Broj: Revr 1101/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Č. iz S., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu T. T. i I. U. u Z., protiv tuženika S. – i. t. s. d.o.o., Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G. & K. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-155/13-2 od 10. prosinca 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama broj P-780/08-97 od 27. srpnja 2012., u sjednici održanoj 26. siječnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Revizija tužitelja protiv pobijane presude u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari se odbija kao neosnovana.

 

II. Revizija tužitelja protiv pobijane odluke u dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima se odbacuje kao nedopuštena.

 

III. Tuženiku se ne priznaje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-155/13-2 od 10. prosinca 2013. potvrđena je presuda Općinskog suda u Sesvetama broj P-780/08-97 od 27. srpnja 2012. kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos: 46.407,36 kn na ime neimovinske štete; 40.121,29 kn na ime izgubljene zarade u razdoblju 28. ožujka 2008. – 31. listopada 2011., te počev od 1. studenoga 2011. nadalje isplaćivati rentu u iznosu 906,28 kn mjesečno, sve s pripadajućim zateznim kamatama, dok je za daljnji iznos 345.050,00 kn na ime neimovinske štete, 40.121,29 kn na ime izgubljene zarade, te 906,28 kn na ime mjesečne rente počev od 1. studenoga 2011. tužbeni zahtjev odbijen i ujedno je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos 17.499,00 kn na ime parničnih troškova.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev, tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem čitavog tužbenog zahtjeva tužitelja, podredno ukidanje i u tom dijelu vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja predloživši njezino odbijanje.

 

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Osporavajući zakonitost pobijane presude revident uz ostalo prigovara da su u njoj izostali razlozi o žalbenim prigovorima, a što je suprotno odredbi čl. 375. ZPP-a, zbog čega da se ne može ni ispitati njezina pravilnost, a čime se pak opisno prigovara i bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 10. prosinca 2013., dakle u vrijeme kada je već bio na snazi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13 – stupio na snagu 1. travnja 2013.). Odredbom čl. 82. u vezi s odredbom čl. 102. st. 2. tog Zakona je članku 375. ZPP-a dodan stavak 5. čijom odredbom je propisano: Ako se presudom žalba odbija, u obrazloženju presude drugostupanjski sud neće posebno obrazlagati presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava.

 

Kako je drugostupanjski sud upravo primjenjujući odredbu čl. 375. st. 5. ZPP-a odbijajući žalbu protiv prvostupanjske presude prihvatio činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskoj presudi i u njoj primijenjeno materijalno pravo, to u obrazloženju iste drugostupanjski sud nije imao razloga posebno ju obrazlagati, već se pozivom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP-a pozvao na njezine razloge, a bez da je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Ovo stoga što kod donošenja drugostupanjske presude primjenom odredbe čl. 375. st. 5. ZPP-a prihvaćeno činjenično stanje iz prvostupanjske presude te razlozi u njoj glede primijenjenog materijalnog prava se imaju ujedno smatrati razlozima obrazloženja drugostupanjske presude, a koji dakle u tom slučaju čine jedinstvenu odluku.

 

U skladu s tim, nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 375. ZPP-a, pošto prihvaćeni razlozi iz obrazloženja prvostupanjske presude ujedno sadrže razloge glede iznesenih žalbenih navoda. Pritom treba reći da revizijski navodi tužitelja, a kojima se ukazujući na pojedine odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokušava obrazložiti osnovanost iznesenih revizijskih prigovora o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 375. ZPP-a su neodlučni za ovaj spor, sve kod činjenice da su te odluke donesene u vrijeme kada još nije bila u primjeni sadašnja odredba čl. 375. st. 5. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu mu štete vezano za nesreću na radu koju je doživio kao radnik tuženika 1. ožujka 2007. izvršavajući poslove svog radnog mjesta. U ovom revizijskom stupnju postupka i dalje je sporno pitanje odgovornosti stranaka za nastali štetni događaj kao i visina pripadajuće naknade štete tužitelju.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj ozlijeđen 1. ožujka 2007. oko 17,00 sati obavljajući poslove na naftnoj platformi na visini tri metra, prilikom dodavanja hidrauličnog ključa teškog 8-10 kg drugom radniku, pao s visine na pod i ozlijedio se,

 

- da je tužitelj bio obučen za obavljanje poslova na visini, a te prigode koristio osobna zaštitna sredstva, no

 

