Broj: Revr 1373/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. S. d.d. S., kojega zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica u S.,  protiv tuženika A. B. iz S., kojega zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u S., radi ukidanja rente i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-505/2014 od 26. ožujka 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-680/13 od 28. ožujka 2014,, u sjednici održanoj 15. ožujka 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se revizija tuženika glede pitanja broj 3 koje glasi:

 

„Je li kod činjenice da je nakon nezgode na radu 26. lipnja 2000. i nakon raspoređivanja tuženika na radno mjesto portira 1. lipnja 2002. s dotadašnjeg radnog mjesta zavarivača zbog posljedica ozljeda na radu, a koji posao portira i danas obavlja i može obavljati nakon donošenja rješenja o invalidskoj mirovini donesenog zbog bolesti dana 8. ožujka 2010., pri čemu nije došlo do prestanka radnog odnosa, pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 1096. Zakona o obveznim odnosima, odnosno je li došlo do ispunjenja uvjeta za ukidanje rente?“, a kojim tuženik sadržajno pita je li ostvarenjem prava na invalidsku mirovinu zbog bolesti koja nema veze sa štetnim događajem, prekinuta uzročno-posljedična veza prema kojoj postoji odgovornost tužitelja za štetu tuženiku zbog izmakle zarade uslijed štetnog događaja,

 

te se

 

ukidaju presuda i točka I rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-505/2014 od 26. ožujka 2015. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-680/13 od 28. ožujka 2014. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

III. Revizija tuženika se odbacuje kao nedopuštena u odnosu na ostala pitanja.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj Pr-680/13 od 28. ožujka 2014. sudio je:

 

"l. Ukida se danom podnošenja tužbe 28. travnja 2011. g. renta koju je tužitelj dužan plaćati tuženiku na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu br. IP-1587/05 od 3. studenog 2008.g., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu br. Gžo-149/09 od 10. veljače 2011.g., u mjesečnom iznosu od 3.002,27 kn sa zz kamatama koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od 11-og mjesecu za protekli mjesec.

 

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime povrata rente isplaćene od 28. travnja 2011. god. pa do 28, ožujka 2014. g. mjesečne iznose od po 3.002,27 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni mjesečni iznos teče od 11-og u mjesecu za protekli mjesec po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, te mu naknaditi parnični trošak, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se za više traženo na ime povrata rente, a za razdoblje od 28. ožujka 2014.g. pa ubuduće tužbeni zahtjev tužitelja odbija.

 

III. Dužan je tuženik u roku od 8 dana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 8.652,00 kn."

 

Županijski sud u Splitu je presudom poslovni broj Gž-505/2014 od 26. ožujka 2015. odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev. Rješenjem istoga broja drugostupanjski sud je potvrdio i rješenje o parničnim troškovima sadržano u toč. III. prvostupanjske presude.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 385. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju više materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je da Vrhovni sud RH preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka, uključivši i troškove revizije u iznosu od 4.687,50 kuna.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je djelomično osnovana a djelomično nedopuštena.

 

Vijeće revizijskog suda pošlo je od toga da u ovom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), jer se ne radi o pobijanoj presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, a vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi u odnosu na svaki od dva zahtjeva iznos od 200.000,00 kuna.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, od kojih su neki razlozi važnosti primjerice navedeni u toj odredbi. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora je ukidanje rente koju je tužitelj dužan plaćati tuženiku na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-1587/05 od 3. studenog 2008, te vraćanje iznosa isplaćenog tuženiku po osnovi rente za vrijeme od 28. travnja 2011. do 28. ožujka 2014.

 

Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda koje je kao pravilne prihvatio i drugostupanjski sud proizlazi:

 

- da je tuženik radeći kao radnik tužitelja na radnom mjestu zavarivača, dana 26. lipnja 2000. godine doživio nesreću na radu, i to ozljedu desnog koljena,

 

- da je zbog predmetne nezgode kod tuženika došlo do umanjenja radne sposobnosti, zbog čega je istome rješenjem RFMIORH-a, Područne službe u S. od 19. listopada 2001. godine, utvrđena opasnost od nastanka invalidnosti ako nastavi raditi na radnom mjestu zavarivača, pa ga je tužitelj zaposlio na novom radnom mjestu portira 01. lipnja 2002. godine,

