Broj: Rev 761/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice M. C. iz M., koju zastupa punomoćnik S. O., odvjetnik u P., protiv tuženika U. b. d.d. P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2873/10-2 od 7. studenoga 2011. kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-589/10 od 21. srpnja 2010., u sjednici održanoj 26. siječnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Djelomično se odbija revizija tužiteljice kao neosnovana u dijelu presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-2873/10-2 od 7. studenoga 2011. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-589/10 od 21. srpnja 2010. i odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 320,000,00 kn (sadržan u st. I, alinea prva).

 

r i j e š i o   j e

 

              Djelomično se odbacuje revizija tužiteljice kao nedopuštena u dijelu odluke o parničnim troškovima sadržana u presudi Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-2873/10-2 od 7. studenoga 2011. u st. II. i III. izreke.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-589/10 od 21. srpnja 2010. prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici svotu od 600.000,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 29. siječnja 2008. do isplate, kao i naknaditi joj parnične troškove u iznosu 68.305,00 kn, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev za naknadu parničnih troškova (u iznosu 113.775,00 kn), a odbijen je u cijelosti i tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu 4.675,00 kn.

 

              Presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2873/10-2 od 7. studenoga 2011. u st. I. izreke djelomično je prihvaćen a djelomično odbijena žalba tuženika te je prvostupanjska presuda u st. I. i II. izreke preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev radi isplate svote 320.000,00 kn sa zateznim kamatama kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu 47.650,00 kn, dok je potvrđena u preostalom dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici 280.000,00 kn sa zateznom kamatom kao i naknaditi joj parnične troškove u iznosu 20.655,00 kn. U st. II. izreke žalba tužiteljice je u cijelosti odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu toč. III. izreke kojim je odbijen zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu 113.775,00 kn. Ujedno je u st. III. izreke naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku srazmjerni trošak žalbe u iznosu 1.063,00 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači nižestupanjsku presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice i naloži tuženiku naknaditi tužiteljici sve parnične troškove, uključujući i troškove revizije i sudske pristojbe.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari, dok revizija protiv odluke o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

 

              Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Tužiteljica je reviziju podnijela zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a iz sadržaja revizije zaključuje se da ju podnosi iz razloga propisanih odredbi čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Ispitujući nižestupanjske presude u odnosu na navedeni revizijski razlog, ocjena je ovog suda da nižestupanjski sudovi nisu počinili navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer su za svoje odluke dali razloge o svim odlučnim činjenicama na temelju koji su utvrdili visinu dosuđene neimovinske štete.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice, supruge prvobitnog tužitelja K. C. koji je preminuo tijekom parnice, radi naknade neimovinske štete kao posljedica raka pluća od kojeg je obolio 2007., a kao posljedice izlaganja česticama azbesta za vrijeme rada kod tuženika u razdoblju od 1965. do 1973.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da je suprug tužiteljice sada pok. K. C. 29. siječnja 2008. podnio tužbu radi naknade neimovinske štete protiv tuženika kao svog bivšeg poslodavca, kod kojeg je bio zaposlen kao bravar u razdoblju od 1965. do 1973. radeći na brodu gdje je svakodnevno bio izložen azbestu, a jačina i trajanje izlaganja bili su toliko izraženi da su rezultirali štetnom posljedicom za njegovo zdravlje,

 

              - da se kod sada pok. K. C. 1998. razvila kronična apstrakcija plućne bolesti - dalje KOPBA koja je donekle smanjivala njegovu životnu aktivnost ali ne značajno,

 

              - da je u prosincu 2007. sada pok. K. C. dijagnosticiran rak pluća, uslijed koje bolesti je od ožujka 2009. trpio jake bolove i teško se kretao zbog metastaza u kralježnici,

 

              - da je smanjenjem životne aktivnosti bilo drastično, 90 %, i kao takvo se očitovalo u zadnje tri godine života K. C. a prouzročeno je KOPB-om i rakom pluća zajedno,

 

              - da je sada pok. K. C. bio umjereni pušač (15 cigareta dnevno) do 1998., a povremeno je pušio za vrijeme rada kod tuženika i

 

              - da je 30. kolovoza 2009. K. C. preminuo.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je bolest od koje je tužiteljičini suprug obolio 2007. (karcinom pluća) i od koje je preminuo 30. kolovoza 2009. posljedica izlaganja azbestnim česticama za vrijeme dok je tužitelj radio kod tuženika u razdoblju od 1965. do 1973., a kako je navedena bolest zajedno s kroničnom opstrukcijskom (plućnom bolesti) prouzročila 90%-tno smanjenje životne aktivnosti K. C., zaključuju da je osnovan zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u visini 280.000,00 kn, sve u smislu odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO).

 

              U ovom stupnju postupka sporna je samo visina neimovinske štete prema odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO.

 

              Prema odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO u slučaju povrede prava osobnosti, sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisnu od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih bolova, duševnih bolova i straha, cilju kome služi ta naknada, ali je o tome da se njome ne pogoduje u težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (čl. 1100. st. 2. ZOO).

 

              Polazeći od naprijed navedenih zakonskih odredbi nisu osnovani razlozi revizije u kojima se navodi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o visini pravične naknade za neimovinsku štetu. Naime, u navedenim odredbama ZOO neimovinska šteta nastaje povredom prava osobnosti. U konkretnom slučaju riječ je o povredi prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje pri čemu se fizički bolovi, duševni bolovi i strah kriteriji po kojima se određuje visina pravične novčane naknade.

