Broj: Revr 1400/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja P. K. iz D. B., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Č., odvjetnik u Š., protiv tuženika „T. - T.“ d.d. Š., kojeg zastupa punomoćnica Z. V., dipl. iur. kod tuženika, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika „C.“ d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik D. E., dipl. iur. u Š., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1210/2009 od 12. listopada 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1820/97 od 30. studenoga 2007., u sjednici održanoj 20. siječnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1210/2009 od 12. listopada 2009. u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1820/97 od 30. studenoga 2007. pod: - toč. 3. izreke u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke boli, strah, duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, te u cijelosti za duševne boli zbog naruženosti, - toč. 4. izreke u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za naknadu materijalne štete za izgubljenu zaradu iz radnog odnosa, - toč. 5. izreke u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete za izgubljenu zaradu iz rada na poslovima automehaničara u slobodno vrijeme i rada u poljoprivredi, te - toč. 6. izreke u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu rente iz osnova gubitka zarade iz radnog odnosa, rente iz osnova gubitka zarade iz rada na poslovima automehaničara u slobodno vrijeme i rente iz osnova gubitka zarade u poljoprivredi.

 

Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1210/2009 od 12. listopada 2009., a u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena odluka o troškovima postupka sadržana u toč. 7. izreke presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1820/97 od 30. studenoga 2007.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu i to: - toč. 3. izreke u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke boli, strah, duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, te u cijelosti za duševne boli zbog naruženosti, - toč. 4. izreke u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za naknadu materijalne štete za izgubljenu zaradu iz radnog odnosa, - toč. 5. izreke u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete za izgubljenu zaradu iz rada na poslovima automehaničara u slobodno vrijeme i rada u poljoprivredi, - toč. 6. izreke u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu rente iz osnova gubitka zarade iz radnog odnosa, rente iz osnova gubitka zarade iz rada na poslovima automehaničara u slobodno vrijeme i rente iz osnova gubitka zarade u poljoprivredi, te - pod toč. 7. izreke u odluci o parničnom trošku.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine drugostupanjsku i u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, a u odnosu na odluku o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP, a kojeg je u ovom postupku primijeniti temeljem odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“, broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovog Zakona.

 

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, nije počinjena. Isto tako, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. Valja pritom reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Daljnjim revizijskim prigovorom tužitelja istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpi u uzročnoposljedičnoj vezi sa štetnim događajem od 9. rujna 1996. kada je kao radnik prednika tuženika doživio nezgodu na radu.

 

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi utvrdili su: - da je tužitelj 9. rujna 1996. kao radnik prednika tuženika doživio nezgodu na radu kada je prilikom mijenjanja alata na presi uslijed prijevremenog uključivanja stroja od strane drugog radnika zadobio napuknuće članka prsta desne šake, zbog zahvaćanja stroja, te herniju diska na L5-S1, zbog snažnog udarca u leđa o komandni pult stroja prilikom izvlačenja ispod prese, - da je tužitelj ambulantno liječen i bio na bolovanju godinu dana a operativno nije tretiran, - da ozljeda prstiju nije ostavila trajne posljedice, dok ozljeda kralježnice za posljedicu ima trajno umanjenje životnih aktivnosti od 10% zbog trajnog lumbosakralnog sindroma i ograničene pokretljivosti lumbosakralne kralježnice u srednjem stupnju s bolovima u lijevoj nozi, te nesposobnošću za teži fizički rad, rad u nefiziološkom položaju tijela i nepovoljnoj klimi, - da je tužitelj u uzročnoposjedičnoj vezi s zadobivenim ozljedama u štetnom događaju trpio bolove jakog intenziteta 5. dana, srednjeg intenziteta 15. dana, te lakog intenziteta daljnjih 20. dana, - da je tužitelj u uzročnoposjedičnoj vezi sa štetnim događajem trpio strah jakog intenziteta 5. dana, srednje jakog intenziteta 15. dana, te blažeg intenziteta od oko mjesec dana, - da kod tužitelja u uzročnoposjedičnoj vezi s zadobivenim ozljedama u štetnom događaju nije zaostalo trajno naruženje, - da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao temeljem odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 18. srpnja 1997. s danom 12. prosinca 1997., koju odluku tužitelj nije pobijao, a koji prestanak radnog odnosa nije u uzročnoposljedičnoj vezi sa štetnim događajem jer bi isti prestao zbog poslovnih razloga i u okolnostima da tužitelj nije pretrpio ozljedu na radu, a time niti izgubljena zarada koju tužitelj potražuje kao razliku u primanjima iz radnog odnosa nakon navedenog prestanka radnog odnosa, - da tužitelj posebno nije dokazao da se nakon otkaza pokušao zaposliti na drugim odgovarajućim poslovima, a niti da je u međuvremenu nastupila potpuna nesposobnost za rad uslijed pretrpljene ozljede na radu, - da tužitelj u postupku nije dokazao da bi obavljanjem automehaničarskih poslova u slobodno vrijeme prije nezgode ostvarivao redovnu mjesečnu zaradu, te da u uzročnoposjedičnoj vezi s zadobivenim ozljedama u štetnom događaju gubi zaradu u poljoprivredi.

