Broj: Gž-1245/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić-Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužiteljice M. M., OIB …, iz N., zastupane po punomoćniku A. P., odvjetniku iz P., protiv tuženika S. b. d.d. OIB …, S., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie, posl. broj P-1396/2016-13 od 28. travnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie, posl. broj P-1396/2016-13 od 28. travnja 2017. u točci II. izreke.

 

2. Uvažavanjem žalbe tuženika preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie, posl. broj P-1396/2016-13 od 28. travnja 2017. u točci I. i III. izreke i sudi:

 

              Odbija se tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene u predmetu Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie posl. br. Ovr-4608/2015 radi naplate novčane tražbine koja premašuje iznos glavnice od 1.518.609,15 kn i iznos glavnice od 387.985,40 kn, sve sa pripadajućim ugovornim i zateznim kamatama, kao i radi naplate novčane tražbine u iznosu od 698,23 kn i u iznosu od 5.000,00 kn, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda u točki 1. izreke djelomično je proglašena nedopuštenom ovrha određena u predmetu Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie posl. br. Ovr-4608/2015 u dijelu koji se odnosi na novčanu tražbinu koja premašuje iznos glavnice od 1.518.609,15 kn i iznos glavnice od 387.985,40 kn, uz fiksne ugovorne kamate po stopi od 9% uvećane za pripadajuće ugovorne i zatezne kamate, zatim u dijelu u kojem se odnosi na novčanu tražbinu u iznosu od 698,23 kn i u iznosu od 5.000,00 kn, sve sa pripadajućim zateznim kamatama. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 5.600,00 kn.

 

              Protiv navedene presude žalbu podnose obje stranke.

 

Tužiteljica podnosi žalbu pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači na  način da se ovrha proglasi nedopuštenom u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tužiteljici.

 

              U žalbi se poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da je sud utvrdio da je zahtijevano ostvarenje tražbine tuženika u ovršnom postupku veće od opsega i visine utvrđene ovršnom ispravom pa da je nejasno kako je sud donio odluku da je ovrha samo djelomično nedopuštena kada prijedlog za ovrhu nije zadovoljavao formalne uvjete za određivanje ovrhe, a u ovršnom postupku vrijedi načelo strogog formalnog legaliteta. Osim toga, u izreci presude  da nisu dovoljno određene zatezne kamate. Nadalje, osporava pravilnost i potpunost utvrđenja činjeničnog stanja jer da sud nije utvrđivao da li su bili ispunjeni uvjeti za stjecanje svojstva ovršnosti isprava na temelju kojih je određena ovrha odnosno da li je u izjavama tuženika temeljem kojih je zatražio izdavanje potvrde ovršnosti bila ispravno naznačena tuženikova tražbina prema tužiteljici odnosno osporava utvrđenje suda o ovršnosti isprave sa danom 31. ožujka 2015.. Konačno, ističe da prijedlog za ovrhu ne udovoljava odredbi čl. 39. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – dalje: OZ) s obzirom da u istom nije ispravno naznačena glavnica i ovršni trošak pa da je prvostupanjski sud vodeći se načelom strogog formalnog legaliteta trebao proglasiti ovrhu u cijelosti nedopuštenom.

 

Tuženik podnosi žalbu iz svih zakonom propisanih razloga sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

U žalbi osporava utvrđenu vrijednost predmeta spora s obzirom na iznos za koji je ovrha proglašena nedopuštenom. Nadalje, poziva se na bitnu procesnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude, kao i da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Također, ističe da je sud propusti utvrditi odlučnu činjenicu da je tuženik na temelju ovršne isprave - Sporazuma o zasnivanju zaloga br. 28/03-14 od 26. ožujka 2014. ima pravo naplatiti glavnicu uvećanu za ugovorne i zatezne kamate te sve pripadajuće naknade i druge troškove po navedenim pravnim poslovima. Nadalje, osporava pravilnost primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 51. st. 1. toč. 7. OZ-a jer da tražbina tuženika nije statična pa se svakim danom povećava, kao i zaključak suda o nedopuštenosti ovrhe u odnosu na naknadu u iznosu od 698,23 kn te redovne i zatezne kamate jer da su isti ugovoreni ovršnom ispravom, kao i pravilnost stava suda o nedopuštenosti ovrhe za sudske troškove u iznosu od 5.000,00 kn  sa pripadajućim kamatama jer da se radi o plaćenoj pristojbi za prijedlog i rješenje o ovrsi. Konačno, osporava odluku o troškovima postupka kao nezakonitu.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

