Broj: Rev 1304/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u V., protiv I. tuženika M. B., vlasnika obrta „Unutarnji ... B.“ iz N. P., zastupanog po punomoćniku F. Đ., odvjetniku u K. i II. tuženice Općine N. P., zastupane po punomoćniku R. R., odvjetniku u K., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-4531/11-2 od 8. veljače 2012., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-874/10-15 od 17. lipnja 2011., u sjednici održanoj 9. veljače 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužiteljice se prihvaća te se ukida presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-4531/11-2 od 8. veljače 2012. u dijelu u kojem je preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-874/10-15 od 17. lipnja 2011. i zahtjev tužiteljice odbijen za iznos od 110.596,68 kn i u odluci o troškovima postupka, pa se predmet u tom ukinutom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

 

„I. Tuženici Općina N. P. i M. B. kao vlasnik obrta Unutarnji ... „B.“ iz N. P., . dužni su Republici Hrvatskoj solidarno isplatiti iznos od 113.651,60 kn (slovima: stotrinaesttisućašestopedesetjednukunu i šesdesetlipa) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u visini eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućom na iznos od 71.610,00 kn od 06. prosinca 2006. godine do isplate, a na iznos od 42.041,60 kn od presuđenja 17. lipnja 2011. godine do isplate, sve to u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev za zakonsku zateznu kamatu na iznos od 42.041,60 kn od 07. svibnja 2011. godine do 16. lipnja 2011. godine.

 

III. Nalaže se tuženicima da solidarno naknade tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kn.“

 

Drugostupanjskom presudom presuđeno je:

 

„Žalba tuženika djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda Općinskog suda u Koprivnici od17. lipnja 2011. godine broj P-874/10-15:

 

- potvrđuje u dijelu u kojem je naloženo tuženicima da tužitelju solidarno plate iznos od 3.054,92 kn i to sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 1.860,86 kn od 6.prosinca 2006.g. pa do isplate, a na iznos od 1.194,06 kn od presuđenja tj.17.lipnja 2011.g. pa do isplate,

- preinačuje u dijelu u kojem je tuženicima naloženo da tužitelju plate iznos od 110.596,68 kn kao i u odluci o parničnom trošku te se u tom dijelu sudi:

 

Tužitelj Republika Hrvatska odbija se sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 110.596,68 kn kao neosnovanim.

 

Tužitelj je dužan tuženiku Općina N. P. naknaditi parnični trošak u iznosu od 24.315,50 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

Protiv ove presude u dijelu u kojem nije ostvarila uspjeh reviziju je na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, podnijela tužiteljica, pozivajući se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu na način da se žalba tuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda, odnosno podredno predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje  predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. tuženica Općina N. P. je odgovorila na reviziju i predlaže istu odbaciti kao nedopuštenu, odnosno podredno odbiti kao neosnovanu. Ujedno je zahtijevala i naknadu parničnog troška za sastav odgovora na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP pobijana presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za naknadu štete isplatom iznosa od 113.651,60 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, smatrajući tuženike solidarno odgovornima za utuženu štetu obzirom da je II. tuženik M. B., kao vlasnik obrta Unutarnji ... „B.“ iz N. P. po nalogu I. tuženice Općine N. P. vršio bespravnu eksploataciju prirodnog šljunka i pijeska (rudnog blaga) na lokacijama V. p. i L. - nekretninama u vlasništvu tužiteljice k.č.br. ... i ... upisanih u k.o. J. te k.č.br. ... i k.č.br. ... upisanih u k.o. N. P., kojim je zasipavao lokalne ceste na području Općine N. P.

 

