Broj: Rev 1106/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. V. iz L., koji je zastupan po punomoćniku B. G., odvjetniku u R., protiv tuženika C. O. d.d., Z., Podružnica R., koji je zastupan po ZOU B. Š. i dr. u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-703/2011 od 14. prosinca 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji broj P-161/08-41 od 19. studenoga 2010., u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tuženikova revizija u odnosu na odluku o glavnoj stvari kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se tuženikova revizija u odnosu na odluku o parničnom trošku kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 298.300,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 252.780,00 kn od 7. veljače 2008. pa do isplate po stopi koja sukladno Zakonu o obveznim odnosima i odlukama HNB iznosi 14%, te na iznos od 45.520,00 kuna od 19. studenog 2010. pa do isplate po stopi koja sukladno Zakonu o obveznim odnosima i odlukama HNB iznosi 14%. Naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova neisplaćenih zakonskih zateznih kamata isplati iznos od 4.649,45 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno Zakonu o obveznim odnosima i odlukama HNB iznosi 14%, tekućom od dana presuđenja pa do isplate. Tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko iznosa od 298.300,00 kuna do iznosa od 305.300,00 kuna kao i s tijekom kamata na iznos od 252.780,00 kuna od 6. veljače 2008. te na iznos od 45.520,00 kuna od 6. veljače 2008. do 19. studenog 2010. Tužitelju je nadalje naloženo da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 81.603,00 kuna. Prvostupanjski sud je rješenjem utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari povučen tužbeni zahtjev preko iznos a od 305.300,00 kuna do iznosa od 463.000,00 kuna.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod t. I. izreke kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju 213.040,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom (t. I. izreke), kao i u dosuđujućem dijelu odluke o trošku parničnog postupka (t. IV izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sporeći pritom i pravilnost odluke o troškovima postupka. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti presudu Županijskog suda u Rijeci kao i presudu Općinskog suda u Opatiji sukladno navodima u reviziji.

 

U odgovoru na reviziju tuženika tužitelj poriče navode revizije i predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija u odnosu na glavnu stvar nije osnovana.

 

Revizija u odnosu na odluku o parničnom trošku je nedopuštena.

 

Ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu sukladno odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11,– dalje: ZPP), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu.

 

U revizijskom stupnju postupka sporna je pravilna primjena odredbe čl. 1095 st.1. i čl.1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05,- dalje ZOO). Tuženik u reviziji tvrdi da je visina naknade dosuđena u previsokom iznosu u odnosu na sve vidove neimovinske i imovinske štete.

 

Pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno da je tužitelj ozlijeđen kao pješak 22. kolovoza 2006. u L. te da je isključivi krivac za prometnu nezgodu osiguranik tuženika J. L. koji je upravljao vozilom reg. oznaka ...

 

U odnosu na sporne činjenice glede vrsta tužiteljevih ozljeda, trajnih zdravstvenih posljedica i postojanja potrebe za tuđom pomoći i njegom, nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

- da je tužitelj, tada u dobi od 16 godina, u štetnom događaju zadobio vrlo teške ozljede mozga koje su ostavile trajne neurološke simptome koji imaju za posljedicu smanjenje općih životnih aktivnosti za 58 do 60% trajno. Tužitelj je u vrijeme donošenja drugostupanjske presude bio u dobi od 19 godina promijenjenog općeg tjelesnog, neurološkog i psihičkog statusa. Zaostala je slabost desne ruke i desne noge u srednjem stupnju s nestabilnošću i ispadima grube i fine motorike. Tužitelj više ne može pisati desnom rukom, te je morao naučiti pisati lijevom rukom. Izražen je poremećaj govora i izgovaranja, koje ga onemogućava u komunikaciji, što svakako predstavlja značajan deficit za tako mladu osobu. Zaostao je i psihoorganski poremećaj, što je potvrdilo psihologijsko ispitivanje, te stanje po traheotomiji te kroničan strah i kronični bolovi;

 

- da je tužitelj mogao trpjeti fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 10 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 60 dana i slabijeg intenziteta u trajanju od 6 mjeseci nakon čega se javljaju povremeni bolovi trajnog karaktera;

 

- da primarni strah kod tužitelja nije bio izražen, budući nakon nesreće nije bio u svjesnom stanju (bio je u komi) kroz razdoblje od 2 tjedna, dok je kasnije kod tužitelja bio izražen sekundarni strah u trajanju od 6 mjeseci koji prelazi u kronični strah, te ulazi u duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti;

 

- da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć prva dva mjeseca po izlasku iz bolnice 10 sati dnevno, potom naredna tri mjeseca 5 sati dnevno, te daljnja tri mjeseca po 3 sata dnevno. Tužitelj će imati potrebu za trajnom pomoći u kući doživotno po 6 sati tjedno;

 

- da se radi o iverzibilnoj ozljedi bez mogućnosti poboljšanja s mogućnošću progresije;

 

- da je tužitelj imao potrebu pojačane ishrane u razdoblju od godinu dana;

