Broj: Gž-3386/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Nade Krnjak kao predsjednice vijeća Dubravke Bosilj kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. H. – MINISTARSTVO, OIB:…, zastupana po odvjetništvu u Z., služba u S., protiv I-tuženika V. S., OIB:…, iz S., i II-tuženice F. S., OIB:…, iz S., oboje zastupani po B. K. odvjetniku iz S., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, povodom žalbi tužiteljice i tuženika izjavljenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Dugom Selu, br.168 P-2159/15-8 od 16. lipnja 2015.g., u sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, dok se usvaja žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Dugom Selu, br.168 P-2159/15-8 od 16. lipnja 2015.g. u toč.I, II, IV, V i VI izreke, a preinačuje se toč.III izreke na način da  ista glasi:

 

Utvrđuje se da Ugovor o darovanju nekretnina od 16. travnja 2009.g. sklopljen između I-tuženika S. V. kao darovatelja i II-tužene S. F. kao daroprimatelja o darovanju nekretnine čkbr.2554/14 kuća broj 69, zgrada, dvorište D. sa 275 čhv., upisana u zk.ul.5931 k.o. S. u ½ dijela gubi pravni učinak prema tužiteljici, osim u dijelu iz toč.I izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Dugom Selu, br.168 P-2159/15-8 od 16. lipnja 2015.g.i u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos glavnice od 123.635,36 kn tekućih od 17. travnja 2009.g. do 20. prosinca 2009.g. s time da je II-tuženica dužna trpjeti namirenje tužiteljičine tražbine i u navedenom iznosu pored iznosa presuđenog toč.II izreke.

 

Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom u toč.I izreke utvrđeno je da Ugovor o darovanju nekretnine od 16. travnja 2009.g. sklopljen između I-tuženika kao darovatelja i II-tužene kao daroprimatelja, o darovanju nekretnine čkbr.2554/14 kuća broj 69, zgrada, dvorište, D. sa 275 čhv. upisana u zk.ul.5931 k.o. S. u ½ dijela, gubi pravni učinak prema tužiteljici i to u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje tražbine tužiteljice u iznosu od 193.209,50 kn (glavnica 123.635,36 kn i kamate 69.574,14 kn), sa daljnjom zakonskom zateznom kamatom na iznos glavnice tekućom od 21. prosinca 2009.g. pa do isplate, toč.II izreke određeno je da je II-tužena dužina trpjeti namirenje tužiteljičine tražbine u iznosu od 193.209,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 123.635,36 kn tekućom od 21. prosinca 2009.g., sudskom prodajom ½ dijela navedene nekretnine iz cijene postignute prodajom s time da se II-tužena može osloboditi naložene prodaje ako tužiteljici isplati ukupan iznos tražbine. Toč.III izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u kojem tužiteljica traži da se utvrdi da Ugovor o darovanju od 16. travnja 2009.g. sklopljen između I i II-tuženika o darovanju nekretnine čkbr.2554/14 kuća broj 69, zgrada, dvorište, D. sa 275 čhv. upisana u zk.ul.5931 k.o. S. u ½ dijela, gubi pravni učinak prema tužiteljici i u dijelu kojim je to potrebno za namirenje zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos glavnice od 123.635,36 kn od 17. travnja 2009.g. do 20. prosinca 2009.g., toč.IV izreke naloženo je I-tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u visini od 10.500,00 kn, toč.V izreke naloženo je II-tuženoj nadoknaditi tužiteljici trošak u iznosu od 10.500,00 kn, toč.VI izreke odbijen je zahtjev tuženih za naknadom parničnog troška. 

 

Navedenu presudu pravovremeno podnijetom žalbom pobija tužiteljica i to u dijelu kojim je djelomično odbijen njezin tužbeni zahtjev uz prijedlog da se žalba usvoji, pobijana presuda preinači u pobijanom dijelu na način da se utvrdi da Ugovor o darovanju nekretnine od 16. travnja 2009.g. sklopljen između tuženika gubi pravni učinak prema tužiteljici osim u dijelu kako je to utvrđeno prvostupanjskom presudom i u dijelu kojem je to potrebno za namirenje zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos glavnice i u razdoblju od 17. travnja 2009.g. do 20. prosinca 2009.g.