 

Suprotno žalbenim navodima stranaka, donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je  izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima presude, koji razlozi o odlučnim činjenicama su jasni i nisu međusobno proturječni.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9.,13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie posl. br. Ovr-4608/2015.

 

Prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrđuje da je tuženik predložio, a sud odredio ovrhu na temelju ovršne isprave - Sporazuma o osiguranju novčanih tražbina vjerovnika zasnivanjem založnog prava vjerovnika na nekretnini založnog dužnika broj 28/03-14 od 26. ožujka 2014. solemniziranog kod javnog bilježnika, koji sadrži potvrdu ovršnosti sa danom 31. ožujka 2015., radi naplate tražbine u iznosu od 1.671.797,50 kn, od čega se iznos od 1.521.393,12 kn odnosi na dospjelu glavnicu, iznos od 136.385,43 kn na redovnu (ugovornu) kamatu, iznos od 8.127,99 kn na zateznu kamatu na glavnicu, iznos od 5.000,00 kn na sudske troškove i iznos od 890,66 kn na zateznu kamatu na sudske troškove, dok je u nastavku zahtijevao zakonsku zateznu kamatu na iznos dospjele glavnice sudskih troškova od 01. travnja 2015. do isplate, zatim tražbine u iznosu od 698,23 od čega se iznos od 688,71 kn odnosi na ostale naknade, a iznos od 29,52 kn na zatezne kamate na naknade, sve sa zateznom kamatom na iznos 668,71 kn od 01. travnja 2015. do isplate, potomi naplate tražbine u iznosu od 418.152,63 kn od čega se iznos od 388.699,36 kn odnosi na dospjelu glavnicu, iznos od 27.376,66 kn na redovnu (ugovornu) kamatu, a iznos od 2.076,61 kn na zateznu kamatu na glavnicu, sve sa daljnjom zateznom kamatom na iznos glavnice 388.699,36 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 01. travnja 2015. do isplate te radi naplate tražbine u iznosu od 5.135,00 kn koji se odnosi na trošak ovršnog postupka, od čega 5.000,00 kn  na sudske pristojbe za prijedlog i rješenje o ovrsi, 115,00 kn na trošak pribavljanja klauzule ovršnosti na ovršnu ispravu, 20,00 kn na državne biljege za zk izvadak, sve sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 5.135,00 kn od donošenja rješenja o ovrsi do isplate.

 

Nadalje, prvostupanjski sud na temelju uvida u Sporazuma o osiguranju novčanih tražbina vjerovnika zasnivanjem založnog prava vjerovnika na nekretnini založnog dužnika broj 28/03-14 od 26. ožujka 2014., utvrđuje da isti sadrži ovršnu klauzulu prema kojoj tužiteljica kao založni dužnik ovlašćuje tuženika kao vjerovnika da temeljem tog Sporazuma može tražiti prinudnu ovrhu na nekretnini k.č.br.1707, zk.ul. broj 1784 K.O. Novigrad radi naplate tražbina po Sporazumu o obročnoj otplati dospjele glavnice i kamata po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 500120-9043861 od 26. ožujka 2014. i po Sporazumu o obročnoj otplati dospjele glavnice i kamata po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 500120-9044027 od 26. ožujka 2014. i to u iznosu glavnice u visini od 1.518.609,15 kn uz fiksnu ugovornu kamatu po stopi od 9% godišnje uvećano za pripadajuće ugovorne kamate, naknade i sve ostale obveze iz istog Sporazuma te u iznosu od 387.985,40 kn uz fiksnu ugovornu kamatu po stopi od 9% godišnje uvećano za pripadajuće ugovorne kamate, naknade i sve ostale obveze iz istog Sporazuma.

