Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž Ovr-81/18 Županijski sud u Zadru
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž Ovr-81/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Prosenici, u pravnoj stvari ovrhovoditelja  M. M. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku T. K., odvjetniku iz Z., protiv ovršenika J. M. iz S., OIB:…, zastupanog po punomoćniku A. V., odvjetniku iz Z., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-1951/14 od 1. prosinca 2017., dana 5. ožujka 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba ovrhovoditelja M. M. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-1951/14 od 1. prosinca 2017. pod toč. I. izreke, kao i u dijelu pod toč. II. izreke kojim je naloženo ovrhovoditelju da ovršeniku namiri trošak postupka u iznosu od 19.225,00 kuna u roku od osam dana.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

              "I. Obustavlja se ovrha u ovoj pravnoj stvari i ukidaju sve provedene ovršne radnje prema rješenju o ovrsi od 18.kolovoza 2014.godine.

             II. Nalaže se ovrhovoditelju da ovršeniku namiri trošak ovog postupka u iznos od 19.225,00 kuna, u roku od 8 dana, dok se odbija kao neosnovan zahtjeva za naknadom troška u iznosu od 18.293,75 kuna."

              Protiv navedenog rješenja u dijelu pod toč. I. izreke te pod toč. II. izreke kojim je naloženo ovrhovoditelju da ovršeniku namiri trošak u visini od 19.225,00 kuna (kako je to zaključiti iz sadržaja žalbe) žalbu je izjavio ovrhovoditelj zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog odluke o troškovima postupka, uz prijedlog da se u pobijanom dijelu rješenje preinači, podredno u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

              U žalbi ističe da je predmetna ovrha određena još u kolovozu 2014. dok je klauzula ovršnosti ovršne isprave na temelju koje je određena ukinuta u svibnju 2017. tj. gotovo tri godine od određivanja ovrhe. Kako žalba u ovršnom postupku nije suspenzivna ova ovrha koja je određena pljenidbom po računima ovršenika da je mogla odavno biti dovršena pa bi tad ovršenik eventualno zapljena sredstva mogao potraživati protuovrhom. Ističe da ovršenik nije mogao u listopadu 2014. podnijeti žalbu protiv rješenja o ovrsi ističući razloge manjkavosti klauzule ovršnosti kad je do ukidanja potvrde ovršnosti došlo tek kasnije. Navedeno bi značilo da je dotična ovršna isprava, čak i u trenutku podnošenja žalbe ovršenika, imala svojstvo ovršnosti pa su stoga u toj žalbi isticani nepostojeći žalbeni razlozi. Upravo iz tog razloga drugostupanjski sud da nije mogao vratiti prvostupanjskom sudu predmet na ponovno odlučivanje jer je podnošenjem žalbe s nepostojećim žalbenim razlogom ovršenik zlouporabio procesne ovlasti na način da je odgodio nastupanje pravomoćnosti rješenja kojim je ovrha prvotno određena te je ujedno spriječio da do ukidanja klauzule ovršnosti dođe nekoliko godina nakon navedenog nastupanja pravomoćnosti. U odnosu na troškove postupka ističe kako je ovršni postupak pokrenut na temelju pravomoćne i zakonite ovršne isprave koja je u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu ispunjavala sve pretpostavke za određivanje ovrhe te sukladno navedenom ovrhovoditelj prema ovršeniku ima dospjelu, ali neispunjenu novčanu tražbinu koju mu ovršenik nije htio dobrovoljno ispuniti. To bi značilo da je ovršenik dao povoda za vođenje ovršnog postupka pa tako i da je u obvezi snositi i troškove istog. S druge strane, nije krivnja ovrhovoditelja što je spomenuta ovršna isprava naknadno izgubila svojstvo ovršnosti pa isti ne može po načelu culpae biti obvezan snositi troškove. Žalitelj da je nastupao s povjerenjem u istaknutu potvrdu ovršnosti, a koja potvrda kao akt izdan od strane sudbene vlasti ima karakter javne isprave. Stoga da je ovrha obustavljena iz nepostojećih razloga koji nisu postojali u trenutku kad je ovršenik bezrazložnom žalbom spriječio nastupanje pravomoćno okončanog ovršnog postupka. Također je jasno da ovrhovoditelj ni po jednom načelu ni pravilu ne može snositi troškove postupka jer je u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu ovršnost ovršne isprave bila nesporno sudski potvrđena.

              U odgovoru na žalbu ovrhovoditelja ovršenik ističe da u žalbi nije navedena niti jedna konkretna zakonska odredba koja bi potkrijepila tumačenje izneseno u žalbi već ovrhovoditelj iznosi osobne dojmove o tome kako je sam postupak ovrhe trebao teći drugačije. Rješenjem prvostupanjskog suda od 25. svibnja 2017. ukinuta je klauzula ovršnosti presude istog suda poslovni broj K-160/10 od 30. kolovoza 2011., a na što se ovrhovoditelj nije žalio. Stoga da u ovoj fazi postupka nije svrsishodno iznositi ponovo argumente koje je ovrhovoditelj iznio ranije, a sud je opravdano ukinuo klauzulu ovršnosti pri čemu se ponovno ističe kako je ovrhovoditelj imao mogućnosti podnošenja pravnog lijeka protiv rješenja kojim se ukida klauzula ovršnosti, ali to svoje pravo nije iskoristio. Temeljem rješenja od 25. svibnja 2017. sud je potpuno i zakonito donio predmetno rješenje kojim je obustavio ovrhu sukladno odredbi čl. 72. Ovršnog zakona. S obzirom da je klauzula ovršnosti ukinuta po odredbi čl. 36. st. 3. Ovršnog zakona u potpunosti je razvidno kako je odluka prvostupanjskog suda ispravna i utemeljena na zakonu. Što se tiče odluke o troškovima postupka treba voditi računa i o odredbi čl. 154. Zakona o parničnom postupku pa kako ovrhovoditelj u ovom konkretnom slučaju nije uspio tako je zakonita i odluka o troškovima postupka. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

              Žalba nije osnovana.

