Broj: Gž Ovr-1802/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu po sutkinji Mariji Šimičić, u pravnoj stvari ovrhovoditelja B. J. iz Z., … kojeg zastupa punomoćnik T. G., odvjetnik u O. društvu G., H., Ž., Z., …, protiv ovršenika Grada P., …, kojeg zastupaju punomoćnici iz Z. odvjetničkog ureda R. P. & S. P., odvjetnici u Z., E. K. …, radi ovrhe, odlučujući o žalbama ovrhovoditelja i ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Zadru, broj Ovr-1248/17 od 12. rujna 2017., 21. kolovoza 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbijaju se žalbe ovrhovoditelja i ovršenika kao neosnovane i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Zadru, broj Ovr-1248/17 od 12. rujna 2017.

 

II. Odbija se zahtjev ovrhovoditelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem privremeno je ograničena provedba izvansudske ovrhe putem FINA-e, koja se provodi na temelju ovršne isprave pravomoćne presude Općinskog suda u Pagu broj P-20/10-49 od 7. listopada 2014., odnosno na temelju presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-196/15-4 od 31. svibnja 2017., i to u mjesečnim iznosima od po 150.000,00 kuna, koji iznosi se imaju plijeniti svakog 15-og u mjesecu za tekući mjesec te je naloženo FINI ograničiti ovrhu na taj iznos, a ostala novčana sredstva ostaviti ovršeniku na slobodno raspolaganje.

 

Protiv tog rješenja žale se obje stranke.

 

Ovrhovoditelj žalbom pobija prvostupanjsko rješenje zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - u daljnjem tekstu: ZPP), u svezi s člankom 21. stavkom 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17. – u daljnjem tekstu: OZ), predlažući drugostupanjskom sudu da preinači pobijano rješenje na način da ograniči ovrhu na iznos od 300.000,00 kuna mjesečno.

 

Ovršenik žalbom pobija prvostupanjsko rješenje zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a, u svezi s člankom 21. stavkom 1. OZ-a, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači pobijano rješenje na način da ograniči ovrhu na iznos od 50.000,00 kuna mjesečno.

 

Ovrhovoditelj i ovršenik su podnijeli odgovore na žalbu protivne strane te su se u istima usprotivili žalbenim navodima kao neosnovanima u cijelosti, s prijedlogom da sud odbije žalbu protivne strane.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Prvostupanjski sud donio je pobijano rješenje nakon što je utvrdio da je ovršenik 28. kolovoza 2017. podnio prijedlog radi donošenja rješenja kojim se pljenidba i prijenos proglašavaju nedopuštenim, da ukupno potraživanje ovrhovoditelja koje se odnosi na glavnicu i troškove, bez zateznih kamata, iznosi 9.552.437,19 kuna, da su prosječni mjesečni rashodi ovršenika 1.649.083,33 kune, a odnose se na rashode za zaposlene – Grad i proračunski korisnici (plaće bruto, ostali rashodi za zaposlene i doprinosi), materijalne rashode – razdjel predstavničko i izvršno tijelo (naknade članovima, službena putovanja, troškovi protokola, donacije – sponzorstva, proračunska pričuva, naknade građanima, troškovi provedbe izbora i dr.), materijalne troškove rada mjesne samouprave – mjesni odbori (električna energija, komunalne usluge, naknade za rad predsjednika MO), materijalne troškove - upravni odjel Grada (naknade za prijevoz na posao, službena putovanja, materijal za čišćenje i održavanje, uredski materijal, gorivo, sitan inventar, troškovi oglašavanja i promidžbe, intelektualne usluge i dr.), materijalne troškove dječjeg vrtića, materijalne troškove Centra za kulturu i informacije, materijalne rashode Gradske knjižnice, naknade usluge naplate - porez na potrošnju, refundacija troška čistačice, trošak po presudi – T. Š., trošak zakupa – prekršajni sud, održavanje opreme i automobila, nabava opreme i namještaja, predviđeno održavanje i sanacija gradskih prostora, program javnih potreba u kulturi, sanacija sakralnih objekata, financiranje udruga civilnog društva po programu javnih potreba i udruga proizašlih iz Domovinskog rata, program javnih potreba u sportu, financiranje programa turističke zajednice Grada P., subvencije u trgovačkim društvima, javne potrebe u osnovnom školstvu, financiranje produženog boravka učenik, javne potrebe u srednjem školstvu, škola paške čipke, stipendije učenicima i studentima, sufinanciranje prijevoza učenika, financiranje rada vatrogasnog društva, rad Crvenog križa, rad HGSS-a, troškovi socijalne skrbi, deratizacija i dezinsekcija, veterinarske usluge, ugovorna obveza sufinanciranja meteoroloških mjerenja, ugovorna obveza sufinanciranja rada timova hitne medicinske pomoći, bankarske usluge i zatezne kamate, premije osiguranja, otplata kamate kredita, odvjetničke usluge i pristojbe, održavanje zelenih površina, održavanje javnih površina, održavanje nerazvrstanih cesta, održavanje javne rasvjete, električna energija za javnu rasvjetu, održavanje oborinskih kanala, čišćenje javnih površina, zbrinjavanje krupnog otpada, sufinanciranje Centra za gospodarenje otpadom, da postoji i kredit kod E. banke za izgradnju zgrade vrtića za koji će godišnja isplata anuiteta od oko 1.200.000,00 kuna početi 2019., a trajat će do 2031.

