Broj: Gž-25/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zadru, po sutkinji Blanki Pervan, u pravnoj stvari tužitelja G. S. iz Č., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz Z. odvjetničkog ureda M. M. i B. M. iz R., protiv tuženika M. S. iz Č., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. Z., odvjetniku iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1740/17 od 21. studenoga 2017. ispravljenog rješenjem istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-1740/17 od 24. studenog 2017., dana 26. siječnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika M. S. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1740/17 od 21. studenoga 2017. ispravljenog rješenjem istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-1740/17 od 24. studenog 2017.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja, riješeno je:

 

              "1. Određuje se privremena mjera radi osiguranja novčanih tražbina tužitelja nastalih sa sljedećih osnova: Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103810339 od dana 29.01.2008.g. u iznosu od 15.792,74 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i Izjave tuženika od  dana 14.07.2012.g. zajedno s ugovorenom kamatom, i to zabranom otuđenja ili opterećenja nekretnine označene kao kč.br.1271/1 i 1272/1, upisane u zk.ul. 934, k.o. C. – Č. pri zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci, u vlasništvu tuženika S. M., u vlasničkom dijelu 1/1.

 

2. Određuje se zabilježba odnosne privremene mjere u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, u zk.ul. 934, k.o. C. – Č..

 

3. Odnosna privremena mjera traje do pravomoćnog okončanja ovog postupka pod posl. br. P-1740/17 koji se vodi među strankama radi isplate, odnosno, ako se promijene uvjeti pod kojima je mjera određena, do drugačije odluke suda.

 

4. Zabrana iz točke 1) ovog rješenja smatra se provedenom dostavom tuženiku kao protivniku osiguranja ( čl. 345. st. 3. OZ-a )."

 

              Rješenjem suda prvog stupnja, poslovni broj P-1740/17 od 24. studenoga 2017., riješeno je:

 

"1. Ispravlja se ovosudno Rješenje o privremenoj mjeri pod posl. br. P-1740/17 od 21. studenog 2017.g. u točci 1) izreke, peti redak u dijelu koji se odnosi na oznaku nekretnine  na način da umjesto brojki: „kč.br.1271/1 i 1272/1„  treba pisati: „ kč.br. 1271/1 i 1271/2 „.

 

2. U preostalom dijelu odluka ostaje neizmijenjena."

 

              Protiv citiranog rješenja žalbu je izjavio tuženik pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da su odlučne činjenice u predmetnom postupku: vjerojatnost postojanja predlagateljeve tražbine i opasnost da će protivnik osiguranja onemogućiti ili otežati ostvarenje tražbine. Ističe da je sud prvog stupnja utvrdio da vjerojatnost postojanja tražbine proizlazi iz samog ugovora o kreditu, dok opasnost da će se onemogućiti ispunjenje tražbine navodno proizlazi iz dopisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Financijske agencije iz kojih proizlazi da je protivnik osiguranja nezaposlen i ima blokiran račun. Samo postojanje ugovora o kreditu ne znači automatski i postojanje tražbine protivnika osiguranja prema predlagatelju. Da bi navedena tražbina postojala trebaju biti ispunjeni slijedeći uvjeti: da glavni dužnik (protivnik osiguranja) ne plaća kredit te da je sudužnik (predlagatelj osiguranja), platio kredit umjesto glavnog dužnika. Iz dokumentacije koja prileži spisu nije razvidno da protivnik osiguranja ne podmiruje obveze po svom kreditu niti da je predlagatelj kao sudužnik podmirio određeni iznos umjesto protivnika osiguranja. Predlagatelj osiguranja nije dostavio dokaz o neurednoj otplati kredita od strane protivnika osiguranja, a kojeg banke, u vidu obavijesti o stanju kredita, dostavljaju korisnicima kredita i njihovim sudužnicima, odnosno jamcima. Iz obavijesti o mirovinskim primanjima razvidna je samo činjenica da se na mirovini predlagatelja osiguranja vrši ovrha, ali se pritom ne navodi radi koje tražbine se vrši niti tko je ovrhovoditelj, pa je nejasno temeljem kojih je činjenica sud utvrdio ispunjenje zakonskih razloga za određivanje privremene mjere. Zbog nedostatka razloga o odlučnim činjenicama predmetno se rješenje ne može ispitati, pa je samim time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

              Predmetna nekretnina predstavlja obiteljsku kuću u kojoj živi s obitelji i ne bi raspolagao nekretninom na način da izbjegne eventualno namirenje tražbine, čime bi počinio štetu predlagatelju osiguranja, ali bi u konačnici najviše naštetio sebi, jer bi time doveo u pitanje svoju egzistenciju, kao i svoje obitelji. Iz obrazloženja pobijanog rješenja nije razvidno kojim se činjenicama vodio prvostupanjski sud prilikom ocjene postoji li opasnost da će protivnik osiguranja onemogućiti ili otežati ostvarenje tražbine i rješenje se ne može ispitati, jer je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Ispitujući pobijano rješenje ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a na koju ukazuje žalitelj, jer je rješenje razumljivo, ne proturječi samo sebi niti razlozima, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji su  jasni i neproturječni te ga je moguće ispitati.

 

              Nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9., 13. i 14. ZPP a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. u svezi čl. 381. istog Zakona.

