Baza je ažurirana 20.11.2024.
zaključno sa NN 109/24
EU 2024/2679
Broj: Gž Ovr-72/2018
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Puli – Pola, po sutkinji Alenki Paus, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja Hrvatske vode, Z., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik I. Z., odvjetnik u Z., protiv ovršenika M. G. iz P., OIB:…, radi isplate, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Kutini, poslovni broj Ovr-2172/16 od 16. lipnja 2016., 29. ožujka 2018.
r i j e š i o j e
Prihvaća se djelomično žalba ovršenika te se preinačuje rješenje Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Kutini, posl. br. Ovr-2172/16 od dana 16. lipnja 2016. u dijelu u kojem je odlučeno o ovršnom trošku na način da se odbija zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška u iznosu 15,00 kn te se glede toga dijela ovršnog troška odbija prijedlog za ovrhu i ukidaju provedene ovršne radnje.
U preostalom dijelu odbija se žalba ovršenika kao neosnovana te se u preostalom dijelu potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Kutini, poslovni broj Ovr-2172/16 od 16. lipnja 2016.
Odbija se zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
Rješenjem suda prvog stupnja određena je ovrha radi naplate iznosa od 274,32 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose od 45,72 kn tekuće od 16. ožujka, 16. srpnja, 16. listopada 2009., odnosno 16. ožujka, 16. srpnja i 16. listopada 2010., kao i radi naknade troška ovršnog postupka. Ovrha je protiv ovršenika određena pljenidbom novčanih sredstava po svim računima i oročenim novčanim sredstvima istog te prijenosom na račun. Ovrhovoditelju su odmjereni i troškovi ovršnog postupka u iznosu od 327,50 kn.
Protiv tog rješenja pravovremenu žalbu podnio je ovršenik te ističe da je stan za koji ju se tereti prodala još 25. ožujka 2003. I. Š. iz S., te je ugovor proveden u zemljišnim knjigama 28. ožujka 2003.. Ističe da u vrijeme izdavanja rješenja Hrvatskih voda od 14. lipnja 2006. već tri godine nije bila vlasnica stana niti u istom stanovala, pa niti je primila rješenje ovrhovoditelja, pa je upitno kako je isto moglo postati pravomoćno i ovršno. Ističe da je nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora o tome obavijestila sve davatelja usluga koje vlasnici plaćaju, pa tako i Hrvatske vode. Dostavlja presliku kupoprodajnog ugovora, zemljišne knjige i uvjerenje o prebivalištu te moli da se rješenje ukine i ovršni prijedlog odbije.
U odgovoru na žalbu ovrhovoditelj ističe da je žalba neosnovana; da je odredbom čl. 17. st. 2. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva utvrđeno da se obveznici plaćanja nakade za uređenje voda utvrđuju prema podacima o obveznicima plaćanja komunalne naknade; da je ovrhovoditelj prilikom donošenja rješenja o utvđivanju iznosa naknade za uređenje voda iz 2006. provjerom podataka kod nadležnog tijela za obavljanje poslova obračuna i naplate komunalne naknade odnosno uvidom u očevidnik koji vodi grad S. utvrdio da je ovršenik evidentiran kako obveznik plaćanja komunalne naknade za navedenu nekretninu te je time utvrdio i obvezu ovršenika. Ukazuje na odredbu čl. 22. st. 6. Zakona o komunalnom gospodarstvu te čl. 40. st. 6. istog Zakona. Dodaje da je prijedlog za ovrhu uputio na temelju konačnih i ovršnih rješenja o utvrđivanju naknade za uređenje voda koja su postala konačna i ovršna nakon što su dostavljena ovršeniku i to prema pravilima o dostavi rješenja koja se donose u upravnom postupku. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsko rješenje. Potražuje trošak za sastav odgovora na žalbu.
Žalba nije osnovana, osim dijelom u odluci o trošku.
