Broj: Gž-3206/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Zlatku Lodeti, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja H. L. K. d.o.o., OIB: … iz Z., zastupanog po punomoćniku A. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika D. H., OIB: … iz K.,  sada na adresi S., , zastupanog po punomoćniku G. R., odvjetniku iz K., radi isplate, povodom žalbe tuženika osobno i po punomoćniku, protiv presude Općinskog suda u Koprivnici od 7. ožujka 2014. br. 5 Povrv-647/11-48, dana 19. kolovoza 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se tuženikove žalbe (osobno podnesena i podnesena po punomoćniku G. R., odvjetniku iz K.) kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici br. 5 Povrv-647/11-48 od 7. ožujka 2014.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.890,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, uz zakonsku zateznu kamatu u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, tekućom od 31. listopada 2013. do isplate, te iznos od 441,09 kn uz zakonsku zateznu kamatu po istoj stopi kao i za prethodni iznos, te mu nadoknaditi troškove javnobilježničkog postupka u iznosu od 2.209,16 kn, uz zakonsku zateznu kamatu kao i na glavnične iznose, tekućom od 3. prosinca 2011. do isplate, sve u roku od 15 dana. Istom odlukom naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od  14.312,50 kn uz zakonsku zateznu kamatu u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, tekućom od 7. ožujka 2014. do isplate, u roku od 15 dana.

 

Pravovremeno podnesenom žalbom tuženik osobno pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, navodeći samo da je pobija iz svih zakonskih žalbenih razloga.

 

Pravovremeno podnesenom žalbom i punomoćnik tuženika pobija prvostupanjsku presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga, uz prijedlog da drugostupanjski sud prihvati žalbu, preinači pobijanu presudu, te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a tuženiku (u žalbi očito omaškom navedeno „tužitelju“) dosudi naknadu parničnog troška uključujući i trošak žalbe, odnosno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

Žalbe tuženika i njegovog punomoćnika su neosnovane.

 

Obrazlažući presudu prvostupanjski sud navodi da je tužitelj kao ovrhovoditelj pokrenuo postupak naplate svojeg potraživanja temeljem vjerodostojne isprave – Ugovora o financijskom leasingu motornog vozila, sklopljenog s tuženikom i stanja tuženikovog dugovanja prema podacima iz ovrhovoditeljevih (tužiteljevih) poslovnih knjiga, a nadležni javni bilježnik T.-Z. S. iz Z., prihvatila je ovršni prijedlog, te donijela rješenje o ovrsi br. Ovrv-406/11 od 2. prosinca 2011., kojim je ovršeniku naložila isplatiti ovrhovoditelju (tužitelju) glavnični iznos od 7.400,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, uz zakonsku zateznu kamatu tekuću od podnošenja ovršnog prijedloga do isplate. Istom odlukom ovrhovoditelju su priznati troškovi postupka u iznosu od 3.512,98 kn, što je obvezan platiti u roku od 8 dana, uz mogućnost podnošenja prigovora, a u protivnom određena je ovrha općenito na imovini ovršenika.

 

Povodom podnesenog prigovora ovršenika rješenje o ovrsi stavljeno je izvan snage, te je proveden parnični postupak u kojem je tužitelj postavio svoj zahtjev za isplatu nakon provedenog financijskog vještačenja, u visini od 10.890,40 CHF i 441,09 kn, sve uz zakonsku zateznu kamatu i uz naknadu parničnog troška. Osnovu potraživanja obrazložio je utemeljenjem svog potraživanja na Ugovoru o financijskom leasingu motornog vozila, u kojem je tužitelj davatelj leasinga, a tuženik korisnik leasinga, time da je predmetno vozilo uništeno u prometnoj nesreći (pri tuženikovom korištenju tog vozila).

 

Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu, ističući da je predmetno vozilo bilo osigurano policom kasko osiguranja i da je tužitelj mogao tražiti naplatu od osiguratelja vozila.

