Broj: Revr 1402/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. F. iz R., koju zastupa punomoćnica K. V., odvjetnica u V., protiv tuženika C. d. s. d.o.o. iz R., kao univerzalnog pravnog sljednika društva V. p. d.o.o. iz R., kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu P., S. F., K. P. u R., radi poništenja ugovora o radu i naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4004/2012-2 od 22. siječnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-4124/11 od 11. svibnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 6. travnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

            

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4004/2012-2 od 22. siječnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4124/11 od 11. svibnja 2012. u točki I. izreke odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4004/2012-2 od 22. siječnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4124/11 od 11. svibnja 2012. u točki II. izreke u odluci o parničnom trošku odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica zahtijevala da se poništi ugovor o radu na određeno vrijeme za radno mjesto komercijaliste sklopljen između tužiteljice kao djelatnice i pravnog prednika tuženika kao poslodavca od 10. listopada 2009. (podtočka 1.), zatim da se naloži tuženiku da tužiteljici na ime naknade štete isplati 281.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose pobliže navedene pod točkom I. podtočka 2. izreke (podtočka 2.), da se tuženiku naloži da tužiteljici na ime naknade štete isplati iznos 1.130.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (podtočka 3.), kao i da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici trošak parničnog postupka (podtočka 4.), dok je pod točkom II. izreke naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 133.190,62 kn.

 

Prvostupanjski sud je donio i rješenje kojim je pod točkom I. izreke utvrdio da je tužiteljica povukla tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici na ime neimovinske štete iznos 50.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, dok je pod točkom II. izreke odbio zahtjev tuženika za naknadu preostalih troškova parničnog postupka.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. i II. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužiteljice u odnosu na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, dok u odnosu na odluku o trošku nije dopuštena.

 

U odnosu na reviziju tužiteljice protiv odluke o glavnoj stvari

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva revidentica obrazlažući postojanje te povrede iznošenjem vlastite ocjene izvedenih dokaza i donesenih zaključaka (u pogledu postojanja bitne zablude prilikom pregovora koji su prethodili sklapanju ugovora o radu s tuženikom te prilikom sklapanja predmetnog ugovora o radu) od one koju su izveli sudovi u postupku koji je prethodio reviziji.

 

              Osim toga, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, koju sadržajno ističe tužiteljica, jer je drugostupanjski sud ocijenio one žalbene navode koji su bili odlučni za presuđenje.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za poništenje ugovora o radu na određeno vrijeme za radno mjesto komercijaliste zaključen između tužiteljice i pravnog prednika tuženika 10. listopada 2009., kao i zahtjev za naknadu štete u ukupnom iznosu 1.411.000,00 kuna.

 

Sudovi u postupku koji su prethodili reviziji su utvrdili sljedeće odlučne činjenice:

- da je prednik tuženika putem interneta oglasio natječaj za stalni radni odnos više izvršitelja za poslove komercijalista, regionalnih voditelja, prezentera i asistenta,

- da se na predmetni oglas prijavilo oko 500 ljudi, te da je oko 50 ljudi upućeno na edukaciju u S. J.,

- da je tužiteljica 27. kolovoza 2009. podnijela ponudu predniku tuženika za radno mjesto voditelja prodaje, nakon čega je 2. listopada 2009. pozvana na razgovor,

- da je tužiteljica upućena na edukaciju u S. J. i da je između prijavljenih kandidata odlučivano o osobama koje će biti izabrane za regionalne voditelje prodaje,

- da je nakon završetka seminara u S. J. direktor prednika tuženika B. T. obavijestio tužiteljicu da nije izabrana za posao voditelja prodaje, već da može nastaviti raditi kao komercijalist kod istoga,

- da je tužiteljica, nakon navedene edukacije održane u S. J., kada je dakle, već imala saznanja da između kandidata koji su prisustvovali edukaciji ona nije izabrana za voditelja prodaje, tek tada otkazala ugovor o radu kod dotadašnjeg poslodavca L. d.o.o., nakon čega je zaključila ugovor o radu 10. listopada 2009. s prednikom tuženika,

- da je tužiteljica samoinicijativno prestala dolaziti na posao kod tuženika od polovice studenoga 2009., a radni odnos kod tuženika joj je prestao u prosincu 2009.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su zaključili da tužiteljica nije dokazala da bi prilikom pregovora koji su prethodili sklapanju ugovora o radu s prednikom tuženika dogovorila da će neovisno od edukacije biti primljena na rad za poslove voditelja regionalne prodaje, zatim da ju je prednik tuženika držao u zabludi da će s njom sklopiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme upravo za radno mjesto regionalnog voditelja prodaje s plaćom od 10.000,00 kn, niti da bi ju prednik tuženika naveo da dade otkaz bivšem poslodavcu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu komercijaliste, da bi joj nakon toga dao na potpis ugovor o radu za iste poslove, ali na određeno vrijeme, kao i da nije dokazala pretpostavke za naknadu štete zbog izmakle koristi i buduće štete.