              Prema odredbi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - dalje OZ) u ovršnom postupku i postupku osiguranja na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako Ovršnim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

              Ovrhovoditelj u žalbi ne konkretizira prigovor bitne povrede odredaba postupka pa kako ni ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. u svezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a sve u svezi s čl. 21. st. 1. OZ, ne nalazi da bi bile počinjene bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP to žalba ovrhovoditelja zbog navedenog žalbenog razloga nije osnovana.

              Prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 72. st. 1. OZ (ako Ovršnim zakonom nije drukčije određeno, ovrha će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je ovršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način određeno da je bez učinka, odnosno ako potvrda o ovršnosti bude ukinuta) obustavlja ovrhu s obrazloženjem da je pravomoćnim rješenjem istog suda poslovni broj Ovr-1951/14 od 25. svibnja 2017. (l.s. 89 i 90) ukinuta klauzula ovršnosti ovršne isprave pa da je slijedom navedenog ovrhu valjalo obustaviti.

              Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u pogledu toč. I. izreke pobijano prvostupanjsko rješenje sud pravilno primijenio odredbu čl. 72. st. 1. OZ jer je u konkretnom slučaju ukinuta potvrda ovršnosti na ovršnoj ispravi tj. presudi Općinskog suda u Zadru poslovni broj K-160/10 od 30. kolovoza 2011.

              Naime, sukladno odredbi čl. 23. OZ ovršna isprava je, između ostalog, i ovršna sudska odluka.

              Odredbom čl. 39. st. 1. OZ regulirano je pitanje prijedloga za ovrhu koji, između ostalog, mora sadržavati naznaku ovršne isprave.

              Dakle, da bi se provela ovrha potrebno je da egzistira ovršna isprava, a to u konkretnom slučaju nije riječ jer je pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda od 25. svibnja 2017., a sukladno odredbi čl. 36. st. 3. OZ, ukinuta klauzula ovršnosti ovršne isprave.

              Kraj takvog stanja stvari nisu pravno odlučni navodi ovrhovoditelja kada je ukinuta klauzula ovršnosti, koliko je vremena prošlo od određivanja ovrhe do donošenja rješenja o ukidanju klauzule ovršnosti, a niti u ovoj fazi postupka može isticati žalbene navode koji se odnose na rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-1951/14 od 18. kolovoza 2014. jer je ožalbeno rješenje o obustavi ovrhe te troškovima postupka. Nije u pravu ovrhovoditelj da je drugostupanjski sud mogao predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (pritom imajući na umu rješenje ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-3812/14 od 24. veljače 2015. – l.s. 23 i 24) jer je čak i u trenutku podnošenja žalbe ovršenika protiv rješenja o ovrsi ovršna isprava imala svojstvo ovršnosti, a ovo zato jer bi to bilo u suprotnosti s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Županijskog suda u Zadru poslovni broj 1 Su-111/14 od 17. ožujka 2014., a time ne stoji ni navod da bi ovršenik na taj način zlouporabio procesne ovlasti. Ovo stoga što ovršenik u skladu s odredbama OZ može isticati prigovor da isprava temeljem koje je određena ovrha ne predstavlja ovršnu ispravu, a to je razlog propisan odredbom čl. 50. st. 1. toč. 2. OZ.

              Što se tiče odluke o troškovima postupka sadržane u toč. II. izreke pobijanog prvostupanjskog rješenja ovaj sud drugog stupnja smatra da je pravilno primijenjena odredba čl. 14. st. 5. OZ kao i Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) kada je ovrhovoditelju naloženo da ovršeniku namiri trošak postupka u iznosu od 19.225,00 kuna.

              Posljedično tome, nije utemeljen navod žalitelja da je ovršenik, zbog toga što je dao povoda za vođenje ovršnog postupka, po načelu causae isti morao snositi jer je ovršenik uspio u ovom ovršnom postupku stoga što je isti obustavljen. Pritom žalitelj gubi iz vida da je odredbom čl. 154. st. 1. ZPP, a koji se supsidijarno primjenjuje u ovršnom postupku, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

              Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu ovrhovoditelja i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje pod toč. I. izreke, kao i pod toč. II. izreke u dijelu u kojem je naloženo ovrhovoditelju da ovršeniku namiri trošak postupka u iznosu od 19.225,00 kuna.

              U nepobijanom dijelu pod toč. II. izreke kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev ovršenika za naknadom daljnjih troškova u iznosu od 18.293,75 kuna prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno.

 

Zadar, 5. ožujka 2018.

Copyright © Ante Borić