Prvostupanjski sud je na temelju činjeničnih utvrđenja da su tuženici tijekom 2006. bespravno eksploatirali mineralnu sirovinu - šljunak i pijesak na lokacijama V. p. (k.č.br. ... i k.č.br. ... k.o. N. P.) u ukupnoj količini od 2.387 m3 i L. (k.č.br. ... i ... k.o. J.) u ukupnoj količini od 1.202 m3, obzirom da za to nisu ishodili istražni prostor, niti eksploatacijsko polje, a niti im je izdana rudarska koncesija i da je ukupna tržišna vrijednost mineralne sirovine 113.641,60 kn, kao osnovan prihvatio zahtjev tužiteljice zaključujući da eksploatirana mineralna sirovina (šljunak i pijesak) predstavlja rudno blago od interesa za Republiku Hrvatsku u smislu odredbe čl. 2. i 3. st. 7. Zakona o rudarstvu ("Narodne novine" broj 27/91, 26/93, 92/94, 35/95 - pročišćeni tekst, 114/01, 190/03 - pročišćeni tekst i 100/04 - dalje: ZR), pa su postupajući protivno odredbama čl. 30. navedenog Zakona  odgovorni za štetu koju time trpi tužiteljica, radi čega je na temelju odredbe čl. 1045. st. 1. i čl. 1107. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08), obvezao tuženike solidarno naknaditi joj štetu isplatom iznosa od 113.641,60 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbama tuženika, prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i koristeći se procesnim ovlaštenjima iz odredbe čl. 373.a ZPP, preinačio prvostupanjsku presudu zaključujući da tužiteljici sukladno odredbama čl. 42. ZR i Odluci Vlade Republike Hrvatske o naknadi za eksploataciju mineralnih sirovina ("Narodne novine"101/04 - dalje: Odluka Vlade) pripada pravo na naknadu štete u visini novčane naknade rudarske koncesije za eksploataciju mineralnih sirovina od 2,6% od ostvarenog prihoda prodajom sirovina, obzirom da navedenim Zakonom koji je bio u primijeni u vrijeme takve eksploatacije nije bilo propisano drugo pravo tužiteljice na naknadu štete, a što je sada propisano Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu ("Narodne novine" broj 49/11).

 

Ispitujući pobijanu presudu u okviru revizijskih razloga pogrešne primijene materijalnog prava ovaj revizijski sud ocjenjuje da je drugostupanjski sud odlučujući o zahtjevu tužiteljice pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Na temelju odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je odredbom čl. 1046. navedenog Zakona propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

 

Pretpostavke o odgovornosti za štetu jesu postojanja subjekata obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta i uzročna veza između štetne radnje i štete.

 

U konkretnom slučaju obzirom na činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, da su tuženici tijekom 2006. eksploatirali (i prisvojili) mineralnu sirovinu - šljunak i pijesak na lokacijama V. p. i L. i da eksploatirana mineralna sirovina (šljunak i pijesak) predstavlja rudno blago od interesa za Republiku Hrvatsku u smislu odredbe čl. 2. i 3. st. 7. ZR umanjena je imovina tužiteljice i time joj je prouzročena šteta u smislu odredbe čl. 1046. ZOO. Obzirom da je taj postupak eksploatacije protupravan jer je po tuženicima poduzet protivno odredbama čl. 10. st. 1. i čl. 30. st. 1. i 3. ZR (bez odobrenja za eksploatacijsko polje i rudarske koncesije za izvođenje rudarskih radova), pravilno je za zaključiti da postoje i sve opće pretpostavke odgovornosti tuženika za tu štetu (subjekt obveznog odnosa odgovornosti za štetu; štetna radnja; protupravnost štetne radnje; te uzročna veza između štetne radnje i štete), pa su tuženici na temelju odredbe čl. 1107. st. 1. u vezi čl. 1045. ZOO u obvezi tužiteljici naknaditi štetu u visini prosječne tržišne cijene eksploatirane (oduzete) mineralne sirovine (šljunka i pijeska), a ne kako to pogrešno zaključuje drugostupanjski sud u visini novčane naknade rudarske koncesije za eksploataciju mineralnih sirovina od 2,6% od prihoda ostvarenog prodajom sirovina.

 

Ovo zato jer se Odlukom Vlade utvrđena visina novčane naknade rudarske koncesije za eksploataciju mineralnih sirovina od 2,6% od ostvarenog prihoda prodajom sirovina propisana odnosi na obvezu trgovačkih društava i obrtnika plaćanja te naknade (čl. 11. st. 1. i 2. ZR) kojima je pravo na istraživanje ili eksploatacije mineralnih sirovina na određenom području odobreno od strane nadležnog tijela državne uprave u smislu odredbe čl. 10. ZR, a ne i na one subjekte koji eksploataciju mineralnih sirovina vrše protupravno (suprotno odredbi čl. l0. st. 1. i čl. 30. st. 1. i 3. ZR).

 

Stoga, revidentica osnovano ističe da je ostvaren revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava.

 

Međutim, kako je drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio ocijeniti i ostale žalbene navode tuženika (između ostalog pitanje zastare), a oni su odlučni za zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nema uvjeta za preinaku pobijane presude, već je reviziju valjalo prihvatiti i na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP drugostupanjsku presudu ukinuti i vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će, imajući na umu navedene odredbe mjerodavnog materijalnog prava i pravno shvaćanje ovog suda, pravilno ocijeniti i ostale žalbene navode tuženika koji su od odlučnog značaja za donošenje zakonite odluke u ovom sporu te ponovno pravilno odlučiti o žalbi tuženika (čl. 375. ZPP).

 

Odluka o parničnim troškovima utemeljena je na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP.

 

Zagreb, 9. veljače 2016.