 

Na osnovu provedenih dokaza, kao i temeljem nespornih činjenica, prvostupanjski sud je utvrdio da su parnične stranke ugovorne stranke Ugovora o financijskom leasingu motornog vozila, za vozilo marke Renault Clio 2 Alize 1.2, proizvedenog 2008., koje je tužitelj kao davatelj leasinga i vlasnik predmeta leasinga, dao tuženiku na korištenje, uz ugovoreno trajanje leasinga od 60 mjeseci, pri čemu je vrijednost objekta leasinga utvrđena u iznosu od 13.142,00 CHF uz PDV, odnosno ukupno 16.033,24 CHF. Nesporno je da je vozilo uništeno  u prometnoj nesreći, te da je tuženik po okončanju ugovornog odnosa trebao postati vlasnikom predmetnog vozila.

 

Tužitelj je tuženika teretio za naknadu štete koja mu je nastala propašću vozila, koja se odnosi na naknade koje bi primao da je ugovor u cijelosti realiziran, čemu treba pridodati preostalu dospjelu nenaplaćenu glavnicu (dug za dospjele rate i dospjelu nenaplaćenu glavnicu leasinga iznosi 7.349,26 CHF) i dug za zakonsku zateznu kamatu obračunatu na dospjele rate. Preostala dospjela neplaćena glavnica iznosi 2.255,81 CHF, te dug za troškove usluge i to poreza na cestovna motorna vozila od 307,50 kn i kamatu na tu stavku od 88,50 kn, sve prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka M. H. iz travnja 2013., listovi86-105. prvostupanjskog spisa, koji nalaz je izmijenjen i dopunjen (listovi 13-141 spisa), time da je zaključno utvrđeno postojanje duga po tim stavkama u opsegu i visini na koje je tužitelj postavio konačan tužbeni zahtjev (podnesak od 14. studenog 2013.) koji je prvostupanjski sud pobijanom presudom prihvatio u cijelosti.

 

Knjigovodstveno-financijski vještak prihvatio je ispravnost tužiteljeva knjiženja tuženikovih dugovanja u svim stavkama, a uvećana kamatna stopa primijenjena je obzirom da se u konkretnom slučaju radi o pravnom poslu između subjekata trgovačkog prava.

 

Ističući u žalbi punomoćnika žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2 toč. 11 Zakona o parničnom postupku  (NN.53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14  - odluka US RH - dalje ZPP), navodeći da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer da je proturječna i u protivnosti s utvrđenim činjenicama, odnosno da su iz utvrđenih činjenica izvedeni pogrešni zaključci, što da se posebno odnosi na toč. II. presude. Tuženik osporava visinu dugovanja koja proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, a koji citira u skladu s toč. 4. vještačkog mišljenja, koja se odnosi na preostali dug tuženika prema tužitelju (nalaz i mišljenje navedenog vještaka, zaprimljen kod prvostupanjskog suda 6. svibnja 2013., prvostupanjski spis str. 105. toč. 4).

 

Tuženik posebno ističe da ne prihvaća dio nalaza vještaka, prema kojem je do dana raskida ugovora 21. prosinca 2010. bio dužan platiti ukupno 18.236,00 CHF i 3.249,49 kn, od čega se 1.190,00 kn odnosi na troškove opomene, 123,00 na troškove naknade za ponudu, 948,25 kn na porez na cestovna motorna vozila, te 988,04 kn na obračunatu zateznu kamatu (odnosi se na dio nalaza pod toč.1.1.5., zadnji stavak, str. 101 prvostupanjskog spisa). Protivljenje obvezi plaćanja troškova opomena temelji na tvrdnji da se opomene ne mogu  svrstati pod druge redovne i izvanredne troškove, u vezi s održavanjem i korištenjem objekta leasinga. Tuženik prigovara i tablici koja se odnosi na preostali dug na dan 22. travnja 2013. (nalaz, str. 105. toč. 4.), odnosno prigovara pravilnosti navoda o dugovanju na dan raskida ugovora prema tablici br. 8 pod toč. g., pod naslovom: „rekapitulacija obveza po Ugovoru o financijskom leasingu br. … do dana raskida ugovora (do 21. prosinca 2010.), list 96 prvostupanjskog spisa.

