Broj: Gž-2902/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu po sucu toga suda Dijani Hofer kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. I. (OIB:…) iz Z., zastupane po punomoćnici L. H., odvjetnici iz Z. protiv tužene R. H., zastupane po Građansko-upravnom odjelu Općinskog državnog odvjetništva u Z., radi naknade štete, povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-4252/12-40 od 24. kolovoza 2015.g., dana 26. kolovoza 2016.g.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

              Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-4252/12-40 od 24. kolovoza 2015.g. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-4252/12-40 od 24. kolovoza 2015.g i toč.I/izreke.

 

              Nepobijana toč.II/izreke prvostupanjskog rješenja, ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice radi naknade štete u iznosu od 31.750,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 13. srpnja 2012.g. do isplate pa je pobijanom toč.I/izreke rješenja obvezana naknaditi tuženoj prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.000,00 kn.

 

Nepobijanom toč.II/izreke prvostupanjskog rješenja odbijen je tužiteljičin prijedlog radi oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi.

 

              Pravovremenom žalbom tužiteljica pobija navedenu presudu i u odnosu na odluku o troškovima postupka sadržanu u toč.I/izreke rješenja, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. Zakona o parničnom postupku (dalje:ZPP – NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13) i odredbe čl.354.stav.1. u vezi sa čl. 8. istog Zakona, zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog, kako navodi – odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

 

              Na žalbu tužiteljice nije odgovoreno.

 

Žalba tužiteljice nije osnovana.

 

Polazeći od tužbenog zahtjeva radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koje se štiti odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (dalje:ZOO – NN 35/05, 41/08 i 125/11), te činjeničnog obrazloženja tužbe iz kojeg proizlazi da je tužiteljica bila u pritvoru Zatvora u R. i Zatvora u Z. u uvjetima koji nisu bili sukladni standardima propisanim odredbama čl. 74. i čl.76. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (dalje:ZIKZ – NN 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03 – pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11 i 56/13) i koji su bili protivni i pravnim standardima iz Ustava Republike Hrvatske (dalje:Ustav) i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje:Konvencija), prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na utvrđivanje uvjeta boravka tužiteljice u utuženom periodu u navedenim zatvorskim ustanovama.

 

Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica boravila u Zatvoru u R. od 17. siječnja 2009.g. do 17. srpnja 2010.g., u sobi od 21,38 m2 i 56,31 m3, u sobi sa sanitarnim čvorom s tekućom toplom i hladnom vodom i otvorom za ventilaciju, da je soba imala dva prozora kroz koje dopire dnevna svjetlost i svjež zrak, da je u sobi utičnica za struju, rasvjetno tijelo sa dvije neonske lampe, a u sanitarnom čvoru da je utičnica za električni aparat za brijanje, sušilo za rublje i jedno rasvjetno tijelo, da soba ima centralno grijanje koje se usklađuje s početkom grijanja gradskih toplana, a sukladno vanjskim temperaturama zraka, da su u svakoj sobi garderobni ormari – za svaku zatvorenicu jedan, a da je uslijed velike fluktuacije ljudi u sobi boravilo od tri do šest osoba, da je sedam osoba boravilo tek tijekom 56 dana u 2009.g., dok se u 2010.g. broj kretao od tri do četiri osobe, da je u čitavom periodu tužiteljičinog boravka istoj bilo omogućeno tuširanje u sanitarnom čvoru koji ima dva prozora kroz koje dopire svježi zrak i koji je prostor obložen keramičkim pločicama, da se ispred samog prostora za tuširanje nalazi prostor za odlaganje garderobe, da se tuširanje pritvorenica obavlja u paru i traje do deset minuta, a da je pritvorenicama svakodnevno bilo omogućeno da dva sata provode na svježem zraku i bavljenje tjelovježbom (teretana), igranje košarke i stolnog tenisa, a da se i tamo nalaze i dva tuša i pitka tekuća voda, a da je tužiteljici u 2009.g. na njezin zahtjev omogućen rad sukladno mogućnostima zatvora i to na sklapanju proizvoda od plastike za što je primila naknadu u iznosu od 693,68 kn sukladno odredbi čl. 72.stav.3. Pravilnika o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje pritvora, da je zatvorska kantina u Zatvoru u R. opskrbljena namirnicama koje su dostupne i u svakoj trgovini osobama koje nisu lišene slobode, da su tužiteljici odobreni posjeti odvjetnice, obitelji, kao i sklapanje braka s drugim pritvorenikom, te da joj je omogućen odlazak na privatni ginekološki pregled.

 

              Nadalje je utvrđeno da je u pritvoru Zatvora u Z. boravila od 17. srpnja do 20. listopada 2010., na X. zatvorskom odjelu u sobi sa 4 do 5 pritvorenica, da je soba imala površinu 21,21 m2 (od čega sanitarni dio 1,57 m2), a volumen iste je 49,67 m3, da soba ima četiri prozora visine 86 cm i širine 67 cm koji se mogu otvoriti i prozračiti soba.