 

S obzirom na navedena utvrđenja, prvostupanjski sud smatrao je kako je u ovom predmetu nužno provesti financijsko vještačenje radi utvrđenja visine prihoda i rashoda ovršenika, s ciljem da bi se moglo ocijeniti može li se u korist ovrhovoditelja provesti ovrha na računu, a da se time ne ugrozi obavljanje osnovnih zadaća ovršenika, da je izvjesno kako će postupak vještačenja potrajati neko vrijeme, pa je sud odlučio donijeti privremeno rješenje kojim će odrediti iznose koji se mogu mjesečno plijeniti s računa ovršenika, a da se time ne dovede u pitanje njegovo funkcioniranje i obavljanje osnovnih zadaća, zaključivši kako je nesporno da bi ostavljanje računa ovršenika u blokadi do dovršetka postupka dovelo do velikih šteta i onemogućavanja funkcioniranja ovršenika Grada P.

 

Stoga, sud je pozivom na članak 244. stavak 5. OZ-a, a imajući na umu prosječne mjesečne rashode ovršenika u iznosu od 1.649.083,33 kune te važnost taksativno nabrojenih stavki rashoda općenito, kao i razinu njihove važnosti u odnosu na predmetno dugovanje ovršenika ovrhovoditelju, zaključio kako je iznos od 150.000,00 kuna mjesečno neznatan u odnosu na ostale izdatke, a opet dovoljno velik da ovrhovoditelj barem djelomično dobije ispunjenje svoje tražbine.

 

Zbog navedenih razloga, a naročito zbog činjenice da bi ovakvim određivanjem periodične naplate predmetnog potraživanja imao koristi i ovršenik jer mu račun više neće biti blokiran i jer će krenuti naplata velikoga dugovanja čime bi došlo do smanjenja zateznih kamata, a koristi bi imao i ovrhovoditelj jer bi mu krenula naplata potraživanja i to u ne baš malim mjesečnim iznosima, sud je odlučio kao u izreci pobijanog rješenja.

 

Ovrhovoditelj žalbom pobija navedeno rješenje u bitnom navodeći kako je iznos od 150.000,00 kuna određen prenisko te da je sud trebao odrediti iznos od najmanje 300.000,00 kuna, a uzimajući u obzir sve okolnosti.

 

Ovršenik pak pobija prvostupanjsko rješenje navodeći u bitnom kako je sud trebao odrediti iznos od najviše 50.000,00 kuna jer da je iznos od 150.000,00 kuna previsok i da ugrožava redovito funkcioniranje Grada P.

 

Žalbenim navodima stranaka nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja.

