Broj: Gž Ovr-936/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji pojedincu Ingrid Bučković, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja B2 K. d.o.o. Z., OIB....., zastupanog po punomoćnici S. F., odvjetnici iz Z., protiv ovršenice R.Š. iz Z.OIB ..... radi ovrhe na nekretnini, rješavajući žalbu ovrhovoditelja podnesenu protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu, posl. br. Ovr-1078/17-2 od 19. srpnja 2017., 23. kolovoza 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu, posl. br. Ovr-1078/17-2 od 19. srpnja 2017..

Obrazloženje

Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prijedlog za ovrhu podnesen 17. srpnja 2017..

Protiv navedenog rješenja žalbu podnosi ovrhovoditelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08,57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) u svezi sa čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, dalje: OZ), sa prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

              U žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda kako ovrhovoditelj nije dokazao prijenos tražbine, jer da je uz prijedlog za ovrhu o tome dostavio dokumentaciju, a ukoliko je sud smatrao da ista nije dostatna, da je sukladno odredbi čl. 109. ZPP-a trebao ovrhovoditelja pozvati na ispravak prijedloga odnosno dostavu potrebnih isprava  pa kako to nije učinio time da je počinjena bitna povreda odredaba postupka. Također, poziva se na bitnu povredu odredaba postupka jer da nedostatak dostave isprave u izvorniku ili ovjerenoj preslici nije razlog za odbijanje prijedloga za ovrhu, osobito s obzirom na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-2881/2014 od 1. lipnja 2016. kojom je ukinut čl. 39. st. 3. OZ-a pa da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prijedlog za ovrhu, budući da je isti sadržavao sve podatke sukladno odredbi čl. 39. st. 1. OZ-a. Konačno, poziva se na sudsku praksu Županijskog suda u Puli-Pola.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba nije osnovana.

           Donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena bitna povreda odredaba postupka na koju se žalbom poziva ovrhovoditelj, niti je prvostupanjski sud počinio neku od bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st.2. toč.2., 4., 8., 9. , 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pozivom na odredbu čl.  365. st. 2. ZPP-a u svezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a pazi po službenoj dužnosti.

              Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje da je ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. broj Ovrv-26/12 od 27. siječnja 2012. kao ovršne isprave, radi namirenja novčane tražbine ovrhom na nekretnini ovršenice, s time da je u ovršnoj ispravi kao vjerovnik navedena M. b. d.d., Č..

Imajući u vidu da je ovrhovoditelj uz prijedlog za ovrhu dostavio izvod iz sudskog registra za Privrednu banku Zagreb d.d. iz kojeg je razvidno samo da je to trgovačko društvo pravni slijednik vjerovnika iz ovršne isprave, prvostupanjski sud zaključuje da ovrhovoditelj u smislu odredbe čl. 32. st. 1. OZ-a javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom nije dokazao da je tražbina na njega prenesena, slijedom čega odbija prijedlog za ovrhu.

              Neosnovano se ovrhovoditelj sadržajem žalbe poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 32. st. 1. OZ-a.

              Naime, u konkretnom slučaju radi se o prijedlogu za ovrhu ovrhovoditelja koji nije označen kao vjerovnik u ovršnoj ispravi, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 32. st.1. OZ-a, ovrhovoditelj bio dužan dokazati javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom, odnosno pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku, da je tražbina na njega prenesena.

              Međutim, prema stanju spisa ovrhovoditelj uz prijedlog za ovrhu nije dostavio takvu ispravu odnosno odluku, već je dostavio samo izvod iz sudskog registra za PBZ d.d. iz kojeg je razvidno pravno sljedništvo iza vjerovnika označenog u ovršnoj ispravi – M. b. d.d. na navedeno trgovačko društvo, ali nije dostavio, niti u izvorniku, niti u preslici, ispravu iz koje bi proizlazilo da je pravni slijednik vjerovnika prenio tražbinu na ovrhovoditelja, a na koju se poziva u žalbi – Ugovor o kupoprodaji plasmana br. 02-96/2015 od 7. lipnja 2015..

              Kako dakle, ovrhovoditelj sukladno odredbi čl. 32. st. 1. OZ-a nije dokazao da  je tražbina na njega prenesena, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prijedlog za ovrhu.

              Pri tome, neosnovani su žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 109. ZPP-a, to iz razloga jer je prijedlog za ovrhu razumljiv i sadržava sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, već ovrhovoditelj uz prijedlog za ovrhu nije dostavio dokaze o aktivnoj legitimaciji u smislu odredbe čl. 32. st.1 . OZ-a, dakle radi se o propustu u dokazivanju, a ne o propusti glede razumljivosti ili potpunosti prijedloga za ovrhu. Stoga, kako ovrhovoditelj takav dokaz nije dostavio niti u preslici, nije bilo mjesta pozivanju istoga na dopunu prijedloga sukladno odredbi čl. 109. ZPP-a.

           Također, pozivanje ovrhovoditelja na odluku drugog drugostupanjskog suda nije osnovano, s obzirom da se ne radi o istovjetnom činjeničnom supstratu.

          Iz navedenih razloga valjalo je odbiti žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje pozivom na odredbu čl. 380. toč. 2.ZPP-a u svezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a, kao u izreci.

U Rijeci 23. kolovoza 2018.