Broj: Revr 1036/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća,  u pravnoj stvari tužitelja A. J. iz K., zastupanog po punomoćnicima T. V. i N. R., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u V., protiv tuženika Z. d.o.o. B., zastupanog po punomoćniku J. J., odvjetniku u B., radi utvrđenja i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-198/2013-2 od 9. svibnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-381/12-14 od 8. studenoga 2012., u sjednici održanoj 1. ožujka 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukidaju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-198/2013-2 od 9. svibnja 2013. i presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-381/12-14 od 8. studenoga 2012. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom i rješenjem u točki I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da između tužitelja i tuženika, kao njegovog poslodavca, nije zaključen sporazum o prestanku ugovora o radu, temeljem kojeg je tuženik s danom 10. travnja 2012., izvršio odjave tužitelja kao osiguranika obveznog mirovinskog i zdravstvenog osiguranja i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelja vrati na posao i to na radno mjesto za koje je zaključio ugovor o radu (poslovi TT montera) ili na druge odgovarajuće poslove, kao i da tužitelju prizna sva prava iz radnog odnosa i prijavi ga na obvezna osiguranja.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda te odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu troškova podnesene žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, u daljnjem tekstu: ZPP) pozivajući se na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije i ukidanje nižestupanjskih presuda te vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iako revident navodi da je revizija podnesena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka u odnosu na taj revizijski razlog, u sadržaju revizije nisu određeno navedeni i obrazloženi razlozi zbog kojih je podnesena, stoga te razloge revizijski sud nije uzeo u obzir (članak 386. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da između stranaka nije zaključen sporazum o prestanku ugovora o radu na osnovi kojeg je tuženik odjavio tužitelja kod nadležnih službi i da radni odnos tužitelja nije prestao uz zahtjev za vraćanje na rad.

 

Prema tome, u revizijskom dijelu ovog postupka i nadalje je sporno pitanje - da li je između stranaka, s obzirom na postojeća činjenična utvrđenja, uopće zaključen sporazum o prestanku ugovora o radu.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da postoji tužiteljev pisani zahtjev za sporazumni raskid ugovora o radu od 10. travnja 2012. koji je tužitelj vlastoručno potpisao, da je tuženik na temelju tog zahtjeva zaključio tužiteljevu radnu knjižicu i odjavio ga sa zdravstvenog i mirovinskog osiguranja kod nadležnih službi, te da je kao razlog tužiteljevog prestanka svojstva osiguranika tuženi poslodavac naveo sporazumni raskid ugovora o radu.

 

Na temelju takvog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da, nakon podnošenja zahtjeva za sporazumni prestanak ugovora o radu,  stranke u ovom slučaju nisu zaključile sporazum o prestanku ugovora o radu s danom 10. travnja 2012. jer da taj sporazum, sukladno članku 259. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - u daljnjem tekstu: ZOO/05) i posebno odredbi iz članka 105. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 - u daljnjem tekstu: ZR), mora biti zaključen u pisanom obliku.

 

Ocjenjujući odlučne žalbene navode drugostupanjski sud ističe da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 105. ZR-a koji propisuje pisanu formu sporazuma o prestanku ugovora o radu. Međutim, za razliku od pravnog shvaćanja suda prvog stupnja, ističe da je sporazum o prestanku ugovora o radu bilo moguće sklopiti i tako da tuženik prihvati ponudu tužitelja, ali da odjava sa zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, kao i zaključenje radne knjižice, nemaju značaj prihvata ponude u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima.

Zbog toga su prihvatili tužbeni zahtjev i naložili tuženiku vraćanje tužitelja na posao i to na radno mjesto za koje je zaključio ugovor o radu od 15. veljače 2010., ili na druge odgovarajuće poslove, kao i da se tužitelju priznaju sva prava iz radnog odnosa te ga se prijavi na obvezna osiguranja.

 

Odredbom iz članka 105. ZR-a propisano je da sporazum o prestanku ugovora o radu mora biti zaključen u pisanom obliku. Međutim, osim toga u navedenom radnopravnom propisu nema drugih odredbi koje bi se odnosile na sporazum o prestanku radnog odnosa pa se, sukladno članku 6. stavku 4. ZR-a, u ovom slučaju (supsidijarno) imaju primijeniti odredbe o osnaženju ugovora kojem nedostaje potreban oblik (konvalidaciji) iz članka 294. ZOO/05.

 

Ovaj se revizijski sud već izjasnio o pitanju konvalidacije sporazuma o prestanku ugovora o radu zauzevši pravno shvaćanje prema kojem je moguće da i usmeni sporazum o prestanku ugovora o radu, koji su u cijelosti izvršile obje ugovorne stranke, proizvodi pravne učinke (Revr-108/11-2 od 25. ožujka 2014. i Revr-709/06 od 28. svibnja 2008.).

 

Prema tim shvaćanjima, usprkos tome što je za sporazumni prestanak radnog odnosa obvezan pisani oblik i u slučaju raskida ugovora o radu primjenjuje se opće pravilo obveznog prava iz članka 68. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - sada članak 288. ZOO/05) po kojem se formalni ugovor može raskinuti i neformalno (i konkludentnim radnjama).

 

Polazeći od činjenice koja u postupku ni u čemu nije bila sporna, tj. da je sam tužitelj pisanim putem dana 10. travnja 2012. od tuženika zatražio sporazumni raskid ugovora o radu (list 19. spisa), dakle, da postoji pisana ponuda radnika koju je poslodavac primio i potom zaključio tužiteljevu radnu knjižicu te ga odjavio kod nadležnih mirovinski i zdravstvenih službi zbog sporazumnog prestanka ugovora o radu, za sada nisu prihvatljiva shvaćanja nižestupanjskih sudova prema kojima u konkretnom slučaju, s obzirom na zakonske odredbe o formi sporazuma (i obliku prihvata ponude), ne bi moglo doći do sporazumnog prestanka ugovora o radu.

 

Naime, postojanje radnog odnosa pretpostavlja izvršavanje prava i obveza koje čine sadržaj ugovora o radu, dakle, poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Polazeći od toga valja zaključiti da poslodavac i radnik mogu na sasvim jasan način očitovati svoju volju o prestanku ugovora o radu i konkludentnim radnjama, tj. time što je poslodavac zaključio radnu knjižicu i odjavio radnika s obveznih osiguranja, ali i time što od tada nije od njega tražio da radi (da izvršava obveze iz radnog odnosa), a radnik tako što nije dolazio na posao, nije radio, a niti tražio od tuženika da mu osigura posao i isplati plaću.

 

Navedene okolnosti ključne su u utvrđivanju postojanja odgovarajuće volje ugovornih stranaka, odnosno u ocjeni postojanja sporazuma o prestanku ugovora o radu i njegovog potpunog izvršenja.

 

Slijedom navedenog utvrđenja, budući je zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, revizijski sud je prihvatio reviziju i ukinuo nižestupanjske presude te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski će sud, sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, upotpuniti činjenično stanje utvrđujući pravno relevantne činjenice na kojima se temelji rješenje revizijskog suda (članka 394.a ZPP-a), nakon čega će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu i cjelokupnim troškovima postupka.

 

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 395. stavak 2. ZPP-a, valjalo riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 1. ožujka 2016.