostavine, pečaćenje ostavine, zadržavanje ostavine,  te  određivanje na zahtjev stranke privremenih  mjera prema Ovršnom zakonu.

 

Bude li određena i poduzeta neka mjera osiguranja ostavine, nasljednik će u granicama njezinog sadržaja biti ograničen u izvršavanju svojih prava i obveza u pogledu predmeta te mjere.

 

Te mjere se u prvom redu poduzimaju u njegovom interesu, pa ne bi trebale biti takve da ga ograničavaju više nego što je to zaista potrebno.

 

Dakle, na zahtjev stranke, radi osiguranja stvari i prava iz sastava ostavine, sud može odrediti privremene mjere predviđene Ovršnim zakonom, ako predlagatelj učini vjerojatnim opasnost da bi se bez takve mjere promijenilo postojeće stanje, ili da je takva mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

 

Pod tim pretpostavkama sud može određivati te privremene mjere prije pokretanja ostavinskog postupka i tijekom njega, sve dok taj postupak ne bude pravomoćno okončan (članak 202. Zakona o nasljeđivanju, „Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15, dalje: ZN).

 

Privremene mjere koje se određuju radi osiguranja ostavine, u pravilu bi trebale biti one koje su predviđene za osiguranje nenovčanih tražbina.

 

Međutim, ako ih određuje radi zaštite novčanih tražbina iz sastava ostavine, tada bi to trebale biti one za zaštitu novčanih tražbina.

 

Predlagatelj privremene mjere mora obrazložiti svoj zahtjev, uz navođenje činjenica i predlaganje dokaza.

 

Prvostupanjski sud dužan je ispitati postojanje zakonskih pretpostavki za upućivanje prijedloga za mjeru osiguranja ostavinskom sudu primjenom članka 202. ZN-a.

 

No, iz obrazloženja rješenja od 7. prosinca 2016. jasno ne proizlazi temeljem sadržaja kojeg prijedloga je određena privremena mjera, kakav je točno taj sadržaj, na kojim činjenicama je utemeljen, te kako je dokazno supstanciran, pa se za sada ne može prihvatiti zaključak suda prvog stupnja o ispunjenosti meritornih pretpostavki za određivanje privremene mjere sadržaja kakav je naveden u izreci pobijanog rješenja.

 

Pored toga, u pogledu točke I. b) i I. c) izreke, navedeno rješenje ne sadrži nikakve razloge, čime ga u tom dijelu nije moguće ispitati.

 

S druge strane ostavinski sud će svojim rješenjem postaviti ostavini skrbnika kada su nasljednici nepoznati, ili su nepoznata boravišta ili su nedostupni, ali i u ostalim slučajevima kad nađe da je to potrebno (članak 128. i članak 200. ZN-a).

 

Skrbnika ostavine će biti potrebno postaviti uvijek kada interesi nasljednika ili drugih osoba (vjerovnika, zapisovnika i dr.) zahtijevaju da se izvršavaju prava i obveze iz ostavine, kao i ostala prava i obveze od kojih se sastoji pravni položaj nasljednika, a nasljednici ih iz bilo kojeg razloga neće ili ne mogu izvršavati.

 

Kad god nađe da takva potreba postoji ostavinski će sud donijeti rješenje kojim će upravu ostavine povjeriti skrbniku ostavine.

 

Inače, svoju pravnu vlast u pogledu predmeta nasljedničke zajednice izvršavaju, njime upravljaju, raspolažu i štite sunasljednici-zajedničari po pravilima koja su postavljena za zajedničko vlasništvo (članak 59.-62. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14), osim kad je taj predmet povjeren na upravljanje izvršitelju oporuke ili skrbniku ostavine (članak 141. stavak 1. ZN-a).

 

Skrbnik ostavine je već na temelju zakona općenito ovlašten da u ime nasljednika tuži ili bude tužen, da naplaćuje tražbine ili da isplaćuje dugove i uopće da zastupa nasljednike (članak 128. stavak 1. ZN-a), ali ostavinski sud je ovlašten i da svojim rješenjem, ako je to potrebno, odredi posebna prava i dužnosti skrbnika ostavine (članak 128. stavak 2. ZN-a).

 

O postavljanju skrbnika sud će obavijestiti tijelo nadležno za poslove skrbništva. To tijelo ima i prema tako postavljenom skrbniku sve ovlasti kao i da ga je samo postavilo.

 

Ono može osobu koja je postavljena za privremenog skrbnika ostavine zadržati kao skrbnika ostavine, ali je može i razriješiti, pa neku drugu osobu postaviti za skrbnika ostavine.

 

O osobi koju će postaviti za privremenog skrbnika sud treba, po mogućnosti, prethodno zatražiti mišljenje od onih za koje je vjerojatno da su ostaviteljevi nasljednici (članak 200. stavak 2. ZN-a).

 

U pogledu polaganja računa i nagrade privremenom skrbniku ostavine, primjenjuju se na odgovarajući način pravila koja zakon postavlja za izvršitelja oporuke (članak 128. stavak 5. ZN-a).

 

Skrbnik ostavine je skrbnik za poseban slučaj.

 

Postavljanje skrbnika, njegov djelokrug, prava i dužnosti uređeno je s jedne strane nasljednopravnim normama, a s druge strane obiteljskopravnima koja uređuju skrbništvo uopće, te onima koja uređuju skrbništvo za posebne slučajeve.

 

On je skrbnik onim osobama koje su zbog ostaviteljeve smrti postale njegovi sveopći pravni slijednici, bez obzira na to tko su te osobe i koliko ih je, te na kojem pravnom temelju su to postale zbog ostaviteljeve smrti.

 

To nije skrbnik koji bi se imao općenito brinuti o njihovoj osobi i imovini, nego je skrbnik za poseban slučaj, čija je dužnost da umjesto tih osoba i za njihov račun izvršava ona prava i obveze koje im pripadaju kao ostaviteljevim nasljednicima.

 

Skrbnika ostavine treba razlikovati od upravitelja nasljedničke zajednice. Potonji je nalogoprimac zajedničara, postavljen njihovom suglasnom voljom ili odlukom suda na zahtjev jednog ili više zajedničara.

 

Kada je ostavini postavljen skrbnik, on je taj koji izvršavajući svoju dužnost upravlja ostavinom i uopće u pravnim odnosima i u postupcima pred sudovima i tijelima vlasti nastupa u ulozi koju bi trebali imati ostaviteljevi nasljednici. Time je pravni položaj nasljednika razdvojen dok god ne prestane skrbništvo nad ostavinom.

 

Međutim, kod ocjenjivanja potrebe za postavljanjem privremenog skrbnika u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja nije imao u vidu naprijed navedeno, zbog čega relevantne činjenice za pravilnu primjenu prava uopće nije uzeo u razmatranje, a niti je o njima zauzeo stav.

 

Utoliko se žalba ukazuje osnovanom i u pogledu pobijane točke I. izreke rješenja od 30. prosinca 2016.

 

Što se tiče prijedloga za dostavu pisanog otpravka rješenja o postavljanju privremenog skrbnika od 16. svibnja 2014., pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda kako se isto ne mora dostavljati, jer je opozvano dok još prema strankama nije imalo učinak.

 

Radi svega iznesenog, temeljem odredbe članka 380. točka 2. i 3. ZPP-a riješeno je kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

 

U Splitu 19. srpnja 2018.