 

Tuženik ističe da u tablici, kojom je vještak obračunao preostali dug (tablica 11., list 102 prvostupanjskog spisa), u kojoj je izvršen obračun naplate, preostaje neplaćeni iznos od 307,50 kn prefakturiranih usluga, a tuženik takav obračun ne prihvaća kao pravilan, jer smatra da su se trebale zatvarati prvenstveno dospjele rate i dospjele neplaćene glavnice leasinga, te eventualno ugovorna zatezna kamata, a ne neopravdani i neutemeljeni troškovi. Tuženik tvrdi da je razlika prikazanih plaćenih iznosa s lista 38-39 prvostupanjskog spisa velika, da se radi o razlici od 13.281,61 kn, pri čemu vještakinja zaključuje da je tuženik platio iznos od 56.129,13 kn, umjesto 69.410,74 kn.

 

Nadalje ističe prigovor zastare potraživanja, jer da se radi o tražbinama povremenih davanja koje dospijevaju godišnje i koje zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Prigovara osnovanosti izdane fakture za iznos od 307,50 kn (od 10. prosinca 2010.), jer da se prometna nesreća dogodila 25. travnja 2009., da nije naplatio štetu po štetnom događaju, pa je oštećen za uplaćene rate leasinga. Prigovara obvezi naplate troškova neobvezujuće ponude prema fakturama od 12. svibnja 2010. i 28. lipnja 2010. (na iznos od po 61,50 kn).

 

Prigovara osnovanosti fakture na iznos od 39.290,78 kn na ime mjesečnih rata glavnice, jer da se iz dokumenta ne vidi za koji period i po kojoj osnovi je tražbina obračunata. Ističe da se sudski vještak nije izjasnio u vezi naprijed iznijetih prigovora u dodatnom nalazu i mišljenju. Navodi da je u izreci obvezan na isplatu kamate u nejednakim kamatnim stopama (uz uvećanje od pet, odnosno osam posto), za što prvostupanjski sud nije naveo odgovarajuće razloge.

 

Prije svega, treba navesti da ovaj sud ne nalazi da bi prvostupanjski sud načinom provođenja postupka i sadržajem i načinom obrazlaganja presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, slijedom čega je žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iznijet u tuženikovoj osobnoj žalbi neosnovan, odnosno prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11 ZPP-a, na koju tuženik žalbom ukazuje. Tuženik neosnovano tvrdi da su dokazni materijal i tužba nerazumljivi, a isto tako, neosnovano prigovara i sadržaju nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka.

 

Naprotiv, po ocjeni ovog suda,  knjigovodstveno-financijski vještak u svom je nalazu i mišljenju detaljno analizirao sve stavke tužiteljeve knjigovodstvene evidencije, koje se odnose na predmetni ugovorni odnos, te je u  bitnom zaključio da su za stanje tuženikovog duga mjerodavni tužiteljevi knjigovodstveni podaci s lista 39-43 prvostupanjskog spisa, time da je vještak zaključno mišljenje izrazio u nalazu i mišljenju na listovima 136-141 prvostupanjskog spisa.

 

Knjigovodstveno-financijska vještakinja upoznata je sa sadržajem svih tuženikovih prigovora iznijetih tijekom prvostupanjskog postupka, a koji se odnose na sadržaj i način tužiteljevog knjiženja njegovih (tuženikovih) ugovornih obveza (dugovanja). Vještakinja je izradila ispravak i dopunu nalaza i mišljenja (listovi 136-141 prvostupanjskog spisa), kojim je opravdala osnovanost tužiteljevog tužbenog zahtjeva, u pretežnom dijelu, time da je tužitelj u nastavku postupka, upravo na temelju konačnog nalaza i mišljenja vještakinje, postavio tužbeni zahtjev (podnesak od 14. studenog 2013., list 142 prvostupanjskog spisa).

