Broj: Revr 1433/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz O., kojeg zastupa punomoćnik J. K., odvjetnik iz V. G., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo obrane (OIB: …), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, Građansko - upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-1311/13-2 od 5. rujna 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku posl. br. P-959/12 od 18. veljače 2013., u sjednici održanoj 6. srpnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-1311/13-2 od 5. rujna 2013. i presuda Općinskog suda u Sisku posl. br. P-959/12 od 18. veljače 2013. u dijelu odluke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev (i tuženica obvezana na isplatu) te odlučeno o parničnom trošku, i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je:

 

- u stavku I. izreke, tuženica obvezana isplatiti tužitelju na ime naknade štete ukupan iznos od 40.000,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

 

              - u stavku II. izreke, "u preostalom dijelu" tužbeni zahtjev tužitelja odbijen,

 

              - u stavku III. izreke, tuženica obvezana tužitelju naknaditi parnični trošak od 2.448,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju temeljem čl. 382. stavka 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku. Prijedlog tuženice je da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjev odbije, podredno da se ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se primjenjuje na ovaj spor na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) „samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.“.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženice isplatiti mu na ime naknade štete 40.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj drži da mu utužena naknada štete pripada kao djelatnoj vojnoj osobi zaposlenoj kod tuženice, a u svezi ozljeda zadobivenih:

 

- u nezgodi od ..., kada je u vojarni V. "prilikom vježbe" doživio povrede desne noge,

 

- u nezgodi od ..., kada je u vojarni u S. pri dolasku na posao (ili "pri izlasku iz vojarne") zapeo desnom nogom za stepenice.

 

Drugostupanjski sud je (potvrđivanjem prvostupanjske presude) tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim i prihvatio uz shvaćanje da tužitelju pripada utuženi iznos naknade i da je "osnovano utvrditi" da je za nastanak prijepornih štetnih događaja odgovorna tuženica "budući da je tužiteljeva povreda nastala u vojarni za vrijeme obavljanja vojne vježbe, da je tužitelj bio vojna djelatna osoba, da je evidentirana prijava stradavanja i prijava ozljede na radu kako kod povrede od … godine tako i povreda od ... godine iako u spisu ne prileži medicinska dokumentacija."

 

Konkretno, shvaćanje je nižestupanjskih sudova, a o čemu je za zaključiti samo iz smisla tih razloga kojima ti sudovi obrazlažu svoje odluke - jer se određeno o tome nisu izjasnili (s time da o odgovornosti tuženice sude sukladno odredbi čl. 86. st. 4. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, "Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09, iako taj Zakon nije bio na snazi u vrijeme štetnih događaja), da tuženica odgovara za štete koje djelatne vojne osobe pretrpe na radu po kriteriju uzročnosti (prema objektivnoj odgovornosti).

 

Revidentica je reviziju podnijela pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP-a i u njoj postavila pitanje:

 

"da li tužena Republika Hrvatska odgovara za štetu u smislu objektivne odgovornosti ako se u postupku ne dokaže njezina krivnja za nastalu štetu",

 

te istakla da je to pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni jer je revizijski sud o njemu već zauzeo shvaćanje u svojim odlukama posl. br. Rev-615/04 od 2. ožujka 2005. i Revr-83/08 od 15. travnja 2008., a pobijana odluka drugostupanjskog suda protivna je tim odlukama i temeljena na shvaćanju koje je u suprotnosti s shvaćanjem revizijskog suda o istoj pravnoj stvari.

 

Tuženica u reviziji postavljenim pitanjem osnovano prigovara pravilnosti izloženog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova - jer je utemeljeno na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a kako je ono u suprotnosti i s već izraženim shvaćanjem revizijskog suda - revizijski sud postavljeno pitanje prihvaća važnim i za odluku o predmetu spora i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Naime, predmet spora valjalo je raspraviti:

 

- na temelju odredbe čl. 48. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 23/95 i 33/95 - dalje: ZSOS-a), prema kojoj: "Za štetu koju vojna osoba u svezi s obavljanjem vojne službe počini trećim osobama odgovara Republika Hrvatska, osim ako se dokaže da je vojna osoba postupala sukladno Službovniku i drugim propisima. Za ostale štete počinjene u svezi s obavljanjem vojne službe Republika Hrvatska odgovara po općim propisima o nadoknadi štete.",

 

- u svijetlu shvaćanja da djelatnost obavljanja vojne službe nije samo po sebi opasna djelatnost, pa tuženica ne odgovara po kriteriju uzročnosti za štete koje pretrpe vojne osobe već i samo osnovom činjenice da je ta šteta nastala na radu i u svezi s radom - tako da bi se te odgovornosti mogla osloboditi samo ako bi ona dokazala razloge koji je te odgovornosti ekskulpiraju,

 

- odnosno u svijetlu shvaćanja da tuženica odgovara po općim propisima o nadoknadi štete, dakle u konkretnom slučaju u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96 i 91/96 - dalje: ZOO-a), koji se primjenjuje na ovaj slučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08) - obzirom da su bile na snazi u vrijeme prijepornih štetnih događaja, prema kriteriju krivnje ili (moguće) objektivne odgovornosti - ali zavisno od okolnosti konkretnog slučaja koje determiniraju svaku od tih oblika odgovornosti (primjerice: je li konkretna šteta nastala od opasne stvari ili određene, konkretne opasne djelatnosti, odnosno krivnjom oštećenog, slučajno...).