 

              U konkretnom slučaju se radi o privremenoj mjeri radi osiguranja novčane tražbine, za određivanje koje je potrebno da predlagatelj osiguranja, u smislu odredbe čl. 344. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 93/14 i 73/17 - dalje: OZ) učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine, time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati, a koje obje pretpostavke moraju bili kumulativno ispunjene, kako to pravilno i utvrđuje prvostupanjski sud.

              Predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati opasnost iz st. 1. čl. 344. OZ ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu (čl. 344. st. 2. OZ).

 

              Prvostupanjski je sud pobijano rješenje donio jer je zaključio da su se u konkretnome ispunile pretpostavke predviđene odredbom čl. 344. OZ.

 

              Zauzeto stajalište prvostupanjskog suda pravilnim prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer je ono rezultat pravilnih činjeničnih utvrđenja i pravilne primjene materijalnog prava, time što je prvostupanjski sud za svoja utvrđenja dao valjane razloge, koje žalitelj navodima svoje žalbe nije doveo u pitanje.

 

              Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj učinio vjerojatnim postojanje svoje novčane tražbine prema tuženiku, jer isto proizlazi iz dokaza priloženih spisu: Ugovora o kreditu od 29. siječnja 2008. zaključenom između E. & S. B. d.d. R. (dalje: E. B. d.d.), kao davatelja kredita te tuženika kao korisnika kredita i tužitelja kao sudužnika i založnog dužnika, ovjerenog pred J. bilježnikom M. B. iz R. pod brojem: OV-1466/08, OV-1467/08 i OV-1468/08 od 5. veljače 2008. (list spisa 6 do 14), Očevidnika o redoslijedu plaćanja s obračunatom kamatom Financijske agencije od 13. studenog 2017., Potvrde o pozajmici od 14. svibnja 2012. (list spisa 30), kao i Očitovanja E. B. d.d. broj 1740/17 od 27. studenog 2017.

 

              Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća stav suda prvog stupnja da, s obzirom na činjenicu da je tuženik u blokadi računa, nezaposlen je i nema redovita primanja, izvjesno je da će naplata potraživanja tužitelja  kao vjerovnika biti (i nadalje) otežana.

 

              Naime, iz Očitovanja E. B. d.d. broj 1740/17 od 27. studenog 2017. proizlazi da je tuženik kasnio s plaćanjem obveze po predmetnom Ugovoru o kreditu od 29. siječnja 2008., slijedom čega je 14. rujna 2012. aktivirana prisilna naplata na mirovini tužitelja, kao sudužnika po spomenutom Ugovoru, po kojoj se postupalo sve do 4. studenog 2014. Nakon što je E. B. d.d. obaviještena da se tuženik kao njezin dužnik zaposlio, s obzirom da je ista Banka sve od rujna 2012. do kolovoza 2014. provjeravala status zaposlenja tuženika i o svojim upitima dobivala negativne odgovore, pa je po dobivanju podatka da se tuženik zaposlio, poslodavac tuženika postupao je na temelju administrativne zabrane E. B. d.d. sve do 13. veljače 2015., a nakon toga, unatoč nizu opomena, poslodavac tuženika nije postupao na temelju administrativne zabrane.

              Dakle, upravo iz Očitovanja E. B. d.d. od 27. studenog 2017. proizlazi da protivnik osiguranja neuredno podmiruje, odnosno, uopće ne podmiruje obveze po Ugovoru o kreditu od 29. siječnja 2008. i da E. B. d.d. sve od 24. ožujka 2016. na temelju administrativne zabrane prisilno naplaćuje novčane iznose obroka kredita upravo od tužitelja, kao sudužnika tuženika.

 

              Stoga je neosnovan žalbeni navod tuženika da iz spisa predmeta nije razvidno da tuženik ne podmiruje svoje obveze iz Ugovora o kreditu od 29. siječnja 2008. i da tu obvezu umjesto njega podmiruje tužitelj, jer upravo suprotno proizlazi iz Očitovanja E. B. d.d. od 27. studenog 2017. (list spisa 73). 

 

              Glede žalbenih navoda tuženika da ne postoji opasnost da će onemogućiti ili otežati ostvarenje tražbine raspolaganjem nekretnine, jer se radi o obiteljskoj kući u kojoj živi s obitelji, pa bi raspolaganjem tom nekretninom naštetio samome sebi i doveo u pitanje egzistenciju obitelji, za kazati je da ovi žalbeni navodi upućuju na zaključak da bi u takvom slučaju, tuženik kao protivnik osiguranja izricanjem predložene privremene mjere pretrpio samo neznatnu štetu, čime bi bila ispunjena pretpostavka za određivanje privremene mjere predviđene odredbom čl. 344. st. 2. OZ.  

 

              Stoga tuženik iznesenim razlozima svoje žalbe nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja kojim je određena privremena mjera.

 

              Prvostupanjski je sud stoga pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 344. st. 1. i 2. OZ i čl. 345. st. 1. toč. 3. OZ kada je odredio predloženu privremenu mjeru.

 

Na osnovi iznesenog trebalo je po čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja ispravljeno rješenjem istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-1740/17 od 24. studenog 2017.

 

U Zadru, 25. siječnja 2018.