 

              Na osnovu iznesenih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zaključuje da sama činjenica što je tužiteljici u obje zatvorske ustanove na raspolaganju bio prostor od cca 1 m2 manje od propisanih 4m2 ne znači da je ona samim time bila izložena nečovječnom ili ponižavajućem postupanju koje bi dovelo do povrede prava osobnosti, te koje bi opravdavalo dosuđivanje naknade štete zbog povrede prava osobnosti, jer je povremena skučenost prostora posljedica objektivne okolnosti prevelikog broja počinitelja kaznenih djela, a time i osoba koje moraju biti smještene u kaznionicama, a na koju okolnost tužena nije mogla utjecati, a pored toga prvostupanjski sud zaključuje da ni iz jednog provedenog dokaza tijekom postupka ne proizlazi s potrebnom izvjesnošću da je činjenicu smještaja u neadekvatnoj prostoriji tužiteljica doživjela kao ponižavanje ili omalovažavanje, odnosno, da se, uslijed navedenih uvjeta u zatvoru kod tužiteljice stvorio osjećaj straha, tjeskobe i patnje, koja bi opravdavala dosudu pravične novčane naknade odnosno da su zatvorski uvjeti bili takvi da prelaze uobičajenu mjeru trpljenja povezanu s izdržavanjem pritvora, uslijed počinjenja kaznenog djela, slijedom čega da nije dokazala ni ispunjenje uvjeta iz odredbi čl. 19. i čl. 1046. ZOO pa je njezin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku  (dalje:ZPP – NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH; 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13) prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tužiteljice.

 

Žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a tužiteljica obrazlaže iznošenjem cjelovitog zakonskog teksta citirane odredbe ZPP-a iako iznesene manjkavosti ne razrađuje niti konkretizira u odnosu na obilježja pobijane presude niti u odnosu na sadržaj prvostupanjskog postupka pa valja tek kratko navesti da je suprotno žalbenom stajalištu tužiteljice, ovaj sud utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tužiteljica, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a

 

Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl 8. ZPP-a, a niti žalbeni razlog pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja u zakonito i pravilno provedenom postupku raspravio sve odlučne činjenice o kojima ovisi donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom sporu pa je i  utvrđeno činjenično stanje rezultat zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. ZPP-a.

 

U odnosu na žalbenu tvrdnju da je ročište za objavu presude preloženo sa 04. rujna 2015.g. (o kojem je tužiteljica obaviještena proglasom raspravnog rješenja sa posljednje glavne rasprave) na dan 24. kolovoza 2015.g. a o čemu da tužiteljica nije bila obaviještena, valja navesti da u spisu prileži rješenje o prelaganju termina ročišta za objavu presude, a obzirom na činjenicu da nazočnost odnosno izostanak parničnih stranaka nije od utjecaja niti značaja za održavanje takvog ročišta, to niti okolnost eventualne neuredne dostave odnosnog rješenja o prelaganju termina ročišta za objavu nije bilo do utjecaja na procesna prava tužiteljice koja su u cijelosti sačuvana što potvrđuje činjenica što je protiv pisanog otpravka objavljene presude pravodobno izjavila žalbu.

 

U preostalom dijelu žalba tužiteljice svedena je na iznošenje činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda i na sadržaj primijenjene zakonodavne regulative sadržane u odredbama ZIKZ-a i Konvencije te osporavanje izvršene ocjene dokaza po prvostupanjskom sudu no način na koji to čini je proizvoljan i bez uporišta u sadržaju provedenih dokaza.

 

Iako ovaj sud u potpunosti pravilnim i potpunim prihvaća činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu, a i primijenjeno materijalno pravo iz ranije citiranih odredbi ZOO-a zbog čega, sukladno odredbi čl. 375.stav.5. ZPP-a neće posebno obrazlagati svoje stajalište u odnosu na pretežiti dio žalbe kojim tužiteljica iznosi žalbeni razlog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, valja, razumijevanja radi ponoviti da nije sporno da zatvorenik u smislu odredbe čl. 3. stav. 1. ZIKZ-a uživa zaštitu temeljnih prava utvrđenih Ustavom RH, međunarodnim ugovorima i tim Zakonom, da odredba čl.23. Ustava određuje da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvom obliku zlostavljanja, a da čl. 25. Ustava RH proklamira da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo, a nije sporno ni da odredba čl.3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zabranjuje mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te da ZIKZ u svojoj odredbi čl.14. stav.1. toč. 1. propisuje da svaki zatvorenik ima pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, a smještaj zatvorenika prema čl. 74. stav. 1. istog Zakona treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, te klimatskim prilikama, da prostorije u kojima borave zatvorenici prema stav. 3. iste odredbe moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane i da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora.