 

Vještakinja je u svom zaključnom dijelu očitovanja iznijela o kojoj vrsti i u kojem opsegu su tužiteljeva novčana potraživanja opravdana, a ovaj sud u cijelosti prihvaća takav sadržaj konačnog nalaza i mišljenja, ocjenjujući da njegova vjerodostojnost nije dovedena u sumnju sadržajem tuženikovih prigovora iz prvostupanjskog postupka, a niti sadržajem žalbenih navoda.

 

Po ocjeni ovog suda, nije odlučno da li su troškovi opomena kategorizirani kao troškovi održavanja vozila ili kao troškovi naplate ili na drugi način, nego je bitno da su oni tužitelju nastali te da njihov obračun i naplata, u odnosu između subjekata trgovačkih odnosa u to vrijeme nisu bili isključeni važećim Zakonom o zaštiti potrošača, radi čega je uključenje tih troškova u ukupan dugovani glavnični iznos predstavlja (u osnovi) opravdan tužbeni zahtjev.

 

Po ocjeni ovog suda, neosnovano je i tuženikovo inzistiranje na prigovoru zastare potraživanja, jer je tužbeni zahtjev utemeljen na obveznopravnom odnosu Ugovora o financijskom leasingu koji je zaključen 3. ožujka 2008., a Ugovor je zaključen u trajanju od 60 mjeseci (trajanje leasinga; toč. 2 Ugovora; konstatirano je da je zahtjev za naplatu postavljen nakon propasti (uništenja) vozila u prometnoj nesreći koja se dogodila 25. travnja 2010., čime je onemogućeno daljnje izvršavanje sadržaja predmetnog Ugovora, tako da nema dvojbe da tužitelj nije prekasno (nakon nastupa zastare) zatražio naplatu potraživanja, jer je pokrenuo ovršni postupak podnošenjem ovršnog prijedloga nadležnom javnom bilježniku 2. prosinca 2011., a po ocjeni ovog suda u predmetnom odnosu treba primijeniti opći zastarni rok od 5 godina, u smislu primjene odredbe čl. 371. ZOO-a. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je predmetni pravni posao (Ugovor o leasingu) kombinirani pravni posao koji sadrži elemente ugovora o zakupu i elemente ugovora o kupoprodaji s obročnom otplatom cijene (takvo materijalnopravno stajalište izraženo je u presudi ovog suda br. Gž-3202/11-2 od 5. veljače 2013.), u kojem odnosu se primjenjuje opći zastarni rok.

 

Dakle,  po ocjeni ovog suda, knjigovodstveno–financijska vještakinja se u svom konačnom nalazu i mišljenju (prvostupanjski spis, listovi 136 do 141) stručno i objektivno, dakle prihvatljivo za ovaj sud, očitovala na sve tuženikove prigovore, koje tuženik i nadalje ističe u žalbi, radi čega je prvostupanjski sud pravilno utemeljio presudu na sadržaju dokumentacije koja je prihvaćena i po navedenom vještaku, pa je ovaj sud, iz naprijed navedenih razloga, a i iz razloga navedenih  u obrazloženju prvostupanjske presude, koje prihvaća pravilnima i argumentiranima (čl. 375. st. 5 ZPP-a) odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu temeljem odredbe čl. 368. st. 1 ZPP-a (okolnost da je na trošak postupka tužitelju dosuđena kamata po nižoj kamatnoj stopi nego na glavnični iznos ne utječe na zakonitost presude, odnosno tuženik nema pravni interes pobijati taj dio prvostupanjske presude).

 

U Varaždinu 19. kolovoza 2016.