Broj: Gž-36/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sucu Luki Grgatu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja L. p. d.o.o. sa sjedištem u O., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u P., protiv ovršenika R. J. B. iz S. R. N., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-715/2017 od 3. srpnja 2017., dana 18. svibnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-715/2017 od 3. srpnja 2017.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda ukinuto je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika N. K. u P. poslovni broj Ovrv-2338/2016 od 24. studenog 2016., te je prijedlog za ovrhu odbačen. 

 

Protiv navedenog rješenja pravovremeno se žali ovrhovoditelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje: ZPP) u vezi s čl. 381. ZPP-a, a koji zakon se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16; dalje: OZ), predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

Žalba ovrhovoditelja nije osnovana.

 

Ispitujući pobijano rješenje sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 381. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje bitne povrede postupovnih odredaba od onih na koje pazi po službenoj dužnosti, niti da je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primijene materijalnog prava.

 

Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi kako je ono doneseno jer sud smatra da ne bi postojala nadležnost javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u slučaju kada ovršenik nema prebivalište na području Republike Hrvatske.

 

U svojoj žalbi ovrhovoditelj u bitnom navodi kako prvostupanjski sud nije imao zakonsko uporište za donošenje pobijanog rješenja iz razloga što odredbe Ovršnog zakona nalažu kako se nakon prigovora ovršenika rješenje o ovrsi mora staviti izvan snage i postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

 

Odredbom čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16; dalje: ZS) propisano je da Vrhovni sud Republike Hrvatske osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost u njegovoj primjeni, dok odredba čl. 27. st. 3. ZS-a navodi kako će Vrhovni sud Republike Hrvatske, radi razmatranja spornih pravnih pitanja koja se odnose na drugostupanjsko sudovanje, u svrhu ujednačavanja sudske prakse, svakih šest mjeseci, a po potrebi i češće, organizirati zajednički sastanak s predsjednicima sudskih odjela svih županijskih sudova. Zaključci sa sastanka objavit će se na internetskoj stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

Upravo je na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 29. ožujka 2018. na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvaćeno pravno shvaćanje po kojem javni bilježnik nije nadležan za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ako ovršenik nema prebivalište na području Republike Hrvatske, te da pitanje nadležnosti može biti predmet sudskog preispitivanja nakon što javni bilježnik donese rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. Iako navedeno pravno shvaćanje, za razliku od pravnog shvaćanja donesenog na sjednici svih sudaca ili sjednici odjela suda (čl. 40. st. 2. ZS-a), nije obvezujuće za sve suce tog suda, radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti u njegovoj primjeni, ovaj sud ga prihvaća.

 

U predmetnom postupku nije sporno da je rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koje rješenje je donio javni bilježnik u Puli, određena ovrha općenito na imovini ovršenika koji nema prebivalište na području Republike Hrvatske, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja. Protiv navedenog rješenja o ovrsi ovršenik, koji je strana fizička osoba, je podnio prigovor, zbog čega je javni bilježnik spis proslijedio prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

 

Nadležnost javnih bilježnika u ovršnim postupcima koje vode radi izdavanja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave uređena je Ovršnim zakonom kao "lex specialis-om" u odnosu na ostale procesne zakone kojima se uređuje nadležnost u postupcima radi isplate.

 

Sukladno odredbi čl. 279. st. 1. OZ-a, u vezi s odredbom čl. 38. OZ-a, za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave isključivo je mjesno nadležan javni bilježnik mjesta prebivališta ovršenika. Budući da ovršenik u konkretnom slučaju nema prijavljeno prebivalište na području Republike Hrvatske, to ne postoji niti nadležnost javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv ovršenika.

 

Nadalje, odredbom čl. 16. st. 3. ZPP-a, a koja se u ovoj ovršnoj stvari primjenjuje na odgovarajući način sukladno odredbi čl. 21. st. 1. OZ-a, propisano je da kad sud u tijeku postupka, do pravomoćnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj, po službenoj dužnosti će se proglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, osim u slučajevima u kojima nadležnost suda u Republici Hrvatskoj ovisi o pristanku tuženika, a tuženik je dao svoj pristanak.

 

Stoga, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, a uvažavajući i pravno shvaćanje zauzeto na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 29. ožujka 2018. na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je u konkretnom slučaju, u kojem nema nadležnosti javnih bilježnika u Republici Hrvatskoj za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave jer ovršenik nema prebivalište na području Republike Hrvatske, pobijanim rješenjem ukinuo doneseno rješenje o ovrsi i odbacio prijedlog za ovrhu.  

 

Slijedom navedenog, a budući da niti žalbenim navodima ovršenika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog prvostupanjskog rješenja, na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

 

U Splitu 18. svibnja 2018.