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu, broj I P-1775/03 od 08. travnja 2005. godine, utvrđena odgovornost tužitelja za predmetnu radnu nezgodu, te je isti obvezan isplatiti tuženiku određene novčane iznose na ime nematerijalne i materijalne štete, kao i izgubljenu zaradu,

 

- da je tuženik nastavio raditi na radnom mjestu portira sve dok nije obolio od bolesti centralnog nervnog sustava s posljedično psihoorganskim sindromom, radi kojeg je rješenjem HZMO-a od 08. ožujka 2010. godine s danom 07. srpnja 2009. godine, tuženiku utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu, a koju je potvrdilo i Stručno povjerenstvo za reviziju HZMO-a od 14. srpnja 2009. godine,

 

- da je tuženik temeljem rješenja HZMO-a od 22. listopada 2002. godine ostvarivao pravno na naknadu zbog tjelesnog oštećenja od 30% u iznosu od 98,25 kuna,

 

- da je citiranim rješenjem HZMO-a - Područne službe u S. od 08. ožujka 2010. godine utvrđeno da je tuženiku zbog bolesti nastala profesionalna nesposobnost za rad te mu se počevši od 07. srpnja 2009. godine priznaje pravo na invalidsku mirovinu u svoti od 1.119,90 kn mjesečno,

 

- da iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje M. M. D., medicine rada, od 05. lipnja 2012. godine proizlazi kako je tuženik padom na brodu za vrijeme rada kod tužitelja 26. lipnja 2000. godine zadobio ozljedu desnog koljena s ozljedom medijalnog meniskusa, ivera i rupturom lisnog mišića desne potkoljenice, s time što mu je nakon liječenja zaostalo ukočenje desnog koljena, pa je tuženiku nakon privremene radne nesposobnosti za poslove zavarivača rješenjem HZMO-a i rješenjem od 19. listopada 2001. godine utvrđena opasnost od nastanka invalidnosti ako nastavi raditi na radnom mjestu zavarivača s kontraindikacijama za rad na radnim mjestima koja traže čučanje, klečanje i dugotrajno hodanje, zbog čega ga je tužitelj 01. lipnja 2002. godine utemeljeno rasporedio na radno mjesto portira,

 

- da je tuženik na radnom mjestu portira nastavio raditi sve dok nije obolio od bolesti centralnog nervnog sustava sa posljedičnim psihoorganskim sindromom, poradi kojeg je rješenjem HZMO-a od 08. ožujka 201 0. godine s danom 07. srpnja 2009. godine utvrđena invalidska mirovina radi profesionalne nesposobnosti za rad,

 

- da je tuženiku utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu 07. srpnja 2009. godine radi drugih bolesti, koje nisu u svezi sa posljedicama ozljeđivanja tuženika kod tužitelja,

 

- da tuženik zbog svoje bolesti ne bi bio sposoban obavljati ni poslove zavarivača, s obzirom na utvrđenu bolest centralnog nervnog sustava,

 

- da se tuženik od 2005. godine, kada mu je utvrđena bolest centralnog nervnog sustava, nalazi na bolovanju s malim prekidima sve do 2010. godine i to sa šiframa F32.2 MKB i G35, a što su šifre bolesti koja nije u svezi oz1jeđivanja na radu kod tužitelja, s time što je vještakinja navela i to kako se radi o teškoj bolesti centralnog nervnog sustava koja zahvaća mozak, ali i periferne živce, tako da je kod tuženika utvrđena tzv. tetrapareza ili slabost obje ruke i obje noge i spastičnaparapareza, tj. slabost obje noge sa znacima ukočenja mišića, koja bolest da ima kroničar i progredijentan tok, nije izlječiva i izazvat će sve veći invaliditet kod istog, pa se očekuje da će radna sposobnost biti potpuno izgubljena za sve poslove, a zbog koje bolesti tuženik ne bi bio sposoban ni za poslove zavarivača jer oni traže čučanje, klečanje i dugotrajno stajanje, a tuženik da je i raspoređen na druge poslove s preostalom radnom sposobnošću sukladno nalazu mirovinskog osiguranja iz 2001. godine.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik umirovljen 7. srpnja 2009. zbog bolesti koja nije u svezi s posljedicama ozljeđivanja tuženika na radu 26. lipnja 2000. godine. Uzrok tuženikovog umirovljenja je profesionalna nesposobnost tuženika za rad uslijed teške progresivne bolesti centralnog nervnog sustava, a što je i navedeno u konačnom i pravomoćnom rješenju upravnog tijela. Pritom je prvostupanjski sud zauzeo stajalište da pravomoćno rješenje upravnog tijela kojim je odlučeno o pravu tuženika na invalidsku mirovinu obvezuje sud, ali da to nije zapreka za provođenje vještačenja radi utvrđenja odlučne činjenice o tome jesu li povrede koje je tuženik doživio na radnom mjestu kod tužitelja utjecale na smanjenje njegove radne sposobnosti. Vještačenjem je potvrđeno da nema uzročne veze između tuženikovog ozljeđivanja i invalidnosti zbog koje je ostvario pravo na invalidsku mirovinu.