 

Prvostupanjsku presudu osim u odbijajućem dijelu toč.III izreke, pravovremeno podnijetom žalbom pobijaju tuženici iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl.353. st.1 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 148/11 - pročišćeni tekst,  25/13 dalje: ZPP) kao i zbog odluke o troškovima postupka uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja ili podredno da se ista ukine i vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba tužiteljice je osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

 

Predmet ovog spora jeste pobijanje pravnih radnji I-tuženika koji je dužnik tužitelja, i to u izreci presude navedenog Ugovora o darovanju, u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje potraživanja tužiteljice u iznosu od 193.209,50 kn (glavnica 123.635,36 kn kamata 69.574,14 kn) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2009.g. na iznos glavnog duga od 123.635,36 kn.

 

       Prvostupanjski sud pobijanu presudu utemeljio je na slijedećim činjeničnim utvrđenjima:

 

-         da je I-tuženik Ugovorom o darovanju nekretnine od 16. travnja 2009.g. darovao II-tuženoj koja je njegova supruga ½ nekretnine čkbr.2554/14 upisane u  z.k.ul.5931 k.o. S.,

-         da tužiteljica svoju tražbinu temelji na pravomoćnom i ovršnom rješenju od 21. prosinca 2009.g. kojim se utvrđuje da I-tuženik na ime poreznog duga na dan 21. prosinca 2009.g. duguje 217.607,84 kn od čega glavnica iznosi 146.016,21 kn, a kamate 71.591,63 kn, koje rješenje je dostavljeno I-tuženiku 14. siječnja 2010.g., a postalo je izvršno 22. siječnja 2010.g.,

-         da su I i II-tuženi u braku te da I-tuženik nema nikakve druge imovine.

 

Sud na temelju prethodnih činjenica primjenom odredbe čl.66. i čl.67. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO) utvrđuje da u konkretnom slučaju postoji dospjelo potraživanje tužiteljice, pravna radnja dužnika poduzeta na štetu vjerovnika, insolventnost dužnika obzirom da sam I-tuženik ističe kako nema nikakve imovine iz čega i proizlazi oštećenje vjerovnika, a kako se radi o besplatnom pravnom poslu bez utjecaja je saznanje treće osobe (II-tužene) o tome da se poduzetim raspolaganjem nanosi šteta vjerovniku s time da je tužba u ovom predmetu podnijeta 13.travnja 2012.g. a pobijano raspolaganje učinjeno je 16. travnja 2009.g. što znači  unutar trogodišnjeg prekluzivnog roka propisana odredbom čl.71. st.1. ZOO-a.

 

Tijekom postupka sporna je bila prvenstveno visina tražbine tužiteljice obzirom na po tuženicima istaknuti prigovor zastare potraživanja. Sud odbija prigovor zastare uz navod da tuženici u ovom postupku ne mogu s uspjehom isticati ovaj prigovor utemeljen na odredbama čl.94. i čl.96. Općeg poreznog zakona (NN 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13) jer je tražbina tužiteljice prema I-tuženiku utvrđena pravomoćnim i ovršnim rješenjem Ministarstva  , ured Z., I. S. od 21. prosinca 2009.g. pa se na rok zastare za tražbine utvrđene pravomoćnim i ovršnim rješenjem nadležnog organa primjenjuje desetogodišnji rok iz čl.233. st.1 ZOO-a. Kako se tužbenim zahtjevom kojeg je tužiteljica postavila podneskom od 09. lipnja 2014.g. potražuje manji iznos od onog koji je utvrđen prethodno navedenim ovršnim rješenjem to sud nije posebno ocjenjivao isprave koje je tužiteljica podnijela uz svoj podnesak kojim postavlja konačni tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl.220.st.2 ZPP-a. Obzirom da je tražbina  tužiteljice utvrđena ovršnom ispravom na dan 21. prosinca 2009.g.  sud odbija tužbeni zahtjev u dijelu kojim se potražuje zakonska zatezna kamata na iznos glavnice od 17. travnja 2009.g. pa do dana kada je poreznim rješenjem utvrđena tražbina tužiteljice prema I-tuženiku.