Rješenjem suda prvog stupnja na prijedlog ovrhovoditelja, a temeljem ovršnog rješenja Hrvatskih voda u vezi s obračunom naknade za uređenje voda od 14. lipnja 2006. godine određena je ovrha protiv ovršenika radi namirenja ovrhovoditeljeve novčane tražbine u ukupnom iznosu od 274,32 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedinačno dospjeli iznos teče od njezinog dospijeća pa do isplate u visini kamatne stope određene čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, odnosno u visini eskontne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, kao i radi namirenja troškova ovršnog postupka, i to pljenidbom novčanih sredstava ovršenika na svim njegovim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama te prijenosom zaplijenjenog iznosa na račun ovrhovoditelja.
Takva odluka prvostupanjskog suda je pravilna i zakonita u pretežitom dijelu.
Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba ovršnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi s čl. 21. st.1. Ovršnog zakona (“Narodne novine” 112/12, 25/13, 93/14, 55/16). Ovršenik ni žalbenim navodima ne upućuje na postojanje neke od bitnih povreda postupka.
Ovršna isprava je rješenje ovrhovoditelja, isprava koja prema čl. 23. OZ-a ("Narodne novine" broj: 112/12., 25/13., 93/14. i 55/16.) predstavlja ovršnu ispravu (glasi na ispunjenje novčane obveze) slijedom čega je ovrha opravdano određena po prijedlogu ovrhovoditelja od 10. lipnja 2016. – kao osobe koja je ovlaštena tražiti ostvarenje one tražbine o kojoj je već konačno odlučeno.
Predmetno rješenje, odnosno ovršna isprava snabdjevena je pečatom da je postala izvršna, a sukladno čl. 133. Zakona o općem upravnom postupku rješenja koja su donesena u upravnom postupku izvršavaju se nakon što postaju izvršna. Kraj ovakvog stanja stvari žalbeni navodi na koje upućuje ovršenik u svojoj žalbi - da joj rješenje nije dostavljeno, da je stan prodala još 2003. godine od kada ne živi na navedenoj adresi, a o čemu da je izviješten i ovrhovoditelj – nisu odlučni u ovom ovršnom postupku kraj činjenice da ovršni sud postupa po načelu strogog formalnog legaliteta. To znači da ovršni sud nije ovlašten ispitivati u ovršnom postupku izvršnost, zakonitost i pravilnost odluke čija se ovrha traži jer se to može učiniti samo u postupku u kojem je odluka donijeta, odnosno u ovom slučaju u upravnom postupku, čl. 36. st. 3. OZ. Stoga, okolnosti koje ističe žaliteljica ne mogu se ispitivati u ovom postupku; odluka donesena u upravnom postupku ovršna je ako je postala ovršna po pravilima koja uređuju taj postupak, čl. 25. st. 4. OZ; a odlukom upravnog tijela, prema ovom Zakonu, smatra se rješenje i zaključak koji su u pravnom postupku donijeli tijelo državne vlasti ili pravna osoba s javnim ovlastima, čl. 24. st. 2. OZ.
Proizlazi dakle da je sud prvog stupnja, kraj činjenice postojanja novčane tražbine ovrhovoditelja koja je utvrđena ovršnom ispravom, a koju ovršenik nesporno nije namirio – opravdano odredio predloženu ovrhu (glede glavne tražbine).
Slijedom iznijetog, kako nije utvrđeno postojanje razloga iz odredbe čl. 50. OZ na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti onih na koje ukazuje žalitelj, valjao je žalbu odbiti (dijelom) kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsko rješenje temeljem čl. 380. toč. 2. Zakona o parničnom postupku u svezi s odredbom čl. 21. st. 1. OZ-a; osim u dijelu odluke o trošku gdje je pogrešno dijelom primijenjeno materijalno pravo jer ovrhovoditelju ne pripada trošak dostave (15,00 kn), a koji nije dokazan, tim više što je prijedlog podnesen neposredno. U preostalom je dijelu odluka o trošku pravilna. Stoga je u tom dijelu rješenje valjalo preinačiti, čl. 380. t. 3. ZPP.
Zahtjev ovrhovoditelja za naknadom troška odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan iz razloga što taj trošak nije bio potreban za ovrhu (čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a).
U Puli – Pola 29. ožujka 2018.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.