 

Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da su se nakon pravomoćnosti presude kojom je utvrđeno pravo tuženika na rentu ostvarenjem prava na invalidsku mirovinu znatnije promijenile okolnosti u odnosu na one koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke, te da je prekinuta uzročna veza kao osnova za pravo na naknadu štete, stoga je prihvatio tužbeni zahtjev i ukinuo pravo tuženika na rentu, a tuženiku ne naložio vraćanje iznosa kojega je primio po osnovi rente u vremenu od podnošenja tužbe sudu 28. travnja 2011. pa do dana donošenja presude 28. ožujka 2014., sve sa zateznim kamatama od dana primitka mjesečnih iznosa do isplate.

 

Ovakvo pravno shvaćanje je u cijelosti prihvatio drugostupanjski sud, s time što se taj sud posebno osvrnuo na žalbeni navod glede visine mjesečnog iznosa kojega tuženik mora platiti po prvostupanjskoj presudi, navodeći da je tuženiku dosuđena isplata rente u bruto iznosu, i u toj visini je mjesečno isplaćivana, pa da je tuženik dužan vratiti  ukupno dosuđene i primljene iznose.

 

Tuženik je revizijom osporio pravna stajališta na kojima se temelji obrazloženje pobijane presude u odnosu na odredbu čl.1090, čl. 1095. i čl. 1096. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11. dalje: ZOO), te je naznačio slijedeća pitanja:

 

1) Je li s obzirom, na činjenicu da iz svih provedenih dokaza (pregleda spisa HZMO-a, prethodnog postupka kod Općinskog suda u Splitu broj I P- 1775/03 i I P 1587/05, uključujući i mišljenje specijaliste medicine rada dr. M. D., a koja se izjasnila da nije bilo bolesti tuženik zbog ozljeda i posljedica u radnoj nesreći od 26.1ipnja 2000.g. ne bi mogao obavljati poslove zavarivača) te da je nesporno je utvrđeno, da je kod tuženika došlo do smanjenja radne sposobnosti, a koja je dovela do premještaja i gubitka zarade, pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je došlo do usvajanja tužbenog zahtjeva za ukidanje rente?

 

2) Je li s obzirom, na činjenicu pojave naknadne bolest tuženika, ista mogla anulirati posljedice ozljede na radu zbog kojih je tuženik premješten na drugo radno mjesto cijeneći okolnosti da se radi o ozljedama i posljedicama različitih organskih sustava (koštani sustav i psiha), kao i činjenicu da su i ozljede na radu i njihove posljedice utjecale na psihu, odnosno njeno pogoršanje (prema zdravstvenom kartonu do ozljede na radu tuženik je bio izvanredno zdrav i radio na radno mjesto s posebnim uvjetima rada), te da nije od utjecaja limit smanjenja radne sposobnosti, već da je ovo smanjenje radne sposobnosti u korelaciji sa dotadašnjim radnim mjestom dovelo do gubitka zarade (nije od značaja preostala radna sposobnost, a time ni pogoršanje), odnosno faktičkih ograničenja i trajnih posljedica koje su tuženika stvarno onemogućile da u budućnosti ostvaruje zaradu koju je do tada ostvarivao (Prema praksi Vrhovnog suda RH Zagreb — Zakon o obveznim odnosima O. 2010. g., I. C., str 1395 , točka 18, VS, Rev- x-34/08 od 15.10.2008.g.), te jesu li sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo (pogrešno ocijenili da postoje znatnije promjene okolnosti koje sud ima na umu pri donošenju prijašnje odluke)iz č1. 1096 iz ZOO-a, kada ove činjenice nisu uzeli u obzir i usvojili tužbeni zahtjev tužitelja?