 

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

Tužitelj iznesenim navodima u reviziji smatra da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava kada nije u cijelosti prihvatio njegov zahtjev po osnovu pravične novčane naknade za neimovinsku štetu koju isti trpi u uzročno - posljedičnoj vezi s štetnim događajem. Međutim, cijeneći sve utvrđene okolnosti slučaja, a posebno narav ozljeda, jačinu i trajanje fizičkih bolova i pretrpljenog straha, stupanj trajnog smanjenja životne aktivnosti tužitelja i pojavne oblike kroz koje će se smanjenje životne aktivnosti očitovati, ovaj sud ocjenjuje da je pobijanom drugostupanjskom presudom visina štete s osnova fizičkih boli (8.000,00 kn), pretrpljenog straha (6.000,00 kn) i duševnih bolova zbog trajnog smanjenja životne aktivnosti (10.000,00 kn), utvrđena u skladu s kriterijima i mjerilima propisanim odredbom čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11).

 

S druge strane, samim (potpunim ili djelomičnim) gubitkom sposobnosti za rad koja je posljedica štetnog događaja, oštećenik ne trpi imovinsku štetu po osnovu izgubljene zarade u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a, već je potrebno da oštećenik posljedicom te nesposobnosti za rad gubi zaradu koja predstavlja imovinsku štetu i koju je odgovorna osoba dužna naknaditi. Navedeno se odnosi kako na izgubljenu zaradu koja je poznata u vrijeme odlučivanja o tužbenom zahtjevu (čl. 195. st. 1. ZOO-a), tako i kada je riječ o naknadi buduće štete čiji ukupan iznos nije poznat u vrijeme odlučivanja o tužbenom zahtjevu - novčanu rentu (čl. 195. st. 2. ZOO-a) i koja se isplaćuje u skladu s odredbom čl. 188. ZOO-a. U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, tužitelj u uzročnoposljedičnoj vezi sa štetnim događajem ne trpi štetu zbog izgubljene zarade po osnovu razlike u primanjima iz radnog odnosa od 1. siječnja 1998. pa ubuduće, te posebno štetu zbog izgubljene zarade na poslovima automehaničara u slobodno vrijeme i rada u poljoprivredi, pa su nižestupanjski sudovi zahtjev tužitelja po ovom osnovu odbili pravilnom primjenom materijalnog prava. 

 

Shodno izloženom, nisu ostvareni razlozi za reviziju, kako oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tako i oni na koje se podnositelj revizije poziva u reviziji. Navedenim je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja u dijelu kojim je drugostupanjskom presudom potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na glavnu stvar valjalo odbio kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Kod odluke o dopuštenosti dijela revizije kojim se pobija odluka o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 1. i 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 20. siječnja 2016.