Broj: Gž R-10/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Vinceković kao predsjednice vijeća te Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Bosilj kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. (OIB: …) iz L., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V. & V. iz V₁., protiv tuženika N. d.o.o. iz V₁. (OIB: …), zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz O. društva P. i Š. iz V₁., radi naknade štete, povodom žalbi parničnih stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj P-1631/14-103 od 30. prosinca 2015.g., u sjednici vijeća održanoj dana 13. lipnja 2016.g.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalbe parničnih stranaka odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P-1631/14-103 od 30. prosinca 2015.g. u cijelosti.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom u toč. I/izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati s osnova naknade štete zbog izgubljene zarade za prosinac 2006.g. te za period od siječnja 2008.g. zaključno s listopadom 2015.g. ukupan iznos od 87.400,00 kn sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose, pobliže određene u izreci od svakog 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, a nadalje s osnova rente zbog izgubljene zarade počam od 1. studenog 2015.g. sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti iznos od 900,00 kn mjesečno najkasnije do svakog 5-og u mjesecu za prethodni mjesec.

 

Toč.II/izreke tužtielj je odbijen sa dijelom zahtjeva iznad dosuđenog, a do utuženog iznosa s osnova izgubljene zarade od 153.532,58 kn te sa zahtjevom za isplatu rente iznad dosuđenog, a do utuženog iznosa od 1.609,80 kn mjesečno.

 

Toč.III/izreke tuženik je obvezan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 36.185,37 kn.

 

Navedenu presudu pobijaju obje parnične stranke – tužitelj u odbijajućem dijelu toč.II/izreke kojim je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva s osnova izgubljene zarade i rente s istog osnova te u odluci o troškovima postupka pod toč.III/izreke, tuženik u dosuđujućem dijelu toč.I/izreke i u odluci o troškovima pod toč.III/izreke.

Obje parnične stranke prvostupanjsku presudu pobijaju iz svih zakonskih žalbenih razloga, a tuženik i - kako navodi „zbog odluke o troškovima postupka“, s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijane dijelove prvostupanjske presude sukladno odnosnim žalbenim navodima, podredno da je u tim dijelovima ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe parničnih stranaka su neosnovane.

 

Naime, usvojivši uvodno u ovom obrazloženju opisani tužbeni zahtjev tužitelja, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme dana 10. siječnja 2005.g. i to na poslovima KV zidara te da je dana 10.srpnja 2006.g. pretrpio ozljedu na radu obavljajući poslove žbukanja stropa prostorija kuće na gradilištu u V₂. za što odgovara tuženik sukladno (tada važećoj) odredbi čl. 109. stav. 1. Zakona o radu (dalje:ZR – NN 137/04) prema kojoj je poslodavac dužan radniku koji pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom naknaditi štetu po općim propisima obveznoga prava, dok prema odredbi čl. 15 Zakona o zaštiti na radu (dalje: ZZR) poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava što znači da tuženik konkretno  odgovara prema načelu objektivne odgovornosti obzirom da je šteta tužitelju prouzrokovana opasnom stvari koje je vlasnik tuženik, a koja materijalno-pravna osnova tuženikove odgovornosti je potvrđena pravomoćnim dijelom prvostupanjske presude broj P-3715/09-72 od 12.08.2013.g. potvrđene presudom ovog suda broj Gž-4587/13-2 od 21. kolovoza 2014.g.

             

Koncentrirajući dokazni postupak sukladno uputi iz ukidnog rješenja ovog suda broj Gž-4587/13-2 od 21. 08.2014.g. na utvrđenje visine ugovorene plaće tužitelja i prosječnog mjesečnog fonda odrađenih sati, imajući u vidu sezonsku narav posla u građevinarstvu, prvostupanjski sud je, po opširno provedenom dokaznom postupku koji je uključivao detaljno saslušanje tužitelja i direktora tuženika, saslušanje svjedoka T. K., J. H. – radnika tuženika čija je plaća bila ugovorena na bazi satnice, svjedokinja V. S. i D. L., utvrdio da tuženik nije vodio evidenciju o prisutnosti tužitelja na radnom mjestu niti u pogledu mjesta gdje je tužitelj rad obavljao (da li je rad obavljan na terenu, gdje i kada), u koje dane je rad obavljao (radnim danom, subotom, nedjeljom) niti koliko je dnevno radnih sati odrađivao, no da je tužitelj prema iskazima svjedoka K. i H. radio od ponedjeljka do petka, subotom i nedjeljom, a svakog drugog tjedna je bio slobodan vikendom kada je odlazio kući i zbog toga je svakog drugog tjedna petkom radio do 12 h, da bi te sate nadoknađivao tijekom narednog tjedna.