 

              No unatoč tome je prvostupanjski sud po opširno i sadržajno provedenom dokaznom postupku pravilno zaključio da činjenica nezadovoljavajućeg prostora spavaonice, sama po sebi, ne predstavlja ni oblik poniženja niti nečovječnog postupanja od strane tužene prema tužiteljici kao pritvorenici kojim bi bilo povrijeđeno njezino pravo osobnosti jer je ranije opisanim omogućavanjem slobode kretanja tijekom dana, korištenjem sportskih sadržaja i omogućavanjem rada tužiteljici nadoknađena ograničenost prostora u spavaonici pa tužiteljica u žalbi neosnovano odriče značaj činjenicama utvrđenim u odnosu na cjelokupne uvjete boravka u Zatvoru u R. i u Z., jer su upravo te činjenice bitne za odluku o tužbenom zahtjevu, pa je osporavanje ocjene dokaza prvostupanjskog suda i na osnovi nje utvrđenih relevantnih činjenica rezultat pogrešnog žalbenog stajališta tužiteljice.

 

              To više što je prema stajalištu Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, Europskog suda za ljudska prava kao i Ustavnog suda Republike Hrvatske, za ocjenu postojanja povrede prava osobnosti na dostojanstvo zatvorenika (u konkretnom slučaju tužiteljice) odlučno utvrditi ukupnu kvalitetu života u konkretnoj ustanovi, kojem zahtjevu je prvostupanjski sud sadržajnim dokaznim postupku u potpunosti udovoljio, te je raspravio opširne tužbene tvrdnje o manjkavostima tijekom boravka tužiteljice u Zatvoru.

 

Na osnovu iskaza svjedoka M. L., A. R. i Z. Š., uvida u dopise Zatvora u R. i u Z., medicinsku dokumentaciju tužiteljice te Dnevni raspored za izvršavanje pritvora i istražnog zatvora, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica imala mogućnost boravka izvan prostorija spavaonice tijekom dana, da je kao radno angažirana osoba radila na poslovima sklapanja proizvoda od plastike, da je u okviru slobodnog vremena imala na raspolaganju korištenje prostora izvan zgrade (dvorište) s mogućnošću bavljenja sportskim aktivnostima, pa da je upravo opisanom mogućnošću slobode kretanja tijekom dana i to kroz boravak na radu i boravkom na svježem zraku tužiteljici nadoknađena svojevrsna ograničenost prostora u spavaonici.

 

              Tvrdnje tužiteljice o nedovoljnosti svježeg zraka i prirodne svjetlosti u spavaonicama, sanitarnog čvora bez potrebne izolacije i izvedbe koja onemogućava privatnost, hrani koja nije udovoljavala prehrambenim i zdravstvenim standardima, da joj nije omogućena ginekološka liječnička skrb, da je zatvorska kantina bila oskudno opskrbljena proizvodima i to loše kvalitete, da joj nije omogućeno održavanje osobne higijene, da su sobe zimi bile hladne, jer da je grijanje radilo tek do 14 sati, te da se zgrada Zatvora u R. nalazi u centru grada zbog čega je danonoćno bila izložena nesnosnoj buci i gradskom smogu,  prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim i nedokazanim zaključivši da je provedenim dokazima - saslušanjem prethodno navedenih svjedoka i uvidom u ostale navedene isprave - potvrđeno da su higijenski uvjeti prostorija u kojima je boravila tužiteljica bili zadovoljavajući, da su prostorije bile prozračne i svijetle sa adekvatnim sanitarnim uređajima, da je tužiteljici  odgovarajuća zdravstvena zaštita, te da je hrana kako u pogledu količine tako i kvalitete odgovarajuća, a da je određena ograničenost prostora tužiteljici kompenzirana slobodom kretanja kako je prethodno opisana.

 

Tome valja dodati da iz sadržaja provedenog dokaznog postupka ne proizlaze nikakve evidentirane ili eventualno postojeće druge otežavajuće okolnosti tužiteljičinog boravka u zatvorima u R. i Z., a posebno nije utvrđeno da bi zbog toga tužiteljici bilo povrijeđeno pravo na tjelesni, psihički i duševni integritet, te pravo na dostojanstvo, pa iako tužena nije omogućila tužiteljici uvjete propisane čl. 14. st. 1. i čl.  74. st. 3. ZIKZ-a, isto ne predstavlja oblik poniženja ili nečovječnog postupanja od strane tužene koje bi vrijeđalo dostojanstvo tužiteljice do mjere koja bi opravdavala dosudu pravične novčane naknade temeljem čl. 1100. stav. 1. i 2. ZOO-a.

 

              Obzirom na sve izneseno, valjalo je žalbu tužiteljice kao neosnovanu odbiti i potvrditi presudu prvostupanjskog suda temeljem odredbe čl. 368. stav. 1. ZPP-a uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno temeljio na odredbi čl. 154. stav. 1. ZPP-a utvrdivši opravdani trošak tužene pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (osnovom odredbe čl. 163.ZPP-a).

 

U Varaždinu, dana 26. kolovoza 2016.g.