 

Pobijajući presudu u dijelu u kojem je djelomično odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica navodi da je tijekom postupka specificirala visinu svoje tražbine prema I-tuženiku koja je dospjela do dana 16. travnja 2009.g. kao dana sklapanja Ugovora o darovanju koji se pobija i koju visinu je dokumentirala ovršnim ispravama i obračunima kamata na glavnične iznose utvrđene ovršnim rješenjima do dana 16. travnja 2009.g. Obzirom na navedeno, a kako je čl.29. st.1 ZOO-a propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate koje teku sve do ispunjenja glavnog duga, a kako glavni dug nije podmiren smatra da je sud neosnovano odbio tužbeni zahtjev po osnovi zateznih kamata tekućih na iznos glavnice od 123.635,36 kn u razdoblju od 17. travnja 2009.g. do 21. prosinca 2009.g. Ovakvim navodima tužiteljica ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Osnovano tužiteljica u žalbi pobija odbijajući dio tužbenog zahtjeva jer u nastavku ovog postupka, nakon rješenja ovog suda br. Gž-2190/13 od 26. kolovoza 2013.g., tužiteljica nije utemeljila svoju tražbinu u visini koja je utvrđena rješenjem ured Z., I. S. na dan 21. prosinca 2009.g. već potražuje tražbinu dospjelu na dan 16. travnja 2009.g. do kojeg dana je zatražila i pripadajuće zatezne kamate na pojedine glavnične iznose za što je priložila i obračune kamata. Obzirom na navedeno tužiteljica na iznos glavnog duga od 123.635,36 kn ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i u razdoblju od  17. travnja 2009.g. pa do 21. prosinca 2009.g. jer je glavnični iznos duga koji iznosi 123.635,36 kn dospio dana 16. travnja 2009.g., I-tuženik ga nije platio pa je prvog slijedećeg dana 17. travnja 2009.g. došao u zakašnjenje, zbog čega pored glavnice duguje od dana padanja u zakašnjenje i zateznu kamatu sukladno odredbi čl.29. st.1 ZOO-a.

 

Radi navedenog valjalo je prihvatiti žalbu tužiteljice i primjenom čl.373. toč.3 ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u toč.III izreke i utvrditi da Ugovor o darovanju od 16. travnja 2009.g. zaključen između tuženika gubi pravni učinak prema tužiteljici i za iznos zakonske zatezne kamate na iznos glavnice za razdoblje od 17. travnja 2009.g. do 21. prosinca 2009.g. odnosno utvrditi da je II-tužena dužna trpjeti namirenje i ove tražbine tužiteljice prodajom darovane joj nekretnine.

 

Tuženici pobijajući usvajajući dio prvostupanjske presude prvenstveno tvrde da je prvostupanjski sud ignorirao upute iz ukidnog rješenja ovog suda, dakle ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.1 u svezi sa čl.377. st.2 ZPP-a. Ističu se da tužiteljica nije precizirala dug I-tuženika na dan 16. travnja 2009.g. odnosno na dan zaključenja darovnog ugovora između tuženika već na dan 16. travnja 2014.g. te nije navela kada su pojedine tražbine doista i nastale.

 

Ovaj žalbeni navod valja odmah navesti da je neosnovan jer je tužiteljica u svom podnesku od 10. lipnja 2014.g. sukladno uputi ovog suda iz rješenja br. Gž-2190/13 od 26. kolovoza 2013.g, izričito navela i dostavila u spis pojedinačna rješenja s iskazanim klauzulama ovršnosti (i pravomoćnosti) kojim rješenjima dokazuje kako vrijeme  dospjelosti tako i visinu svojeg potraživanja na dan 16. travnja 2009.g. zbog čega je visina tužbenog zahtjeva i smanjena na 193.209,50 kn u odnosu na visinu prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva kojom je zatražena tražbina bila iskazana na dan 07. prosinca 2011.g. u iznosu od 330.315,88 kn. Tužiteljica je doduše dostavila u  spis i izlist stanja računa I- tuženika sa stanjem na dan 11. veljače 2014.g. prema  kojem dug I-tuženika iznosi na taj dan 418.637,27 kn no tužbenim zahtjevom ne traži da darovni ugovor zaključen između tuženika gubi pravni učinak prema njoj radi namirenja te tražbine ali niti tražbine sa stanjem na dan 07. prosinca 2011.g. što je potraživala prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom.