 

              Ispitujući pobijanu nižestupanjsku presudu, u tom kontekstu, ocjena je ovog revizijskog suda da je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 1100. ZOO ocjenjujući da pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti iznosi 280.000,00 kn (250.000,00 kn zbog smanjenja životne aktivnosti i 30.000,00 kn zbog straha). Naime, prema ocjeni ovog suda, vodeći računa o jačini duševnih bolova i straha, koje je trpio prednik tužiteljice, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili navedene zakonske odredbe i ocijenili da tužiteljici pripada pravična novčana naknada u iznosu 280.000,00 kn koja je primjerena intenzitetu i trajanju duševnih bolova kod prednika tužiteljice.

 

              Slijedom navedenog drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo pa je valjalo primjenom odredbe čl. 393. ZPP u odnosu na glavni zahtjev odlučiti kao u st. I. izreke ove presude.

 

              U odnosu na troškove parničnog postupka revizija je nedopuštena.

 

              Ovaj revizijski sud je pri ocjeni osnovanosti revizije ispitao dopuštenost revizije vodeći računa da se revizijom pobija samo odluka o troškovima parničnog postupka, vodeći računa o tome da je prema odredbama ZPP revizija izvanredni pravni lijek.

 

              O zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak (čl. 164. st. 4. ZPP), s time što su odluka o trošku u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 5. ZPP).

 

              Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. st. 2. ZPP).

 

              Iz navedene odredbe slijedi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se završava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka potrebo cijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak.

 

              Rješenjem drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispedencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

 

              Upravo odredbe ZPP o litispendnciji otkrivaju pravu prirodu rješenja o troškovima parničnog postupka slijedom koje rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP. Naime prema odredbi čl. 194. st. 1. ZPP parnica počinje teći dostavom tužbe tuženiku. U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u tijeku postupka parnica počinje teći od časa kada je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka (čl. 194. st. 2. ZPP). Parnica dakle ne počinje teći podnošenje zahtjeva za naknadu parničnih troškova nego samo u pogledu tužbenog zahtjeva, pa se litispedencija odnosi na tužbeni zahtjev, a ne na zahtjev za naknadu parničnih troškova.

 

              Također treba imati na umu i odredbu čl. 190. ZPP prema kojoj se objektivna preinaka tužbe odnosi na predmet spora, dok se preinakom zahtjeva za naknadu parničnog troška ne mijenja identitet spora, iz čega također slijedi da zahtjev za naknadu parničnog troška nije sastavni dio predmeta spora, niti o tom zahtjevu teče parnica.

 

              Zaključno, odredbe čl. 400. st. 1. ZPP odnosi se samo na ona rješenja kojima se prekida litispedencija i pravomoćno dovršava parnični postupak.

 

              Kada su u pitanju parnični troškovi, sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 154. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP.

 

              Kad je u pitanju postupanje revizijskog suda po reviziji protiv pravomoćne odluke o predmetu spora, treba imati na umu odredbu čl. 166. st. 2. ZPP prema kojoj je sud dužan, samo kad preinačuje odluku protiv koje je podnesena revizija ili ukine tu odluku ili odbaci tužbu, odlučiti o troškovima cijelost postupka (čl. 166. st. 2. ZPP). Nadalje, kada sud odbaci ili odbije reviziju, odlučit će o troškovima nastalim u postupku u povodu revizije, (čl. 166. st. 1. ZPP). O troškovima parničnog postupka se dakle odlučuje isključivo kao o izdatku nastalom u tijeku i u povodu spora.

 

              O pravnoj prirodi rješenja o troškovima postupak izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-III-4937/2013 od 11. studenoga 2013. u kojem je navedeno: "Sukladno tome, samo ona odluka u kojem je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili o optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu čl. 62. st. 1. Ustavnog zakona u povodu kojeg je Ustavni sud Republike Hrvatske, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štiti ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčeno Ustavnom Republike Hrvatske.

 

              U ustavnosudskom postupku ocijenjeno je da osporavana odluka, u dijelu koji podnositelj pobija ustavnom tužbom, a kojim je odlučeno o trošku ovršnog postupka, ne predstavlja pojedinačni akt u smislu čl. 62. st. 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružati ustavnosudsku zaštitu.") tako i u odlukama U-III-4623/13, U-III-2365/2001, U-III-954/2004, U-III-1794/2009, U-III-565/2012, U-III-140/2014).

 

              Imajući na umu naprijed iznijete razloge slijedi da u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po čl. 400. st. 1. ZPP, jer rješenje o trošku postupka ne spada u kategoriju rješenja iz te odredbe. Zbog iznijetih razloga za dopuštenost revizije u ovom slučaju nije odlučno radi li se o reviziji u sporu u kojem bi revizija inače bila dopuštena protiv drugostupanjske presude.

 

              Glede dopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto je pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 16. studenoga 2015. koje glasi: "Pravomoćna rješenja o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

 

              Stoga je podnesena revizija u odnosu na troškove parničnog postupka nedopuštena, pa je valjalo riješiti kao u izreci i odbaciti reviziju na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 26. siječnja 2016.