             

              Slijedom navedenog, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su ocijenili da nije osnovan tužbeni zahtjev radi poništenja predmetnog ugovora o radu, a time i zahtjev za naknadu štete, s obzirom da se nisu ostvarile zakonske pretpostavke iz čl. 280. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) da se poništi predmetni ugovor o radu zbog bitne zablude.

 

              Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili.

 

              Naime, odredbom čl. 280. st. 1. ZOO propisano je da je zabluda bitna ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se sklapa s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor (stavak 1.). U čl. 280. st. 2. ZOO propisano je da strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude, dok je u st. 3. propisano da u slučaju poništaja ugovora zbog zablude druga savjesna strana ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete bez obzira na to što strana koja je u zabludi nije kriva za svoju zabludu.

 

              Prema odredbi čl. 251. st. 1. ZOO pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju, dok je prema odredbi čl. 251. st. 3. ZOO suprotno načelu savjesnosti i poštenja, između ostalog, ako strana uđe u pregovore s drugom stranom bez prave namjere da s tom stranom sklopi ugovor.

 

              Stoga, imajući na umu naprijed citirane odredbe, te činjenična utvrđenja u postupku pred sudovima u postupku koji je prethodio reviziji, pravilan je i prema ocjeni ovog suda zaključak sudova u postupku koji je prethodio reviziji da se u konkretnom slučaju nisu ostvarile zakonske pretpostavke za poništaj predmetnog ugovora o radu zbog bitne zablude.

 

              Naime, kada se uzme u obzir da je tužiteljica nakon edukacije u S. J. imala saznanja da nije izabrana za poslove voditelja prodaje, već da kod prednika tuženika može zasnovati radni odnos samo kao komercijalist (što proizlazi i iz iskaza same tužiteljice), da je nakon tog saznanja tužiteljica otkazala ugovor o radu bivšem poslodavcu i tek potom zasnovala radni odnos kod prednika tuženika sklapanjem ugovora o radu za poslove komercijaliste na određeno vrijeme, to u konkretnom slučaju, suprotno revizijskim navodima tužiteljice, tužiteljica nije ničim dokazala da se radilo o bitnoj zabludi prilikom pregovaranja i sklapanja predmetnog ugovora o radu u odnosu na objekt i bitna svojstva tog ugovora, tj. u odnosu na radno mjesto, plaću i trajanje ugovora o radu.

 

Stoga, s obzirom da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 280. st. 1. ZOO za poništenje predmetnog ugovora o radu zbog bitne zablude, nisu ostvarene niti pretpostavke za naknadu štete iz čl. 280. st. 3. ZOO, kako su to uostalom pravilno ocijenili i sudovi u postupku koji je prethodio reviziji.

             

              Ostali navodi tužiteljice su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka – suprotno činjeničnim utvrđenjima i zaključcima sudova u postupku koji je prethodio reviziji. U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi revidentice u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

 

              Na osnovu svega izloženog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na reviziju tužiteljice glede odluke o trošku parničnog postupka

 

Protiv odluke o trošku sadržane u drugostupanjskoj presudi u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom II. izreke kojim je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 133.190,62 kune, reviziju je podnijela tužiteljica na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP navodeći da reviziju podnosi zbog pravnog pitanja nadoknade parničnih troškova od strane korisnika besplatne pravne pomoći suprotnoj strani, koje pitanje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U prilog važnosti postavljenog pitanja pozvala se na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Airey protiv Irske iz 1979 (zahtjev br. 6289/73).

 

Iz presude Europskog suda za ljudska prava na koju se poziva tužiteljica, proizlazi da Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) ne sadrži izričitu odredbu o davanju besplatne pravne pomoći u građanskim sporovima, ali da čl. 6. st. 1. Konvencije u izvjesnim slučajevima nalaže državi da osigura pravnog zastupnika ako je pravna pomoć neophodna, no međutim, da to ne znači da se besplatna pravna pomoć mora osigurati u svakom sporu u povodu građanskih prava, jer je besplatna pravna pomoć samo jedan od načina kojim se nalaže državi da osigura djelotvorno pravo na pristup sudu.

 

U konkretnom slučaju, činjenica da je tužiteljica u predmetnom postupku bila korisnica sekundarne pravne pomoći na temelju odredbe čl. 4. st. 1. toč. b Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći („Narodne novine“ broj 62/08), čime joj je bilo osigurano djelotvorno pravo na pristup sudu u smislu čl. 6. st. 1. Konvencije, to istu, kao stranku koja je u cijelosti izgubila predmetni spor, ne oslobađa konačnog snošenja troškova parničnog postupka po načelu cause iz čl. 154. st. 1. ZPP.

 

Također valja imati na umu da je, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužiteljice glede odluke o trošku parničnog postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 6. travnja 2016.