Broj: Gž-2415/15 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, na prijedlog sudskog savjetnika Zvonimira Biškupa, u pravnoj stvari tužitelja G. P. Z. - O. d.o.o., OIB:…, Z., kojeg zastupa punomoćnik G. Z., odvjetnik u L., protiv tuženice T. M., OIB:… iz Z., koju zastupa punomoćnik R. T., odvjetnik u Z., radi isplate, povodom žalbe tužitelja podnesene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj: 6 Povrv-1810/13-16 od 11. svibnja 2015.g., dana 19. veljače 2016.g.             

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu broj: 6 Povrv-1810/13-16 od 11. svibnja 2015.g.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u toč. I/ izreke ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Z. D. iz Z. broj: Ovrv-3781/12 od 12. studenog 2012.g. kojim je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 8.522,45 kn sa zateznim kamatama te troškove postupka, a ujedno je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev. U toč. II/ izreke naloženo je tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 kn u roku od 8 dana.

 

Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da istu preinači i prihvati tužbeni zahtjev te ponovno odluči o troškovima postupka, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

              Žalba tužitelja nije osnovana.

                           

              Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda valja istaknuti da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – nastavno: ZPP) jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 10.000,00 kn.

 

              Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.             

 

              Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu glavničnog iznosa od 8.522,45 kn s pripadajućim zateznim kamatama, koja tražbina se odnosi na uslugu opskrbe plinom za koju tužitelj tvrdi da je pružio tuženici.

             

Odbivši tužbeni zahtjev u cijelosti, prvostupanjski sud svoju presudu temelji na sljedećim nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama:

                           

-          da nije sporno da je tuženica vlasnica stana u Z., vlasništvo kojeg je stekla na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 09. veljače 2009.g.,

 

-          da također nije sporno da predmetno potraživanje nije plaćeno, zatim da je navedeni stan bio priključen na zajedničku kotlovnicu, ali se tuženica o svom trošku, bez suglasnosti drugih suvlasnika, odspojila od zajedničkog centralnog grijanja i uvela etažno plinsko grijanje, o čemu je putem e-maila 11. studenog 2009.g. obavijestila tužitelja, zatraživši da joj se od 01. siječnja 2010.g. više ne zaračunava potrošnja plina za zajedničku kotlovnicu,

 

-          da iz predračuna od 16. prosinca 2009.g. i računa I. G. d.o.o., Z., od 03. prosinca 2010.g. i ispisa naloga te iskaza tuženice proizlazi da je ista dogovorila radove - dimnjak kamina promjera 200 mm, dimnjak bojlera za centralno grijanje promjera 100 mm i ostale usluge specificirane navedene u predračunu i računu, te je navedene usluge platila 10. veljače 2010.g., kako to proizlazi iz ispisa naloga,

 

-          da se sporni računi odnose na potrošnju plina za razdoblje od listopada 2011.g. do travnja 2012.g.,

 

-          da se distribucija plina smatra javnom uslugom te se prodaja iste potrošačima, kada to njezina priroda dopušta, a distribucija plinom to svojstvo ima, mora obračunavati prema potrošnji,

 

te na temelju navedenih utvrđenja zaključuje da tuženica nakon izdvajanja iz sustava centralnog grijanja preko zajedničke kotlovnice više nije u obvezi tužitelju plaćati ispostavljene račune. Ovo zbog toga što sud smatra da tuženica, kao potrošač, nije bila dužna ostati priključena na način dirigiran po tužitelju kao trgovcu u slučaju kada je za nju postojalo ekonomski manje tegobno, a tehnički izvedivo rješenje, jer bi nametanje obveze da bude priključena na sustav centralnog grijanja preko zajedničke plinske stanice tužitelja, bez mogućnosti izdvajanja iz tog sustava na osobni trošak, kada takvo isključenje ne šteti ostalim korisnicima ni tužitelju predstavljalo nesrazmjeran teret za potrošača, i kao takvo prema njemu imalo karakter nepoštenog postupanja. Stoga sud prvog stupnja zaključuje da predmetni računi tužitelja ne održavaju stanje prema stvarnoj potrošnji plina u domaćinstvu tuženice te bi bilo nepravično da tuženica plaća plin, kako za grijanje prostora preko sustava zajedničke kotlovnice, tako i po etažnom brojilu, radi čega je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.

