Broj: Revr 1023/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku G. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M.-L.-B.-T. iz Z., protiv tuženika Hrvatske radiotelevizije Z. iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku T. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu T., G. & p. j.t.d. iz Z., radi utvrđenja da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme i nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu te vraćanja na rad i isplate plaće, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2177/13-2 od 18. ožujka 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7290/10-29 od 11. rujna 2013., u sjednici održanoj 17. svibnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi:

 

1./ na utvrđenje da su tužitelj i tuženik 1. studenoga 1997. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme „...po kojem tužitelj od dana 1. ožujka 2007. obavlja poslove realizatora u odjelu proizvodnje informativnog programa“,

 

2./ na utvrđenje „...da nije dopušten izvanredni otkaz Ugovora o radu izjavljen usmenom odlukom od 1. listopada 2010., kojim je tužitelju zaposlenom na radnom mjestu realizatora u odjelu proizvodnje informativnog programa otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da radni odnos tužitelja nije prestao usmenom odlukom od 1. listopada 2010.“ te na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja „na rad na njegove dosadašnje poslove ili druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu...“,

 

3./ na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju:

 

- na ime bruto plaće 321.900,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa od njihova dospijeća,

 

- na ime naknade za godišnji odmor neto iznos od 16.500,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa od njihova dospijeća,

 

- naknadu parničnog troška,

 

dok je tužitelju naloženo da na ime naknade parničnog troška isplati tuženiku 18.750,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju „iz svih razloga iz čl. 385. st. 1. t. 1. do 3. ZPP-a“, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se drugostupanjska presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji nisu u proturječju s sadržajem zapisnika u spisu i dokazima provedenim u postupku, pa nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se revident poziva.

 

Navodom kojim dovodi u pitanje ocjenu drugostupanjskog suda o stvarnom sadržaju ugovora koje je sklopio s tuženikom i tvrdi da je volja stranaka tih ugovora bila sklopiti i ispunjavati ugovor o radu - a ne ugovore o djelu (pa u tome smislu ističe činjenice za koje drži da dokazuju njegovo shvaćanje volje stranaka ugovora i njihov stvarni sadržaj), tužitelj u biti (jer pitanje stvarnog sadržaja određenih ugovora i volje stranaka ugovora za njihovo sklapanje predstavlja činjenično pitanje) prigovara (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem) utvrđenim činjenicama i iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana i primjenu koje sugerira prihvatiti, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a) te navode ovaj sud ne može razmatrati.

 

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza nisu imali razloga odbiti njegove zahtjeve, nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu.

 

Konačno, izražavanjem shvaćanja da je trebalo prihvatiti njegovo tumačenje sadržaja odnosa s tuženikom (jer da suprotno tumačenje, kojim se prihvaćaju odredbe ugovora koje je potpisivao, „dovodi do ogromnih zloupotreba, odnosno prijevarnog zaobilaženja prava od strane poslodavca, i to na štetu radnika, države te društva uopće“), tužitelj ističe i prigovore na primjenu materijalnog prava, a povodom takvih prigovora ne može se suditi o postupovnim povredama.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora zahtjevi su tužitelja na utvrđenje da je s tuženikom 1. studenoga 1997. sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme po kojem od 1. ožujka 2007. kod tuženika obavlja poslove realizatora u odjelu proizvodnje informativnog programa - te da nije dopušten izvanredni otkaz Ugovora o radu izjavljen usmenom odlukom tuženika od 1. listopada 2010., a kojim je njemu otkazan Ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme - i da njegov radni odnos nije prestao, kumulirani s zahtjevima na obvezivanje tuženika vratiti ga na rad i isplatiti mu na ime bruto plaće 321.900,00 kn te 16.500,00 kn neto na ime naknade za godišnji odmor, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

 

              U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tužitelj od 1. studenoga 1997. do 1. listopada 2010. radio kod tuženika,

 

              - da je ugovorene poslove tužitelj obavljao na temelju s tuženikom sklapanih ugovora o djelu, sastavljanih za svaki mjesec zasebno,

 

              - da je u svakom od tih ugovora naznačeno da se sklapaju „s osnova samostalne profesije (samostalnog zanimanja)“ te klauzulom da se na temelju sklopljenog ugovora „ne stječu prava iz radnog odnosa“, da se predmetni ugovori ne mogu smatrati ugovorima o radu i da se „na sve što nije uređeno ugovorom ima primijeniti Zakon o obveznim odnosima“,

 

- da je sadržaj svakog od tih ugovora pojedinačno odgovarao i stvarnoj volji stranaka da takvog sklope i ostvaruju,

 

- da je na temelju tih ugovora tužitelj radio kod tuženika „po nalogu nadređenih“ u radnom vremenu i ovisno o potrebama posla - za ugovorenu naknadu za obavljeni rad u bruto iznosu određenu posebno u svakom sklopljenom ugovoru u različitom iznosu, sve s time da je imao dozvolu ulaska u prostor tuženika te izlaska iz njega - i pritom posao obavljao u prostorijama HRT-a i sa opremom tuženika,

 

              - da je 1. listopada 2010. tužitelj obaviješten da mu se ugovori neće produžavati i da ne dolazi na posao,

 

- da je tužitelj protiv te „usmene“ obavijesti podnio zahtjev za zaštitu prava i u roku predviđenom ZR-a tužbu nadležnom sudu radi zaštite povrijeđenih prava.