 

Člankom 244. stavkom 2. OZ-a propisano je da se ovrha na novčanim sredstvima na računu države, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave kod banaka te na kunskoj vrijednosti deviznih sredstava koje te osobe imaju na deviznom računu ne može odrediti ako su ta sredstva nužna za obavljanje osnovnih zadaća tih pravnih osoba. Nadalje, stavkom 4. istog članka propisano je da će sud na prigovor pravne osobe odnosno tijela iz st. 2. i 3. tog članka saslušati stranke i po potrebi provesti druge dokaze o okolnostima od kojih zavisi primjena odredaba tih stavaka, dok je stavkom 5. tog članka propisano da će sud nakon provjera okolnosti iz stavka 4. rješenjem odrediti iznose do kojih se u određenim razmacima može provoditi ovrha radi naplate tražbine ovrhovoditelja.

 

Suprotno žalbenim navodima obaju stranaka, pravilno je prvostupanjski sud na konkretne činjenične okolnosti primijenio materijalno pravo iz citiranog članka 244. OZ-a.

 

Naime, sud je iz svih priloženih isprava te nakon ročišta održanog 12. rujna 2017., pravilno zaključio kako iz izvedenih dokaza, a osobito iz prikaza predviđenih potrebnih sredstava nužnih za obavljanje poslovanja Grada P. za 2017. te saslušanja svjedoka D. Š., pročelnika odjela za proračun i financije ovršenika, i gradonačelnika A. F., zakonskog zastupnika ovršenika, proizlazi kako s obzirom na sve rashode i potrebe za redovitim funkcioniranjem ovršenika Grada P., 150.000,00 kuna mjesečno predstavlja iznos koji se može plijeniti bez da se onemogući ovršenika u obavljanju osnovnih zadaća koje on ima kao jedinica lokalne samouprave.

 

U odnosu na žalbene navode ovrhovoditelja kako on ima informaciju da je ovršeniku odobreno financiranje iz sredstava međunarodnih fondova pa da će mu biti uplaćena značajna sredstva iz tih fondova, ističe se kako se rješenjem prvostupanjskog suda privremeno ograničava provedba ovrhe na iznos od 150.000,00 kuna mjesečno, a ako se eventualno kasnije izmijene okolnosti na način da se na primjer povećaju prihodi ovršenika, tada sud može na prijedlog ovrhovoditelja povećati navedeni iznos i na traženih 300.000,00 kuna mjesečno pa čak i više, ako tim ograničenjem ne bi bila ugrožena ona sredstva ovršenika koja su nužna za obavljanje njegovih osnovnih zadaća.

 

Isto tako, za odgovoriti je ovršeniku, kako sud može i smanjiti navedeni iznos ako se kasnije izmijene okolnosti na način da se na primjer smanje prihodi, a povećaju rashodi ovršenika pa da iznos od 150.000,00 kuna mjesečno predstavlja iznos kojim su ugrožena sredstva nužna za obavljanje osnovnih zadaća ovršenika.

 

Zbog svih iznesenih razloga, ovaj drugostupanjski sud zaključuje, kako je prvostupanjski sud na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja te pravilno primjenjujući materijalno pravo iz članka 244. OZ-a, zakonito donio pobijano rješenje kojim je ograničena provedba izvansudske ovrhe putem FINA-e na mjesečni iznos od 150.000,00 kuna, s time što ni žalbenim navodima stranaka nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost tog rješenja.

 

Kako dakle, nisu osnovani razlozi zbog kojih se pobija predmetno rješenje, niti je prvostupanjski sud pri donošenju tog rješenja počinio bitne povrede ovršnog postupka na koje ovaj sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a, u svezi s člankom 381. ZPP-a te u svezi s člankom 21. stavkom 1. OZ-a, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a, u svezi s člankom 21. stavkom 1. OZ-a, odbiti žalbe ovrhovoditelja i ovršenika kao neosnovane i u cijelosti potvrditi prvostupanjsko rješenje.

 

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

 

Odlučujući pak o troškovima odgovora na žalbu na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, u svezi s člankom 21. stavkom 1. OZ-a, ovaj sud je ocijenio da taj trošak ovrhovoditelja nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu članka 154. stavka 1. ZPP-a, u svezi s člankom 155. ZPP-a i člankom 14. OZ-a, sve u svezi s člankom 21. stavkom 1. OZ-a, pa je valjalo odbiti zahtjev ovrhovoditelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu te odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

 

U Splitu 21. kolovoza 2018.