 

Tužiteljica se u podnijetoj tužbi pozivala kao osnov svog tužbenog zahtjeva na rješenje o ovrsi od 21. lipnja 2004.g. kojim je utvrđen dug I-tuženika u visini od 42.423,51 kn (od toga glavnica 37.166,78 kn i kamate 5.256,73 kn) kao i na rješenje uprave od 21. prosinca 2009.g. kojim je utvrđeno da I-tuženik duguje na dan 21. prosinca 2009.g. iznos od 217.607,84 kn a svojim tužbenim zahtjevom je zatražila da se utvrdi kako je između I i II-tuženika zaključeni darovni ugovor bez pravnog učinka prema tužiteljici u dijelu kojim je to potrebno za namirenje tražbine od 330.315,88 kn., dakle u iznosu koji ne proizlazi niti iz jednog pravomoćnog i ovršnog rješenja na koje se tužiteljica pozivala, niti iz zbroja tražbina iz tih rješenja već iz priloženog izlista stanja računa poreznog obveznika na dan 07. prosinca 2011.g. koji dokument se ne može smatrati ovršnom već samo vjerodostojnom ispravom. Zbog navedenog, a kako je sporna između parničnih stranaka bila visina tražbine tužiteljice zbog istaknutog prigovora zastare to je ovaj sud u spomenutom ukidnom rješenju br.Gž-2190/13-2 i naložio da se u nastavku postupka utvrdi da li je došlo do zastare i u kojem dijelu tražbine tužiteljice, a kako se radi o tražbini s osnova poreza sud je i upućen na odredbe Općeg poreznog zakona koje reguliraju zastaru naplate poreznih tražbina i drugih javnih davanja čiju visinu kako je navedeno je tužiteljica dokazivala vjerodostojnom ispravom bez obzira na to što je uz tužbu priložila i pravomoćna i izvršna porezna rješenja.

 

U nastavku ovog postupka tužiteljica je u spis dostavila pojedinačna porezna rješenja kojima se utvrđuje postojanje poreznog potraživanja te drugih pristojbi i javnih prihoda prema I-tuženiku u razdoblju od 2003.g. pa do 2009.g. sa klauzulom pravomoćnosti i izvršnosti svakog dostavljenog rješenja te dokazom o primitku istih po I-tuženiku s time da su priložena rješenja navedena i u rješenju od 21. prosinca 2009.g. kao rješenja temeljem kojih je između ostalih utvrđen ukupni porezni dug I-tuženika na dan 21. prosinca 2009.g. Uz navedena porezna rješenja tužiteljica je dostavila i obračune kamata na pojedine tražbine do dana 16. travnja 2009.g. zbog čega, a kako je tužiteljica dokazala da je njezino potraživanje u utuženom iznosu utvrđeno odlukama nadležnog tijela to prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da sukladno čl.379. st.1 Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO/91) odnosno čl.233. st.1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO/05) prigovor zastare nije osnovan.

 

Opći porezni zakon (NN 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15- dalje: OPZ) koji propisuje rokove zastare poreznih tražbina u čl. 94-96, između ostalog u čl. 94. st. 12 određuje da u koliko tim Zakonom nije određeno drugačije da se na poreznu zastaru primjenjuje ZOO. Kako OPZ ne propisuje rokove zastare tražbine po osnovu poreza i drugih javnih tražbina koji su utvrđeni pravomoćnom odlukom nadležnog tijela javne vlasti, što je svakako i Porezna uprava, to se na tražbine utvrđene pravomoćnim i izvršnim rješenjima Porezne uprave mora supsidijarno primijeniti odredba čl.233. st.1 ZOO/05 (odnosno čl. čl.379. st.1 ZOO/91) kojom je propisano da takve tražbine zastarijevaju za deset godina pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare (tako npr. i Rev-73/09, Rev-1103/10, Rev-2332/12). Kako je najstarija tražbina tužitelja dospjela ovršnošću rješenja iz 2003.g. to do dana podnošenja tužbe u ovom postupku 13. travnja 2012.g. nije protekao zakonski rok od 10 godina za zastaru tražbina tužitelja.