 

3) Je li je kod činjenice da je nakon nezgode na radu 26. lipnja 2000.g. i nakon raspoređivanja tuženika na radno mjesto portira 1. lipnja 2002.g. (sa dotadašnjeg radnog mjesta zavarivača zbog posljedica ozljede na radu), a koji posao i danas obavlja i može obavljati nakon donošenja rješenja o invalidskoj mirovini zbog bolesti dana 8. ožujka 2010.g. (nije došlo do prestanka radnog odnosa) pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 1096 ZOO-a, odnosno je li došlo do ispunjenja uvjeta za ukidanje rente?

 

4) Je li kod činjenice da kod tuženika postoji oštećenje više različitih organskih sustava što proizlazi iz rješenja RFMIORH od 19.listopada 2001.g. o utvrđenju opasnosti od nastanka invalidnosti, ako nastavi raditi na radnom mjestu zavarivača i rješenja o tjelesnom oštećenju HZMO od 22.Iistopada 2002.g. (30% zbog ozljede na radu), te nalaza mišljenja dr. V. i dr. M. (ne bi mogao više obavljati poslove zavarivača i da kasnija bolest nije nastupila) trebalo uvažiti udio posljedice nezgode na radu koja se očituje u smanjenju radne sposobnosti (nemogućnost obavljanja poslova zavarivača) kao okolnost o kojoj je trebalo voditi računa kod ocjene postojanja razloga za ukidanje rente, a koje okolnosti sudovi nisu uzeli u obzir, (a trebali su po mišljenju podnositelja revizije) pa jesu li sudovi uslijed toga pogrešno primijenili materijalno pravo iz č1.1096. ZOO-a?

 

5. Jesu li sudovi pogrešno protumačili odredbu čl. 1096 ZOO-a, odnosno pogrešno primijenili materijalno pravo kad su ukinuli rentu kod činjenice da i iz opisnog dijela invalidske komisije kao i spisa invalidske komisije (u jednom se rješenju navodi da ozljede na radu participiraju 20%) proizlazi da ozljede i posljedice nezgode na radu koje su uvjetovale promjenu radnog mjesta ipak participiraju u ocjeni tuženikove radne sposobnosti makar i u neznatnom dijelu?

 

6. Je li samo donošenje rješenja dana 8.ožujka 2010.g. o invalidskoj mirovini, zbog profesionalne nesposobnosti (uslijed bolesti) ima značaj u odnosu na osnov ukidanja rente kod činjenice da je tuženik i dalje ostao u radnom odnosu , odnosno raspoređen na poslove portira koje obavlja i može obavljati, cijeneći pri tome i činjenicu da se radi o dva različita pristupa i postupka parnični (naknada štete vezano za rentu) i upravni (ocjena invalidnosti, odnosno ispunjava li tuženik uvjete za invalidsku mirovinu) i jesu li sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ukinuli rentu, odnosno pogrešno protumačili članak 1096 ZOO-a (Ustavni sud RH, Odluka U-111- 350/2006 od 20. svibnja 2000. g.?

 

5. Podredno se postavlja i pitanje, je li s obzirom na činjenicu da je tuženiku ranijom presudom (presudom Općinskog suda u Splitu broj I P - 1589/05 od 3. studenog 2008.g. dosuđena renta u bruto iznosu, (a što znači da je primao samo neto iznos o odbitku poreza, prireza i doprinosa) i u ovom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada se tuženika obvezalo na vračanje ono ga što nikada nije ni primio, te jesu li time sudovi povrijedili odredbe čl. 7. ZOO-a, načelo jednakih činidbi, č1. 8. ZOO-a Zabrana prouzročenja štete, čl. 1045 st 1 ZOO-a. 1091, te čl. 1117 ZOO-a."

 

Tuženik je podredno naznačio i pitanje koje se odnosi na primjenu odredbe čl. 7., čl. 8., čl. 105. st. 1., čl. 1091 te čl. 1117. ZOO glede iznosa primljenih po osnovi rente, koji je tuženik dužan  vratiti prema nalogu iz pobijane presude, a pitanje glasi:

 

„Je li s obzirom na činjenicu da je tuženiku ranijom presudom (presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-1587/05 od 3. studenog 2008.) dosuđena renta u bruto iznosu, (a što znači da je primao samo neto iznos po odbitku poreza, prireza i doprinosa) i u ovom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada se tuženika obvezalo na vraćanje onoga što nikada nije ni primio, te jesu li sudovi time pogrešno primijenili odredbe čl. 7., čl. 8., čl. 105. st. 1., čl. 1091 te čl. 1117. ZOO?“