 

No iz sadržaja provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud nije mogao utvrditi ugovorenu satnicu između stranaka jer su u pogledu te odlučne činjenice i tužitelj i direktor tuženika mijenjali svoj iskaz, a nije je bilo moguće utvrditi ni iz obračunskih lista (jer sadrže prikaz samo redovnog fonda sati) niti je ista bila ugovorena ugovorom o radu tužitelja, dok rukom pisani obračuni tuženika o isplatama neto plaće na ruke nisu potpisani od strane tužitelja, a komparacijom s obračunskim listama nepodudarni su u pogledu iskazanog broja sati pa kako ni iz obračunskih lista nije bilo moguće utvrditi iznos koji je tužitelju isplaćivan na tekući račun niti tuženik raspolaže knjigovodstvenom dokumentacijom o izvršenim isplatama, to je prvostupanjski sud cjelokupnu tuženikovu dokumentaciju ocijenio nevjerodostojnom u odnosu na dokaz navodne visine tužitelju isplaćene plaće pa nije uzeo niti u obzir podatke tuženika kojima je iskazao prosjek odrađenih sati tužitelja jer se taj podatak treba temeljiti na evidenciji o prisutnosti na radnom mjestu koju je tuženik očito imao jer je prema navodima svjedoka H. bila vođena na dnevnoj bazi, sumirana od strane A. D. i predavana upravi tuženika, no tuženik tu dokumentaciju nije predao ni u spis niti vještakinji.

 

Obzirom da na osnovu provedenog dokaznog postupka koji je uključivao i financijsko vještačenje prvostupanjski sud nije mogao utvrditi visinu prosječne plaće koja je tužitelju isplaćena u periodu prije ozljeđivanja na radu, a koja je bila evidentno viša od naknade koja mu je isplaćivana za vrijeme bolovanja i potom mirovine (što ne spori niti tuženik), to je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 223. stav. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje:ZPP – NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH; 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13) o visini izgubljene zarade i buduće rente odluku donio na temelju slobodne ocjene rukovodeći se pri tom tvrdnjama obiju stranaka u pogledu ugovorene satnice, mogućem broju ostvarenih radnih sati tijekom mjeseca obzirom na utvrđenu dinamiku rada, da je rad odrađivan na terenu tijekom čitavog perioda pa i u zimskim mjesecima osim kada to nepovoljne vremenske prilike nisu dopuštale te visinom primjerene plaće koju radnici iste struke kao i tužitelj ostvaruju u građevinarstvu, na bazi čega je sud ocijenio da je tužitelj ostvarivao prosječnu plaću u iznosu od cca 2.800,00 kn neto dok iskazane iznose „putnih troškova“ nije uzeo u obzir jer ni tužitelj u iskazu na takve troškove nije polagao pravo isplate toviše što su mu svi ostali troškovi vezani uz smještaj, prehranu i povratak kući bili osigurani na teret tuženika.

 

Uzimajući u obzir visinu isplaćene naknade za vrijeme bolovanja koju je prvostupanjski sud utvrdio iz obračuna plaća (lista 237 spisa) i visine isplaćene mirovine za period od veljače 2009.g. nadalje (prema pribavljenim podacima HZMO, Područne službe u V₁. prikazanim u nalazu financijske vještakinje od 13. travnja 2015.g.) prvostupanjski sud je slobodnom ocjenom utvrdio da je tužitelj u vrijeme primitka naknade za bolovanje gubio zaradu prosječno u visini od cca 700,00 kn mjesečno, a od veljače 2009.g. kada mu je započeta isplata mirovine do prosinca 2012.g. po 1.000,00 kn, a nakon toga po 900,00 kn mjesečno, što ukupno iznosi 87.400,00 kn pa mu je taj iznos s osnova gubitka zarade dosudio pozivom na odredbu čl. 1095. stav. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje:ZOO - NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), sve uz zateznu kamatu od 15-og su mjesecu za prethodi mjesec primjenom čl. 1086 ZOO-a, dok mu je za nastavni period od 01. studenog 2015.g. sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti dosudio rentu primjenom odredbe čl. 1095. stav. 2. u vezi sa čl. 1088. stav.1. ZOO-a u visini razlike između pretpostavljene plaće i mirovine u iznosu od 900,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom sukladno odredbi čl. 1088. stav. 2 ZOO-a od 5-og u mjesecu za tekući mjesec.