 

Takva je pravna shvaćanja, suprotna navedenom - na kojemu je temeljena osporena presuda, revizijski sud prihvatio u nizu svojih odluka o istovrsnoj pravnoj stvari, pa tako i u odluci posl. br. Revr 83/08-2 od 15. travnja 2008., u kojoj je izraženo:

 

"Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio naknadu štete za koju tvrdi da ju je pretrpio, kao aktivna vojna osoba u štetnom događaju dana ... kada je tjelesno ozlijeđen prigodom sudjelovanja na nogometnoj utakmici na turniru malog nogometa koja je sportska aktivnost bila vojno zapovjeđena.

 

Prvostupanjski i drugostupanjski sud odbili su tužbeni zahtjev, polazeći od utvrđenja i zaključka da nisu ostvarene pretpostavke odgovornosti tužene za štetu koju je tužitelj pretrpio u spomenutom štetnom događaju, budući da u slučaju kao što je konkretni, tužena odgovara po načelu krivnje (čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 3/05 - dalje: ZOO, a u vezi s odredbom čl. 48. Zakona o službi u oružanim snagama - "Narodne novine", broj 23/95).

 

U vezi s time utvrđuje i ocjenjuje da prilikom sudjelovanja tužitelja u nogometnoj utakmici za vrijeme vojne službe po zapovjedi, kao sastavni dio aktivnosti nije utvrđeno postojanje propusta tužene koji bi se njoj mogli pripisati u krivnju.

 

Budući da se u konkretnom slučaju radilo o nogometnoj utakmici na prikladnom športskom terenu, pri čemu je tužitelj bio primjereno opremljen športskom obućom navedena športska aktivnost se niti po stajalištu ovog revizijskog suda ne može smatrati opasnom djelatnošću, pa se niti odgovornost tužene u ovom slučaju ne može ocjenjivati sa stajališta objektivne odgovornosti, kako to pogrešno smatra tužitelj, neosnovano se pozivajući na odredbe Zakona o zaštiti na radu, koje u ovom slučaju ne dolaze do primjene. Naprotiv, primjenom općih pravila o odgovornosti za štetu, na koje upućuje posebni zakon (čl. 48. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske - "Narodne novine", broj 23/95), a što u konkretnom slučaju znači primjenu pravila o odgovornosti po načelu krivnje, kako to pravilno zaključuju prvostupanjski i drugostupanjski sud (čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima) tužena u ovom slučaju, zbog nepostojanja njezine krivnje nije u obvezi naknaditi štetu tužitelju koju je pretrpio u navedenom štetnom događaju."

 

Slijedom izloženog, a kako su nižestupanjski sudovi propustili predmet spora razmotriti polazeći od takvih pravnih shvaćanja, odnosno kako su odlučujući o zahtjevu tužitelja pogrešno primijenili materijalno pravo - i zbog toga, ograničeni pogrešnim pravnim shvaćanjima, u postupku koji je prethodio ovome propustili raspraviti i utvrditi sve ono (drugo) što je relevantno za odluku o zahtjevu tužitelja - prema navedenim shvaćanjima revizijskog suda, tako da je činjenično stanje relevantno za odluku o predmetu spora ostalo nepotpuno utvrđeno (bez određenog sadržaja u osporenoj odluci: gdje, kada i kako je tužitelj ozlijeđen, da li od konkretne opasne stvari ili djelatnosti, odnosno da li njegovom krivnjom ili slučajem koji mu se desio - i bez pozivanja na propis koji bi općenito konstituirao objektivnu odgovornost tuženice, na kojoj je temeljio osporenu presudu) - i ne postoje razlozi za preinačenje osporene presude, to je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju tuženice te ukinuti obje nižestupanjske presude - odlukom kao u izreci ovoga rješenja, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem, te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o prijepornom zahtjevu tužitelja, i to odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

 

Kako odluka o trošku postupka ovisi o konačnom rješenju spora, valjalo je (postupajući u smislu odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a) ukinuti i odluku o parničnom trošku iz nižestupanjskih odluka, te predmet i u tome dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Zagreb, 6. srpnja 2016.