 

Sporno je u revizijskom stupnju je li tužitelj s tuženikom sklopio (kako to on tvrdi) ugovor o radu na neodređeno vrijeme (i takvog i izvršavao) - ili (kako ugovori glase) ugovore o djelu, odnosno, a zavisno od toga, je li tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu dopuštenim otkazom.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da se iz utvrđenog sadržaja odnosa stranaka te njihove stvarno izražene volje i sklopljenih ugovora, a sve imajući na umu da je tužitelj poslove kod tuženika obavljao s osnova samostalne profesije, odnosno samostalnog zanimanja, ne može prihvatiti ono što tužitelj tvrdi i na čemu zahtjeve temelji: da je s tuženikom sklopio ugovor o radu i da je takvog htio (obzirom drži da odgovara volji stranaka) - ali i izvršavao.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Prema odredbi čl. 13. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 -pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR-a) „ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno“. Isto je uređenje svojom odredbom čl. 8. st. 2. preuzeo i sada važeći Zakon o radu („Narodne novine“, broj 149/09 - dalje: ZR-a/09).

 

U konkretnom slučaju pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se sklopljeni ugovori o djelu, uza svu njihovu brojnost i činjenicu što su sklapani kroz više godina i „iz mjeseca u mjesec“, ne mogu u smislu odredbe čl. 13. st. 2. ZR-a (i čl. 8. st. 2. ZR-a/09) smatrati ugovorom o radu.

 

Da bi se određeni ugovori za obavljanje posla (ovdje ugovori o djelu) mogli smatrati ugovorom o radu morale bi se ispuniti sve pretpostavke iz navedene odredbe čl. 13. st. 2. pročišćenog teksta ZR-a (i čl. 8. st. 2. ZR-a/09): moralo bi biti riječ o određenoj naravi i vrsti ugovorenog rada s (što je ovdje odlučno) ovlastima radnika i poslodavca u svezi takvog rada zbog kojeg se inače sklapaju ugovori o radu.

 

U prilikama konkretnog slučaja - prema navedenom činjeničnom utvrđenju o okolnostima u kojima su sklapani ugovori (radi realizacije određenih emisija, s jasno definiranim poslovima koje se tužitelj obvezao u ugovorenom roku obaviti - i to za naknadu koja je u različitim iznosima ugovorena po svakome ugovoru), a obzirom da je svim sklopljenim ugovorima tužitelj ugovorio obavljati za tuženika određene poslove koji nisu bili izravno vezani za obavljanje trajne djelatnosti tuženika - ti ugovori o djelu (koji su po sadržaju odgovarali i volji stranaka: na koje je tužitelj pristao - znajući njihov smisao i njihove učinke te pravnu osnovu njihova sklapanja) u odnosu na okolnosti na koje upućuje odredba čl. 13. st. 2. ZR-a pročišćeni tekst (i čl. 8. st. 2. ZR-a/09) nemaju obilježja ugovora o radu.

 

To što je tužitelj za razdoblja rada po sklopljenim ugovorima dolazio kod tuženika svakodnevno obavljati ugovoreni posao - osam sati dnevno, imao svoje mjesto rada, osobe tuženika koje su mu bile nadređene - i koristio imovinu tuženika, pa i to što je tuženik kao poslodavac na istim poslovima s istim obvezama imao i radnike s kojima je sklopio ugovor o radu i koji su imali sva prava zajamčena ugovorom o radu, ne dokazuje nešto suprotno izloženom: te okolnosti (glede ovlasti tužitelja i tuženika) isto tako mogu biti i obilježja rada po ugovorima o djelu u raznim modalitetima njihova ispunjenja i nisu vezane samo za ugovore o radu.

 

Revizijski sud pritom ukazuje i da je odredbom čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05) propisano: „Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.“ - pa da se i u svezi toga ovdje ne može prihvatiti (ili smatrati), a obzirom da je i radni odnos ugovorni odnos (zasniva se na ugovoru o radu kojim se suglasnošću volja stranaka uređuju prava i obveze zaposlenika i poslodavca) i da se tužitelj i tuženik nisu suglasili o bitnim sastojcima ugovora koji bi prijepornim ugovorima u smislu odredbe čl. 13. ZR-a/09 davali značaj ugovora o radu (u ugovorima su nedvosmisleno čak i naznačili da se sklapaju „s osnova samostalne profesije“ te klauzulu da se na temelju njih „ne stječu prava iz radnog odnosa“), da je između stranaka sklopljen ugovor na kojeg tužitelj upućuje - odnosno da su takvog tužitelj i (ovdje bitno) tuženik htjeli i postigli.

 

Sukladno navedenom, budući da tužitelj nije s tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme ili ugovor koji bi se imao smatrati takvim, neosnovani su zahtjevi tužitelja temeljeni na tome suprotnom shvaćanju: na utvrđenje da je u ugovornom radnom odnosu s tuženikom, odnosno (polazeći od toga shvaćanja) na utvrđenje da je sklopio s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da mu je tuženik dužan priznati sva prava iz radnog odnosa te da (slijedom toga) njegov radni odnos kod tuženika nije prestao - pa i da se tuženik obveže vratiti ga na rad i zaposliti na njegove dosadašnje poslove ili druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu - te izvršiti mu utužene isplate.

 

Stoga, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 17. svibnja 2016.