- da ni tužitelj kao ni radnici s kojim je zajedno radio nisu bili vezani sigurnosnom trakom ocijenivši da bi ista otežavala obavljanje zadanog posla u skučenom prostoru u kojem su izvodili te radove,

 

- da je vezano za doživljenu nezgodu tužitelj zadobio politraumu, natučenje glave, natučenje i potres mozga, prijelom desnog sljepoočno tjemenog dijela lubanje, lameralni epiduralni hematom desne sljepoočne tjemene regije, krvarenje u sinus, komplicirani prijelom radijusa, stabilni kompresivni prijelom IX. prsnog kralješka, vezano uz koje ozljede

 

- da je tužitelj trpio fizičke bolove od čega jakog intenziteta 7 dana, srednjeg intenziteta 45 dana, slabijeg intenziteta 4 mjeseca, te povremene bolove trajno trpi,

 

- da zbog gubitka svijesti prilikom pada tužitelj nije doživio primarni strah već je trpio tzv. sekundarni strah koji je jačeg intenziteta trajao 5 dana, srednjeg intenziteta 15 dana, te slabijeg intenziteta 30 dana, a tzv. kasni strah u vidu nelagode zbog ozljeđivanja još šest mjeseci,

 

- da su zaostale posljedice od ozljeđivanja kod tužitelja uzrokovale smanjenje životne i radne sposobnosti od 60%, kao i

 

- da je prisutna naruženost blagog stupnja u vidu deformiteta lijevog ručnog zgloba,

 

- da je tužitelj po izlasku s bolničkog liječenja trebao tuđu pomoć i to četiri tjedna po šest sati dnevno, četiri tjedna po četiri sata dnevno, četiri mjeseca po tri sata dnevno,

 

- da je tužitelju a zbog opće nesposobnosti za rad od 8. studenoga 2007. priznato pravo na invalidsku mirovinu.

 

Na temelju prednjih utvrđenja, a polazeći od:

 

- tada važeće odredbe čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03 i 100/04 – dalje: ZZR), a prema kojoj: poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava, te

 

- odredbe čl. 1067. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 – dalje: ZOO), a prema kojoj se poslodavac oslobađa odgovornosti ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete,

 

nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši da je tužitelj svojim postupanjem tj. propuštanjem da se veže sigurnosnom trakom, premda je izvodio radove na visini, a kod čijeg izvođenja radnik treba biti vezan sigurnosnom trakom, je doprinio nastanku štetnog događaja u omjeru 50% tužitelj kao radnik : 50% tuženik kao poslodavac.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova o suodgovornosti tužitelja nastanku štetnog događaja, a time i nastaloj šteti i  baš u omjeru 50% : 50%, a kod utvrđene činjenice:

 

- da je tužitelj bio u potpunosti obučen za rad na sigurni način, a što obuhvaća i obvezu vezivanja sigurnosnom trakom prilikom izvođenja radova na visini, te

 

- da je tužitelj unatoč tome samovoljno odlučio da se konkretne prigode neće vezati sigurnosnom trakom premda su radovi izvođeni na visini tri metra i pritom je koristio hidraulični ključ težine 8-10 kg.

 

potpuno je izvjesno da tužitelj kao iskusni i obučeni radnik tuženika za izvođenje radova na naftnoj platformi, koji uključuju i radove na visini od tri metra nije smio na svoju ruku odlučiti o neprimjeni sigurnosnih sredstava koji su mu bili na raspolaganju i već ih je trebao koristiti, posebno kod činjenice da je u izvođenju tih radova koristio alat težak 8-10 kg, a čija težina je tužitelja i destabilizirala prilikom dodavanja tog alata drugom radniku. To što je pokretljivost tužitelja u obavljanju tog radnog zadatka bila veća a bez da je on bio vezan sigurnosnom trakom, nije argument koji bi otklanjao njegovu suodgovornost nastanku ove nezgode. Njegove suodgovornosti ne bi bilo samo da mu je od strane njemu nadređenog radnika tuženika bilo naloženo da se te prigode ne koristi sigurnosnom trakom, odnosno da mu ona nije bila na raspolaganju, što međutim nije ovdje slučaj.