 

- da je zaostala naruženost u teškom stupnju koja se očituje kao slabost desne ruke i noge, stalno uočljiva trećim osobama, zaostao je mucav i ubrzan govor, tužitelj ima blokade u govoru, desno stopalo mu je ukočeno i nosi aparatu cipeli. Tužitelj ima problema u koncentraciji, teže i sporije pamti, događaju mu se česte promjene raspoloženja uz prisutnost različitih strahova;

 

- da je tužitelj izgubio jednu školsku godinu, iznova je morao učiti pisati lijevom rukom, a značaj deficit predstavlja poremećaj govora i izgovaranja koji ga onemogućava ne samo u svakodnevnoj komunikaciji, veći u savladavanju školskog gradiva;

 

- da su mu prilikom štetnog događaja uništene stvari (odjeća i mobitel) u vrijednosti od 4.400,00 kuna;

 

- te da je tuženik tužitelju u mirnom postupku isplatio iznos od 221.000,00 kuna.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev te dosudili tužitelju naknadu neimovinske štete po osnovi pretrpljenih fizičkih bolova 50.000,00 kuna, pretrpljenog straha 40.000,00 kuna, pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti 300.000,00 kuna, za duševne bolove zbog naruženosti 50.000,00 kuna, te naknadu materijalne štete po osnovi troškova tuđe pomoći i njege 44.640,00 kuna, pri čemu je prvostupanjski sud uzeo cijenu sata tuđe pomoći u iznosu od 20,00 kuna. Za troškove pojačane ishrane dosuđen je iznos od 12.000,00 kuna, te za uništene stvari 4.400,00 kuna, odnosno ukupno 519.300,00 kuna koji je umanjen za već isplaćeni iznos od 221.000,00 kuna, što iznosi ukupno 298.300,00 kuna. Od navedenog iznosa 252.780,00 kuna odnosi se na neimovinsku štetu, dok se 45.520,00 kuna odnosi na materijalnu štetu.

 

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene odredbe čl. 1100. ZOO prilikom ocjene obima i visine štete ovaj sud je ocijenio primjerenom odmjerenu naknadu neimovinske štete imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

Prema odredbi čl. 1100. ZOO sud će u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

Sudovi su u odnosu na mjerodavne kriterije za naknadu utvrdili da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio u dobi od 16 godina, a u predmetnom štetnom događaju zadobio vrlo teške ozljede mozga koje su ostavile trajne neurološke simptome koji imaju za posljedicu smanjenje općih životnih aktivnosti za 58 do 60% trajno, da je izražen poremećaj govora i izgovaranja koje ga onemogućava u komunikaciji, što svakako predstavlja značaj deficit za tako mladu osobu, da je zaostao psihoorganski poremećaj, da je utvrđeno da se radi o iverzibilnoj ozljedi bez mogućnosti poboljšanja, s mogućnošću progresije, da je zaostala naruženost u teškom stupnju koja se očituje kao slabost desne ruke i noge, stalno uočljiva trećim osobama, da tužitelj ima blokade u govoru, desno stopalo mu je ukočeno, da ima problema u koncentraciji, teže i sporije pamti.

 

Kada se imaju na umu sve okolnosti konkretnog slučaja, te uvažavajući sadržaj Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002. ovaj sud smatra  da je u odmjeravanju pravične novčane naknade pravilno primijenjena odredba čl. 1100. ZOO.

 

Pritom treba reći da Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete prihvaćeni na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju, kako sama riječ „orijentacijski“ ukazuje, takve kriterije koji trebaju omogućiti ujednačenu primjenu odredbe čl. 1100. ZOO. Ti kriteriji ne mogu predstavljati matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade te su nužna odstupanja od iznosa navedenih u kriterijima, a što proizlazi iz odredaba čl. 1100. ZOO prema kojima se novčana satisfakcija određuje prema svim okolnostima svakog konkretnog slučaja.

 

Naime, jačina i trajanje pretrpljenih fizičkih bolova, straha, trajanje i jačina duševnih bolova, odnosno opseg i težina trajnih posljedica imaju tek značaj osobito važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud mora imati u vidu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade, a pored ostalog treba voditi računa i o životnoj dobi, zanimanju oštećenika, trajnosti ozljeda i sl.

 

Pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužitelju dosudili naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu u ukupnom iznosu 44.640,00 kn, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno uzeo cijenu sata tuđe pomoći u iznosu od 20,00 kuna. Kao parametar prvostupanjski sud je pravilno uzeo plaću medicinske sestre za 182 radna sata koja iznosi 3.640,00 kuna neto.

 

Pravilno su sudovi odredili i visinu naknade za uništene stvari (odjeću i mobitel) na temelju iskaza tužitelja, u iznosu od ukupno 4.400,00 kuna.

 

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili visinu pravične novčane naknade neimovinske i imovinske štete, te su pravilno dosuđeni gore navedeni iznosi.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika u odnosu na odluku o parničnom trošku odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 2. prosinca 2015.