 

Iznesena činjenična utvrđenja i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda o odgovornosti tuženika za naknadu tužitelju nastale štete pravilnim i zakonitim, posljedicom sveobuhvatne i sadržajne ocjene svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl.8. ZPP-a prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima parničnih stranaka.

 

Naime, obje parnične stranke u izjavljenim žalbama plediraju na ostvarenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a time da obje iznose cjeloviti zakonski tekst citirane bitne povrede no isticane navodne nedostatke ne razrađuju niti konkretiziraju u odnosu na predmetnu prvostupanjsku presudu.

Stoga je ovaj sud prvostupanjsku presudu ispitao, sukladno odredbi čl.365.stav.2. ZPP-a na eventualno ostvarenje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti i utvrdio da nije ostvarena niti jedan bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a pa niti ona iz toč.11. koju ističu parnične stranke u izjavljenim žalbama. Suprotno žalbenim navodima, a po ocjeni ovoga suda pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke koji bi bila zapreka njezinom meritornom ispitivanju.

 

Prvostupanjski sud je svoje zaključke o nevjerodostojnosti cjelokupne dokumentacije priložene u spis po tuženiku, ocjenu provedenih personalnih dokaza, nemogućnost utvrđivanja visine ugovorene satnice/plaće tužitelja kao i pretpostavke primjene odredbe čl. 223. stav. 1. ZPP-a obrazložio iscrpnim, jasnim, određenim i uvjerljivim razlozima kojima je opravdao stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza.

 

Obje parnične stranke u izjavljenim žalbama osporavaju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, fragmentarno iznoseći sadržaj onih dokaza koji govore u prilog odnosne žalbene teze – tužiteljeve da je ugovorena plaća tužitelja bila veća od po prvostupanjskom sudu utvrđene i da je iznosila cca 3.500,00 kn neto, a tuženikove – da je bila manja i da je iznosila 1.873,29 kn, pri čemu obje parnične stranke u potpunosti ignoriraju sadržaj obrazloženja prvostupanjskog suda u kojem isti detaljno razlaže zbog čega je o visini tužiteljeve plaće odlučio primjenom instituta slobodne ocjene dokaza.

 

No obzirom da su sadržajno žalbe obiju parničnih stranaka svedene na fragmentarno iznošenje zaključaka vještakinje i iznošenje osobnih zaključaka u odnosu na postojanje određenih činjenica i njihove dokazne snage, to se drži svrsishodnim ponoviti da je vještakinja iznos plaće od 1.873,29 kn razabrala iz sadržaja obračunskih lista plaća tužitelja za period od srpnja 2005. do lipnja 2006.g. no i da je utvrdila da u tim listama nije naznačena osnovna plaća tužitelja za puno radno vrijeme već samo osnovica koja je promjenjiva, a u nekim mjesecima je osnovica tek nešto viša od najniže plaće propisane kolektivnim ugovorom a koja je za puno radno vrijeme bila propisana u visini najniže osnovice za plaćanje doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, da nije decidirano naveden niti iznos neto plaće koji se tužitelju isplaćuje na tekući račun, a da su u nekim obračunskim listama (list 246 spisa) prikazani putni troškovi koji su u drugima brisani (list 48 spisa) no da pri tom nije brisan podatak o ukupnom iznosu bruto plaće, slijedom kojih manjkavosti u tuženikovoj dokumentaciji vještakinja nije mogla utvrditi koliko je tužitelju mjesečno stvarno isplaćivano s osnova plaće jer primitak plaće tužitelj nigdje nije potpisivao to više što je dio plaće tužitelju isplaćivan na tekući račun, a koliko je stvarno isplaćeno u gotovini nije bilo moguće utvrditi jer o tome tuženik nije predočio vjerodostojnu knjigovodstvenu dokumentaciju pa ni prvostupanjski sud navedene obračunske liste nije prihvatio vjerodostojnim.

