Broj: Rev 664/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja G.K.P. K. d.o.o. K., zastupanog po punomoćnici K. V., odvjetnici u K., protiv tuženice Općine K. I., zastupane po punomoćniku F. Đ., odvjetniku u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-874/11-2 od 10. studenog 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-879/10-13 od 29. rujna 2010., u sjednici održanoj 19. siječnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom kao neosnovan odbijen je zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao da se tuženici naloži isplatiti mu iznos od 2.520.000,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka (toč. I izreke). Ujedno je tužitelju naloženo naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 67.790,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (toč. II izreke).

 

              Drugostupanjskom presudom kao neosnovana odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP) koji se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje u ovom postupku, podnosi tužitelj (u reviziji se pogrešno navodi: revizija tuženika), pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti i preinačiti nižestupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, odnosno podredno ukinuti u cijelosti nižestupanjske presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

              Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji revident ističe da reviziju podnosi zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. ZPP, međutim pri tom ni izrekom, a niti sadržajno nije određeno naveo i obrazložio razloge zbog kojih je podnosi, pa ti razlozi koji nisu tako obrazloženi nisu posebno ni uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim zahtjeva da se tuženici naloži isplatiti mu iznos od 2.520.000,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom smatrajući da je tuženica navedeni iznos stekla bez osnove.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je između Grada K. i tuženice Općine K. I. 28.veljače 2001. sklopljen ugovor o korištenju odlagališta otpada na području O. K. I. na rok od pet godina,

 

- da je navedenim ugovorom, između ostalog, u korist tuženice ugovorena visina naknade (rente) radi smještaja odlagališta otpada na njezinom području u iznosu od 60.000,00 kn mjesečno ( točka IV ugovora ), koja će se isplaćivati putem tužitelja (točka VI ugovora),

 

- da je nakon isteka vremenskog roka na koji je navedeni ugovor sklopljen (28.veljače 2006.) dopisom od 14.prosinca 2006. tužitelj o tome obavijestio tuženicu navodeći da će i dalje, bez obzira što između ugovornih strana nije sklopljen novi ugovor, nastaviti sa plaćanjem ugovorene naknade "u duhu dobrih poslovnih odnosa",

 

- da je u utuženom razdoblju od 2006.do dijela 2009. tužitelj nastavio plaćati navedeni iznos  naknade (rente) od 60.000,00 kn mjesečno i da je s te osnove tuženici ukupno isplatio iznos od 2.520.000,00 kn,

 

- da kroz cijelo ovo utuženo razdoblje tužitelj uredno koristio i vršio odlaganje otpada na odlagalištu otpada na području tuženice.

 

Nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja uz primjenu odredbe čl.1112. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) kao neosnovan odbili tuženi zahtjev zaključujući da tužitelju ne pripada pravo na zahtijevanu isplatu iznosa od 2.520.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na temelju odredbe čl. 1111. ZOO jer je tužitelj navedeni iznos platio, iako je znao da je prestala njegova obveza plaćanja navedene naknade (rente) obzirom da je istekao rok na koji je sklopljen navedeni ugovor o korištenju odlagališta otpada na području Općine K. I. Osim toga, izražavaju shvaćanje da sve i kada se u konkretnom slučaju ne bi primijenila odredba čl. 1112. ZOO tužitelj ne može osnovano zahtijevati isplatu navedenog iznosa po pravilima o stjecanju bez osnove jer je njegova obveza plaćanja navedene naknade propisana odredbom čl. 24. st. 3.i 4. Zakona o otpadu ("Narodne novine" broj 178/04,153/05,111/06 i 60/08).

 

S obzirom na navedena činjenična utvrđenja u postupcima koji su prethodili ovom, a koja u revizijskom dijelu postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredbe čl. 385. ZPP) pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, iako su pri tom pogrešno primijenili materijalno pravo koje, međutim, nije pogrešno primijenjeno na štetu tužitelja.

 

To zato jer u konkretnom slučaju revident ni uz pravilnu primjenu materijalnog prava ne može ostvariti drugačiju i za sebe povoljniju odluku.

 

Naime, odredbom čl. 1120. ZOO propisano je da kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

 

Stoga, obzirom na navedenu zakonsku odredbu i okolnost da su stranke suglasne glede činjenice da je navedeni ugovor o korištenju odlagališta otpada na području tuženice prestao istekom ugovorenog roka, što prihvaćaju i nižestupanjski sudovi, te utvrđenje da je tužitelj kroz cijelo vrijeme utuženog razdoblja u svoju korist uporabio odlagalište otpada na području tuženice (nastavio je sa odlaganjem otpada i nakon što je istekao rok na koji je sklopljen navedeni ugovor) i da je time ostvario korist najmanje u visini ranije ugovorene naknade od 60.000,00 kn mjesečno, koju je kroz to razdoblje nastavio plaćati, tuženici pripada pravo na naknadu ove koristi najmanje u navedenom iznosu (korist koju je tužitelj imao od uporabe), radi čega tužitelj ne može osnovano zahtijevati navedenu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), pa njegov zahtjev nije osnovan već iz ovog razloga.

 

Osim toga, na temelju odredbe čl. 247. ZOO propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, dok je odredbom čl. 286. st. 1. ZOO propisano da se ugovor može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drugačije određeno.

 

Obzirom na navedene zakonske odredbe i činjenična utvrđenja (koja tužitelj u reviziji ni ne osporava) da je tužitelj, nakon isteka roka na koji je sklopljen navedeni ugovor o korištenju odlagališta otpada na području tuženice Općine K. I. i nakon što je tuženicu obavijestio da će bez obzira na to i dalje nastavljati plaćati ugovorenu naknadu (rentu) u mjesečnim iznosima od 60.000,00 kn, a što je i činio u utuženom razdoblju te da je kroz cijelo ovo razdoblje uredno koristio i vršio odlaganje otpada na odlagalištu otpada na području tuženice što je tuženica i prihvatila, te da Zakonom o otpadu nije propisana forma za sklapanje ugovora o korištenju odlagališta otpada, po pravnom shvaćanju ovog suda moglo bi se zaključiti da je između stranaka u postupku sklopljen novi ugovor o korištenju odlagališta otpada na području tuženice pod istim uvjetima pod kojima je bio sklopljen i raniji ugovor, a koji je u tom razdoblju u cijelosti izvršen, pa tužitelj niti iz ovog razloga ne bi mogao osnovano zahtijevati isplatu navedenog iznosa po pravilima o stjecanju bez osnove.

 

Ostali razlozi revidenta u kojima, osporavajući pravilnu primjenu materijalnog prava, izražava svoje shvaćanje i zaključke o utvrđenim činjenicama upućuju na razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim te razloge ovaj sud nije uzeo u obzir jer pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije razlog za izjavljivanje revizije (članak 385. ZPP).

 

Slijedom navedenog, budući nisu nađeni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 19. siječnja 2016.