 

Cijeneći naprijed utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud zaključuje da tražbine po osnovi glavnica iz ovršnog prijedloga premašuju iznos glavnica iz ovršne isprave, kao i da se u ovršnoj ispravi ne navode tražbine sudskih troškova i drugih naknada, niti obračunati iznosi redovnih i zateznih kamata.

 

Stoga, prvostupanjski sud rukovodeći se načelom strogog formalnog legaliteta koje vrijedi u ovršnom postupku, zauzima stav da je ovrha dopuštena samo u odnosu na tražbine navedene u ovršnoj ispravi, dok je za preostali dio tražbina koje premašuju tražbine navedene u ovršnoj ispravi ovrha nedopuštena, slijedom čega pozivom na odredbu čl. 51. st. 1. toč. 7. OZ-a prihvaća tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom u odnosu na potonji dio tražbina, dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

Odluku o parničnim troškovima prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a pa tužiteljici dosuđuje naknadu troškova postupka razmjerno uspjehu u sporu i u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa).

 

Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, pri čemu se tužiteljica neosnovano žalbom poziva na neutvrđenu činjenicu ispunjenosti uvjeta za ovršnost ovršne isprave na temelju koje je određena ovrha, budući da je prvostupanjski sud na temelju potvrde ovršnosti javnog bilježnika u skladu sa odredbom čl. 28. u vezi čl. 36. st. 5. OZ-a pravilno utvrdio da je isprava na temelju koje je određena ovrha postala ovršna, s time da prema stanju spisa potvrda ovršnosti nije ukinuta, a sud u ovom postupku nije dužan ispitivati ispunjenost uvjeta za izdavanje javnobilježničke potvrde ovršnosti, već je to sukladno odredbi čl. 36. st. 5. OZ-a u povodu pravnog lijeka ovršenika u nadležnosti suda koji vodi ovršni postupak.

 

Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, kako se to osnovano žalbom poziva tuženik.

 

Naime, sukladno odredbi čl. 52. OZ-a ovršenik može pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 9. do 11. OZ-a.

 

U konkretnom slučaju tužiteljica tvrdi da je ovrha nedopuštena iz razloga što je određena radi naplate novčane tražbine koja nije istovjetna novčanoj tražbini iz ovršne isprave, što međutim ne predstavlja nijedan žalbeni razlog zbog kojeg se sukladno odredbi čl. 52. OZ-a može tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom, pa tako niti žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a na koju se prvostupanjski sud pogrešno pozvao prilikom djelomičnog prihvaćanja tužbenog zahtjeva. To iz razloga jer se odredba čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a odnosi na žalbeni razlog promašene aktivne odnosno pasivne legitimacije u ovršnom postupku, a tužiteljica niti ne tvrdi da tuženik kao ovrhovoditelj ne bi bio legitimiran tražiti ovrhu protiv nje kao ovršenika, pa iz tog razloga ovrha nije nedopuštena.

 

Kako dakle, tužiteljica u tužbi ne ističe nijedan razlog zbog kojeg se može tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom u smislu odredbe čl. 52. OZ-a, već ističe razloge kojima pobija zakonitost i pravilnost donesenog rješenja o ovrsi, to je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 52. u vezi čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 9. do 11. OZ-a kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev jer je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti u cijelosti.

 

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi u točki II. izreke, a uvažavanjem žalbe tuženika pozivom na odredbu čl. 373.toč. 3. ZPP-a prvostupanjsku presudu preinačiti u točki I. i III. izreke, kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 21. veljače 2018.