Broj: Gž-3021/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu po sucu toga suda Dubravki Vinceković kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. M. O., OIB:…, P. služba Z., protiv tuženice V. S., OIB:…iz Z., radi isplate, a povodom žalbi tužitelja i tuženice izjavljenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 14. siječnja 2015. g. br. 86 P-6706/11-18, dana 18. travnja 2016. g.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalbe tužitelja i tuženice odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. 86 P-6706/11-18 od 14. siječnja 2015. g. u cijelosti.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u toč. 1. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 4.983,28 kn sa zateznom kamatom tekućom od 06. listopada 2011. g. do isplate, dok je u toč. 2. izreke tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.100,21 kn.

 

              Pravodobno izjavljenom žalbom tužitelj pobija navedenu presudu u odbijajućem dijelu u toč. 2. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, odnosno usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

              Navedenu presudu pobija i tuženica u dosuđujućem dijelu u toč. 1. izreke ne navodeći zakonske žalbene razloge s molbom da sud preispita vjerodostojnost presude.

 

              Žalbe tužitelja i tuženice su neosnovane.

 

              Obrazlažući pobijanu presudu prvostupanjski sud polazi od sadržaja tužbe u kojoj se navodi da je tuženica nasljednica pok. Š. K. koja je bila korisnica mirovine i kojoj je nakon smrti, u razdoblju od 01. srpnja do 30. rujna 2006. g. isplaćena mirovina u ukupnom iznosu od 6.083,49 kn na njezin tekući račun otvoren kod Z. banke d.d. jer tužitelj nije imao saznanja o činjenici smrti korisnice mirovine.

 

              U odgovoru na tužbu tuženica se usprotivila tužbenom zahtjevu uz tvrdnju da nije znala da ima ikakvih prava nakon smrti Š. K. sve do ostavinske rasprave koja je održana 4 mjeseca nakon njezine smrti kada na računu više nije bilo nikakvih novčanih sredstava.

 

              Na temelju priložene dokumentacije prvostupanjski sud je utvrdio da je pok. Š. K. bila korisnica obiteljske mirovine i da joj je nastavljena isplata mirovine na tekući račun otvoren kod Z. banke d.d. nakon njezine smrti, tako da je u razdoblju od 01. srpnja do 30. rujna 2006. g. isplaćen ukupni iznos od 6.083,49 kn. Prema sadržaju dopisa Z. banke d.d. od 09. studenog 2006. g. u trenutku zaprimanja zahtjeva tužitelja za isplatu nepripadno isplaćenih iznosa mirovine na računu pok. Š. K. nije bilo novčanih sredstava. Uvidom u potvrde o obavljenim transakcijama prvostupanjski sud je utvrdio da je upravo tuženica temeljem rješenja o nasljeđivanju s računa pok. Š. K. podigla ukupno 4.983,28 kn (23. studenog 2007. g. iznos od 3.583,28 kn i 25. srpnja 2007. g. iznos od 1.400,00 kn).

 

              Rukovodeći se sadržajem odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN.35/05; 41/08; 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), a obzirom na činjenicu da je dijelom novca u iznosu od 4.983,28 kn isplaćenim na ime mirovine nakon smrti Š. K. tuženica raspolagala, prvostupanjski sud je u tom dijelu udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja, dok je u preostalom dijelu (za iznos od 1.100,21 kn) zahtjev tužitelja kao neosnovan odbio budući da tužitelj nije dokazao da je i taj iznos prešao u imovinu tuženice bez pravne osnove.

 

              Pobijajući odbijajući dio prvostupanjske presude u toč. 2. izreke tužitelj u žalbi ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN.53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07; 84/08; 96/08; 123/08; 57/11; 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) bez ikakvog obrazloženja, pa je ovaj sud ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a i utvrdio da presuda nema nikakvih nedostataka koji bi onemogućavali ispitivanje njezine pravilnosti, zbog čega je istaknuti žalbeni razlog neosnovan.

 

              Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj obrazlaže tvrdnjom da je u vrijeme smrti korisnice mirovine njezin račun bio u minusu i da je taj minus podmiren mirovinama koje su poslije smrti uplaćene na njezin račun, a minus na računu se smatra dugom za koji odgovaraju nasljednici prema odredbi čl. 139. Zakona o nasljeđivanju (NN. 48/03; 163/03; 35/05, 127/13 – dalje: ZN). Ujedno navodi da se prvostupanjski sud nije osvrnuo na činjenicu da je upravo tuženica vratila banci karticu pokojne, što proizlazi iz dopisa banke od 21. studenog 2012. g., a što upućuje na zaključak da je tuženica raspolagala karticom pokojne i da je iz ispisa prometa po računu vidljivo da je nakon smrti osiguranice kartica cijelo vrijeme korištena.

 

              U odnosu na žalbene navode tužitelja valja navesti da je za odluku o tužbenom zahtjevu potpuno nebitno da je u vrijeme smrti Š. K. njezin račun bio u minusu, nego je jedino bitna činjenica da su isplate mirovine na njezin račun izvršene nakon njezine smrti, a iznosi isplaćeni na ime mirovine nakon smrti Š. K. ne mogu se smatrati dugom za koji odgovaraju nasljednici u smislu odredbe čl. 139. st. 1. ZN jer se ne radi o dugovanju pok. ostaviteljice budući da je isplata izvršena nakon njezine smrti. Stoga je pozivanje tužitelja na odredbu čl. 139. ZN potpuno promašeno jer se u konkretnom slučaju o zahtjevu tužitelja može odlučivati jedino primjenom instituta stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO. Okolnost da je tuženica vratila banci karticu nema poseban značaj jer iz priložene dokumentacije jasno proizlazi da je od ukupno isplaćenog iznosa na ime mirovine pok. Š. K. tuženici isplaćen iznos od 4.983,28 kn, dok se za preostali iznos od 1.100,21 kn na temelju priložene dokumentacije ne može utvrditi kome je isplaćen i tko je raspolagao s tim iznosom, pa je prvostupanjski sud osnovano u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev pravilno primijenivši materijalno pravo, a žalbene tvrdnje tužitelja mogu se smatrati jedino pretpostavkama koje nemaju nikakvog uporišta u sadržaju spisa.

 

              Stoga je valjalo žalbu tužitelja kao neosnovanu odbiti i potvrditi odbijajući dio prvostupanjske presude u toč. 2. izreke temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

              Tuženica u žalbi ističe da nije podigla nikakav novac i da je takvo utvrđenje prvostupanjskog suda bez ikakvog dokaza.

 

              Protivno žalbenim navodima tuženice iz priloženih isprava na listu br. 19 i 21 spisa jasno proizlazi da je 25. srpnja 2007. g. tuženici kao nasljednici pok. Š. K. isplaćen s tekućeg računa ostaviteljice iznos od 1.400,00 kn, a 23. studenog 2007. g. iznos od 3.583,28 kn, pa su žalbene tvrdnje tuženice protivne sadržaju spisa.

 

              Kako je iznos od 4.983,28 kn uplaćen na tekući račun pok. Š. K. nakon njezine smrti ne može se smatrati njezinom ostavinskom imovinom i tuženica nije bila ovlaštena raspolagati tim novčanim sredstvima, pa je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO osnovano obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos kojeg je stekla bez pravne osnove pravilno primijenivši materijalno pravo.

 

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženice kao neosnovanu odbiti i potvrditi presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dosuđujućem dijelu u toč. 1. izreke temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Varaždinu, 18. travnja 2016. godine