 

Daljnjim žalbenim navodom da je pobijani pravni posao zaključen prije nego što je tražbina tužitelja dospjela pa već i zbog toga da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za pobijanje dužnikove pravne radnje iz čl.66. st.1 ZOO-a tuženici ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava, koji žalbeni razlog nije osnovan jer je navedenom zakonskom odredbom propisano da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu i bez obzira kad je nastala može pobijati radnju svog dužnika koja je poduzeta na njegovu štetu.

 

Opće pretpostavke pobijanja dužnikove pravne radnje jesu, dospjelost vjerovnikove tražbine, insolventnost dužnika, dužnikova pravna radnja i postojanje oštećenja vjerovnika koje moraju biti ispunjene kumulativno a zajedno sa njima i jedna od posebnih pretpostavaka iz čl.67. ZOO-a, naravno sve to uz održanje prekluzivnih rokova iz čl.71. ZOO-a u kojima se takva tužba može podnijeti. Dakle, jedna od osnovnih  pretpostavka za pobijanje pravne radnje dužnika jeste dospjelost tražbine vjerovnika, a u ovom sporu iz po tužitelju dostavljenih pravomoćnih i izvršnih rješenja razvidno je da je njegova tražbina dospjela ovršnošću navedenih poreznih rješenja u razdoblju od 2003.g. do 2009.g. s time da kako je već navedeno tužitelj u nastavku postupka preciziranim tužbenim zahtjevom pobija pravnu radnju I-tužitelja samo u visini tražbine dospjele do zaključenja pobijanog pravnog posla.

 

Nije osnovani navod tuženika da tužitelj ne bi bio ovlašten potraživati  glavnični iznos već obračunate kamate do određenog datuma, jer naime ovo nije suprotno odredbi čl.31. ZOO-a koja propisuje da na dospjele neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, jer u ovom postupku tužiteljica na iznos obračunate zatezne kamate na dospjele tražbine do 16. travnja 2009.g. (69.674,15 kn) ne potražuje daljnju kamatu već zateznu kamatu potražuje samo na glavnični iznos.

 

Tuženici osporavaju činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu tvrdnjom da su navodi tužiteljice glede visine tražbine neprecizni i nelogični što dokazuju uz žalbu dostavljenom opomenom uprave o stanju duga I-tuženika na dan 22. listopada 2014.g. Radi se o novoj činjenici, novom dokazu kojega ovaj sud s obzirom na odredbe čl.352. st.1 ZPP-a nema ovlaštenja razmatrati. Naime, tužiteljica je tijekom prvostupanjskog postupka u spis dostavila opomenu upućenu I-tuženiku no sa stanjem duga od 24. veljače 2009.g. a ne sa stanjem duga na dan 22. listopada 2014.g., a osim toga tužiteljica niti ne tvrdi da iznos njezine tražbine radi koje se ovom tužbom pobija pravna radnja I-tuženika proizlazi iz opomena dostavljenih I-tuženiku već proizlazi iz pravomoćnih i ovršnih rješenja nadležnog tijela.

 

S obzirom na sve prethodno navedeno žalbeni razlozi tuženika ocjenjeni su neosnovanim, a kako pri tome ispitivanjem pobijane presude ovaj sud nije utvrdio da bi pobijanom presudom sud prvog stupnja učinio ijednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti osnovom čl.365. st.2 ZPP-a kao što je taj sud pravilno primijenio materijalno pravo s time da je i odluka o troškovima postupka pravilno i zakonito donijeta primjenom čl.154. st.1 i čl.155. ZPP-a, a glede visine utemeljena na odredbama mjerodavne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, valjalo je odbiti žalbu tuženika i primjenom čl.368. st.1 ZPP-a prvostupanjsku presudu potvrditi u pobijanom dosuđujućem dijelu.

 

Žalbom je tužiteljica pobijala prvostupanjsku presudu samo u pogledu dijela sporedne tražbine (zateznih kamata za razdoblje od 17. travnja 2009.g. do 20. prosinca 2009.g.) koja tražbina se i ne uzima u obzir kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora sukladno čl. 35 ZPP- a, pri tome niti ne naznačujući VPS pobijanog dijela, zbog čega bez obzira na uspjeh u žalbenoj fazi postupka istoj se ne dosuđuju troškovi sastava žalbe.

 

U Varaždinu, 13. siječnja 2016.g.