 

U reviziji su citirane odredbe čl. 1090, čl. 1095. i čl. 1096. na koje se odnose pitanja, a tuženik je naveo da su pitanja važna zato što je riječ o pitanjima o kojima je revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje i to u presudama poslovni broj Rev-x-34/08 od 15. listopada 2008., Revr-122/08 od 26. ožujka 2008., Revr-24/09 od 18. veljače 2009., Revr-623/05 od 2. ožujka 2006, Rev-1209/07 od 4. prosinca 2007. i Rev-436/06 od 12. srpnja 2006., te Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž-1792/04 od 11. listopada 2004., ali da je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Revident je također naveo da je o predmetnim pitanjima zauzeo pravno shvaćanje Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci poslovni broj U-III-350/2006 od 20. svibnja 2008., i to u odnosu na vezanost parničnog suda za odluku upravnog tijela.

 

Vijeće revizijskog suda ispitalo je dopuštenost revizije glede svakog pojedinog pitanja te je utvrđeno da propisanim kriterijima udovoljava pitanje koje se tiče pravnog shvaćanja glede gubitka prava tuženika na rentu dosuđenu pravomoćnom presudom nakon što je rješenjem o invalidskoj mirovini utvrđeno pravo tuženika na invalidsku mirovinu uslijed bolesti koja nije u uzročnoj vezi s ranijom ozljedom na radu (pitanje označeno brojem 3). Ovim pitanjem sadržajno tuženik osporava pravno shvaćanje o prekidu uzročne veze između štetnog događaja-ranijeg ozljeđivanja kao osnove za dosuđenje rente, zbog kasnijeg utvrđenja prava na invalidsku mirovinu pod drugoj pravnoj osnovi, a bez prekida radnog odnosa.  Pitanje se tiče primjene odredbe čl. 1096. ZOO koja glasi:

 

Sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika sniziti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je glede ukidanja prava na rentu zbog znatnije izmijenjenih okolnosti zauzeo pravno shvaćanje u više svojih presuda, a u presudi (na koju se pozvao tuženik) poslovni broj Rev 1209/07 od 14. prosinca 2007. je zauzeto pravno shvaćanje:

 

„Činjenica da su nastupile pretpostavke za odlazak u starosnu mirovinu (65 godina života i 15 godina mirovinskog staža) sama za sebe nema utjecaja za ispunjenje pretpostavki za ukidanje rente zbog izguljene zarade, ukoliko osim te činjenice nije utvrđeno da bi u međuvremenu došlo do znatnije promjene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju odluke o renti.“

 

U presudi poslovni broj Rev-436/06 od 12. srpnja 2006. Vrhovni sud RH  je zauzeo slijedeće pravno shvaćanje:

 

„Dakle, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na ukidanje rente potrebno je utvrditi da li je sud koji je odlučivao o pravu na rentu imao na umu neku okolnost koja se znatnije promijenila i ima utjecaja na daljnje postojanje prava na rentu ili tu okolnost nije imao na umu.

 

Pritom odredba čl. 196. ZOO ne navodi da bi okolnost koja se znatnije promijenila morala biti iz vremena nakon presuđenja u parnici u kojoj je odlučeno o pravu na rentu zbog izgubljene zarade.

 

Nižestupanjski sudovi donoseći odluku o pravu tuženika na rentu zbog izgubljene zarade unatoč utvrđenja da je tuženik već u vrijeme donošenja presude kojom je utvrđeno pravo tuženika na rentu zbog izgubljene zarade ostvario pretpostavke za stjecanje prava na starosnu mirovinu (uzeo u razmatranje tuženikovu invalidsku mirovinu kao osnovicu za izračun visine rente zbog izgubljene zarade dok je visina mirovine tuženika u vrijeme podnošenja tužbe radi ukidanja obveze na plaćanje rente (kao mirovina utvrđena prema propisima za starosnu mirovinu) ostala nepoznata.

 

Nastupanje pretpostavki za odlazak u starosnu mirovinu (65 godina života i 15 godina mirovinskog staža) samo za sebe nema utjecaja na ispunjenje pretpostavki za ukidanje rente zbog izgubljene zarade, već je uz tu činjenicu potrebno utvrditi da li je i nakon nastupanja pretpostavke za starosnu mirovinu došlo do znatnije promjene okolnosti glede gubitka zarade ili ne.