 

Isto tako, polazeći od odredbe čl. 1100. u vezi s odredbom čl. 19. ZOO-a, a vodeći računa o težini i brojnosti zadobivenih ozljeda, intenzitetu i dužini trajanja pretrpljenih fizičkih bolova i straha, zaostalom smanjenju životne i radne aktivnosti te  naruženosti, kao kvalifikatornih elemenata za ocjenu povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, pravilno su nižestupanjski sudovi s osnova neimovinske štete tužitelju priznali iznos 320.000,00 kn, a polazeći od odredbe čl. 1095. st. 1. i 2. ZOO-a s osnova tuđe pomoći priznali iznos 9.900,00 kn, ukupno iznos 329.900,00 kn, a koji iznos je s obzirom na utvrđenu suodgovornost tužitelja trebalo umanjiti za 50% te mu priznali iznos 164.950,00 kn, a koji je pak umanjen za tijekom postupka već isplaćeni iznos 118.542,64 kn, tako da je tužitelju dosuđeno daljnjih 46.407,36 kn, a za više traženo s tih osnova tužbeni zahtjev pravilno je odbijen.

 

Isto tako, a primjenom odredbe čl. 1095. st. 1. i 2. ZOO-a je pravilno tužitelju priznato s osnova izgubljene zarade u vidu razlike u primanjima koja bi ostvarivao da nije umirovljen, a zbog nastupjele nesposobnosti za rad i invalidske mirovine koju ostvaruje u utuženom razdoblju iznos 80.242,58 kn, odnosno rente s tog osnova počev od 1. studenoga 2011. u iznosu 1.812,56 kn, od čega mu je pak s obzirom na njegovu suodgovornost dosuđeno 50%, tj. iznos 40.121,29 kn na ime izgubljene zarade, te 906,28 kn na ime mjesečne rente zbog izgubljene zarade.

 

Dakle, odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo je pravilno primijenjeno, zbog čega je, a na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju protiv pobijane presude trebalo odbiti kao neosnovanu.

 

Tužitelj revizijom pobija i pravilnost odluke o parničnim troškovima, a koja odluka po svojoj pravnoj naravi je rješenje u smislu odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP-a).

 

Smislenim tumačenjem navedene odredbe, zaključiti je da se revizijom mogu pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja imaju značaj odluke o predmetu spora, a kojima se postupak o zahtjevu stranke sadržanim u tužbi dovršava.

 

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka po svojoj naravi nema značaj rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a, a protiv kojeg je dopuštena revizija, jer niti se zahtjevom za naknadu parničnih troškova sadržanom u tužbi parnični postupak pokreće, niti se donošenjem rješenja o parničnim troškovima postupak iniciran tužbom završava.

 

To što je odluka o parničnim troškovima (sadržajno rješenje – čl. 129. st. 5. ZPP-a) sadržana u presudi, ne daje joj značaj rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a u smislu da se njome pravomoćno završava postupak. Parnični troškovi su izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka iniciranog tužbom i u njoj istaknutom zahtjevu (čl. 151. st. 1. ZPP-a) o kojem odlučuje sud odlukom (presudom ili rješenjem) i kojom se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a), a bez da time rješenje o parničnim troškovima sadržano u takvoj odluci stječe svojstvo rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

U tom pravcu, sa ustavnopravnog aspekta ocjenu pravne naravi rješenja o troškovima postupka dao je Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-III-4937/2013 od 11. studenoga 2013., uz ostalo navodeći: „… samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu čl. 62. st. 1. Ustavnog zakona u povodu kojeg je Ustavni sud Republike Hrvatske,  u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske.

 

U ustavnosudskom postupku ocijenjeno je da osporavana odluka u dijelu koji podnositelj pobija ustavnom tužbom, a kojom je odlučeno o trošku ovršnog postupka, ne predstavlja pojedinačni akt u smislu čl. 62. st. 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.“ (tako i u odlukama U-III-4623/2013, U-III-2365/2001, U-III-954/2004, U-III-1794/2009, U-III-565/2012, U-III-140/2014).

 

Prema stanju ovog spisa predmeta, postupak je u njemu pravomoćno dovršen presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-155/13 od 10. prosinca 2013., kojom je odlučeno o zahtjevu za isplatu naknade štete, te je ujedno odlučeno o parničnim troškovima, time da je tuženik izjavio reviziju i protiv odluke o parničnim troškovima.

 

Polazeći od prethodno navedenog, ocijeniti je da u ovom slučaju nema pretpostavki iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a.

 

Takva ocjena utemeljena je na pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015., a prema kojem: „pravomoćno rješenje o trošku parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.“

 

Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke ove odluke.

 

Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužitelja.

 

Zagreb, 26. siječnja 2016.