 

Tužitelj u žalbi navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer su razlozi presude proturječni, a također smatra ostvarenim žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Konkretizirajući žalbene razloge, tužitelj navodi da se prvostupanjski sud pogrešno poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev x-670/11-2 od 10. studenog 2011.g. jer je u istoj jasno naznačeno da se u tom slučaju tužitelj i ostali suvlasnici zajedničke kotlovnice nisu protivili izdvajanju, za razliku od ovog slučaja u kojem suvlasnici nisu pristali na izdvajanje. Nadalje tužitelj ističe da tuženica nije udovoljila zakonskim pretpostavkama za izdvajanje iz zajedničke kotlovnice i u vezi toga upućuje na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz kojih, među ostalim, proizlazi da je kotlovnica u suvlasništvu svih suvlasnika, da izdvajanje iz zajedničke kotlovnice spada u poslove izvanredne uprave, a ukazuje i da je za izdvajanje potrebno ishoditi energetsku suglasnost kod distributera plina, slijedom čega se on, kao opskrbljivač, bio dužan pridržavati zakonskih normi. Konačno, tužitelj ističe da ne može evidentirati nezakonit čin izdvajanja iz zajedničke kotlovnice jer ne može zadirati u odnose između suvlasnika.

 

Protivno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio, ocijenivši ga neosnovanim, a pritom nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, niti koju drugu bitnu povredu.

 

Materijalnopravni pristup tužitelja pravno je neutemeljen jer predmet ovog spora nije pravni odnos između suvlasnika zgrade, nego obveznopravni zahtjev za isplatu zbog usluge opskrbe plinom.

 

Stoga odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj:  91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 39/09, 153/09) na koje se poziva tužitelj nisu odlučne za rješenje ovog spora, već je pri odlučivanju potrebno imati u vidu da se, kako je pravilno obrazložio i prvostupanjski sud, ovdje radi o pravnom odnosu tužitelja kao trgovca i tuženice kao potrošača.

 

Budući da u tom kontekstu nije sporno da tuženica, nakon izdvajanja, više ne koristi sustav centralnog grijanja preko zajedničke kotlovnice (tužitelj u žalbi navodi da je tuženica izvršila izdvajanje, ali bez suglasnosti ostalih suvlasnika), ovaj sud nema dvojbe da bi obvezivanje tuženice da, osim plaćanja stvarne potrošnje korištenjem etažnog centralnog grijanja (urednost kojeg plaćanja tužitelj ne osporava), plati i predmetnu tražbinu za uslugu koju nije koristila, bilo protivno načelu jednake vrijednosti činidaba te načelu savjesnosti i poštenja. Ovome valja dodati da iz sadržaja spisa proizlazi da je tuženica tužitelja obavijestila o izdvajanju (raskidu ugovora), a spisu prileži i račun za plaćanje potrošnje plina, koji se odnosi na novopostavljeni plinomjer u stanu tuženice.

             

Neosnovano tužitelj nadalje ističe da se prvostupanjski sud pogrešno poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev x-670/11-2 od 10. studenog 2011.g. Naime, iako je točno da se u slučaju na koji se navedena presuda odnosi suvlasnici nisu protivili izdvajanju, Vrhovni sud težište ne stavlja na navedenu činjenicu, već smatra relevantnim to što bi nemogućnost izdvajanja, u situaciji u kojoj za isto postoje tehničke mogućnosti, a izdvajanje ne šteti ostalim korisnicima, za potrošača predstavljalo nesrazmjeran teret, slijedom čega zaključuje da potrošač nije dužan platiti tražbinu po računima koji ne odražavaju stanje obračuna plina prema stvarnoj potrošnji. Stoga valja reći da ni u ovom slučaju iz činjeničnih utvrđenja ne proizlazi da bi suvlasnici zbog tuženičinog izdvajanja trpjeli štetu, niti je sporno da tuženica plaća zajedničku pričuvu, a eventualni zahtjevi koje bi drugi suvlasnici imali prema tužiteljici zbog spornog izdvajanja nisu predmet ovog spora.

 

Zbog svega navedenog je predmetni tužbeni zahtjev radi isplate neosnovan pa je ovaj sud u konačnici, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu.

 

U Varaždinu 19. veljače 2016.g.