 

Stranka koja je u štetnom događaju pretrpjela štetu gubitkom zarade ne može doći u povoljniju pravnu situaciju od situacije kakva bi bila da štetnog događaja nije ni bilo.

 

Dakle, da bi se u ovoj pravnoj stvari moglo zakonito odlučiti o tužbenom zahtjevu za ukidanje rente zbog izgubljene zarade (ako su ostvarene pretpostavke renta se ukida samo za ubuduće nakon podnošenja tužbe) potrebno je ocijeniti koliku bi tuženi ostvario starosnu mirovinu da nije bilo štetnog događaja nakon ispunjenja pretpostavki za nastupanje starosne mirovine, te visinu tako utvrđene mirovine usporediti s mirovinom koju tuženi prima u vremenu nakon podnošenja tužbe.

 

Tek ako tuženik prima mirovinu u iznosu koji je veći ili isti sa mirovinom koju bi ostvarivao da nije bilo štetnog događaja bile bi ostvarene pretpostavke za ukidanje rente zbog izgubljene zarade nakon odlaska tuženika u starosnu mirovinu, (ali ne za vrijeme prije podnošenja tužbe).“

 

Iz navedenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske slijedi općeniti zaključak da stjecanje prava na mirovinu, dakle i na invalidsku mirovinu, ne znači samo po sebi takvu znatnu promjenu okolnosti u odnosu na one okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke , a koje bi opravdavale ukidanje prava na rentu. Tek ako oštećenik ima primanja po osnovi mirovine i plaće u iznosu koji je veći ili isti sa primanjima koja bi ostvarivao da nije bilo štetnog događaja, bile bi ostvarene pretpostavke za ukidanje rente zbog izgubljene zarade nakon odlaska tuženika u starosnu mirovinu. Stoga je pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude u suprotnosti s pravnim shvaćanjem zauzetim u ranijim presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

Odredbu čl. 1096. ZOO treba dakle tumačiti na način da donošenje rješenja o stjecanju prava na invalidsku mirovinu zbog razloga koji nije u uzročnoj vezi s ranijom osnovom za dosuđenu rentu, nije samo po sebi osnova za ukidanje prava na rentu zbog gubitka zarade, ako se nisu znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke.

 

Tek ako oštećenik ostvaruje ukupnu zaradu koja uključuje i iznose po osnovi invalidske mirovine u iznosu koji je veći ili isti sa mirovinom koju bi ostvarivao da nije bilo štetnog događaja bile bi ostvarene pretpostavke za ukidanje rente zbog izgubljene zarade nakon ostvarenja prava tuženika na invalidsku mirovinu.

 

Nižestupanjski sudovi su zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili utvrditi odlučne činjenice koje se tiču izmijenjenih okolnosti nakon donošenja rješenja nadležnog upravnog tijela o ostvarenju prava tuženika na invalidsku mirovinu, odnosno propustili su utvrditi postoje li razlike u primanjima tuženika koja ostvaruje nakon što je ostvario pravo na invalidsku mirovinu i onih koja bi ostvarivao stjecanjem prava na invalidsku mirovinu da nije bilo štetnog događaja.

 

Dakle, da bi se u ovoj pravnoj stvari moglo zakonito odlučiti o tužbenom zahtjevu za ukidanje ili smanjenje  rente dosuđene zbog izgubljene zarade potrebno je ocijeniti kolika primanja ostvaruje tuženik nakon ostvarenja prava na invalidsku mirovinu, te visinu tako utvrđenih primanja usporediti s primanjima koja bi ostvarivao da nije bilo štetnog događaja, odnosno da je zbog bolesti (neovisne o štetnom događaju) ostvario pravo na invalidsku mirovinu na bolje plaćenom radnom mjestu zavarivača (na kojemu je radio prije ozljeđivanja na radu). Tek nakon te usporedbe može se ocijeniti jesu li se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke, odnosno ima li mjesta primjeni odredbe čl. 1096. ZOO.

 

Stoga je valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude po čl. 395. st. 2. ZPP i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Polazeći od toga da su nižestupanjske presude ukinute prihvaćanjem revizije podnesene u svezi s trećim od ukupno šest glavnih i jednog podrednog pitanja, ostala naznačena pitanja nisu važna jer o njima ne ovisi osnovanost podnesene revizije. Stoga u odnosu na ostala pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost revizije, pa je valjalo djelomično, u odnosu na ta pitanja, odbaciti reviziju po čl. 392b st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 15. ožujka 2016.