 

U iznesenom je sadržan odgovor na žalbeno inzistiranje tuženika na vjerodostojnosti njegovih obračuna listama sa lista 48 spisa, dok u odnosu na njegovu tvrdnju da je prvostupanjski sud propustio analizirati podatke o usporednoj plaći dostavljenoj za zaposlenika K. S. valja također uputiti na jasno i sveobuhvatno obrazloženje prvostupanjskog suda prema kojemu nije uzeo u obzir takav usporedni prikaz odrađenih sati jer ni za njega nije dostavljena evidencija o prisutnosti na radnom mjestu s brojem odrađenih radnih sati, niti vjerodostojna dokumentacija na bazi koje bi sud mogao utvrditi da je navedenom radniku plaća isplaćena upravo u iznosima koje tuženik navodi u dokumentaciji koja sadrži prikaz sati rada i ostvarene zarade tog radnika.

 

U odnosu na stajalište tuženika da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 1091. ZOO-a valja navesti da se odredbe o sniženju naknade zbog slabog imovnog stanja odgovorne osobe ne primjenjuju na pravne osobe već samo na fizičke osobe  (stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2106/88 od 18.04.1989.g.) jer se imovno stanje odgovorne osobe u takvom slučaju uzima kao socijalna kategorija i to tek ukoliko bi odgovorna osoba zbog plaćanja naknade sama došla u takvu oskudicu da bi time bio ugrožen njezin socijalni položaj odnosno njezina socijalna stabilnost. Evidentno je da se imovno stanje pravne osobe ne može tretirati i razmatrati iz perspektive socijalne kategorije.

 

Imajući u vidu da ovaj sud u potpunosti pravilnim i potpunim prihvaća činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu a i primijenjeno materijalno pravo iz ranije citiranih odredbi ZOO-a a i čl.223.stav.1. ZPP-a, to sukladno odredbi čl. 375.stav.5. ZPP-a neće posebno obrazlagati svoje stajalište u odnosu na dio žalbe kojim parnične stranke iznose  iznose i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Konačno, i odluka o troškovima postupka je pravilno utemeljena na odredbi čl. 154 stav. 2 ZPP-a razmjerno uspjehu stranaka, uvažavajući dispoziciju tužitelja koji je tijekom postupka više puta povisivao tužbeni zahtjev, uzimajući u obzir i kvalitativni uspjeh stranaka, prvostupanjski sud je uspjeh tužitelja za čitavu fazu postupka od podnošenja tužbe do ukidanja odluke ovoga suda ocijenio u omjeru od 70%, dok je 30% pripisao uspjehu tuženika, dok je nastavno ukidnoj odluci ovog suda broj Gž-4587/13-2 od 21. kolovoza 2014.g., zaključio da su im nastali približno jednaki odvjetnički troškovi pa je odluku o troškovima za tu fazi postupka zasnovao na odredbi čl. 154. stav. 2 ZPP-a i odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Pri tom je prvostupanjski sud pravilnim vrednovanjem pojedinih radnji zastupanja parničnih stranaka poduzetih po punomoćnicima iz aspekta i odredbe čl.155. ZPP-a a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14 i 118/14) dosudio tužitelju trošak od 36.185,37 kn detaljno obrazlažući svaki zatraženi trošak parničnih stranaka.

Proizvoljni su navodi tuženika da je prvostupanjski sud priznao tužitelju sastav više od četiri podnesaka po Tbr.8/1 Tarife jer mu je po tom tarifnom broju priznao tek sastav dvaju podnesaka – od 11. prosinca 2012.g. i 17. lipnja 2013.g.

 

Imajući u vidu da niti jedan od žalbenih navoda zbog kojih parnične stranke pobijaju prvostupanjsku presudu nije osnovan, valjalo je njihove žalbe pozivom na odredbu čl.368.stasv.1. ZPP-a odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

 

Na koncu valja naglasiti – obzirom da tuženik u izjavljenoj žalbi navodi da prvostupanjsku presudu pobija i u odnosu na odluku o troškovima postupka, zbog svih zakonskih žalbenih razloga i zbog odluke o trošku - da  pobijanje odluke o troškovima postupka ulazi u opseg pobijanja presude (normiranog odredbom čl.350.stav.2. ZPP-a) pa ne može biti razlogom njezinog pobijanja (koji su normirani odredbom čl.353.stav.1.toč.1-3 ZPP-a) pa je pogrešno i protivno citiranim odredbama ZPP-a koje normiraju institut žalbe u sudskom parničnom postupku, označavanje opsega pobijanja određene sudske odluke istodobno kao razloga njezinog pobijanja.

 

U Varaždinu, dana 13. lipnja 2016.g.