Broj: Gž-107/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nade Krnjak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. B., OIB:…, iz K.,  koju zastupa punomoćnik mr. M. R., odvjetnik u V., protiv tuženika Ž. M., OIB: …, iz L. T. , (sada na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici u L.), kojeg zastupa punomoćnik V. J., odvjetnik u V., radi naknade štete, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 07. prosinca 2015.g. broj: 23 P-1769/14-22, u sjednici vijeća održanoj dana 07. rujna 2016. odine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu broj: 23 P-1769/14-22 od 07. prosinca 2015.g. u pobijanim toč.I/ i III/ izreke.

              U nepobijanoj toč.II/ izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u toč.I/ izreke tuženik je dužan platiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 205.761,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 200.000,00 kn od 18. srpnja 2014.g. do isplate, na iznos od 4.028,40 kn od 24. siječnja 2014.g. do isplate, na iznos od 1.533,20 kn od 22. siječnja 2014.g. do isplate i na iznos od 200,00 kn od 08. prosinca 2014.g. do isplate, sve u roku 15 dana. Toč.II/ izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu imovinske štete za izgradnju nadgrobnog spomenika u iznosu od 50.000,00 kn te za crninu u iznosu od 4.500,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate. Toč.III/ izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 20.627,47 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07. prosinca 2015.g. kao dana donošenja presude pa do isplate u roku od 15 dana.

              Navedenu presudu u toč.I/ i III/ izreke pobija tuženik "iz svih žalbenih razloga". Predlaže drugostupanjskom sudu ukinuti pobijanu presudu u cijelosti i odbiti tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.

              Na žalbu tužiteljica nije odgovorila.

              Žalba tuženika nije osnovana.

              Predmet postupka zahtjev je tužiteljice za naknadu imovinske i neimovinske štete zbog smrti sina M. B. kojeg je usmrtio tuženik i koji je kaznenom presudom Županijskog suda u Varaždinu broj: K-16/14 od 11. studenog 2014.g. potvrđenom u tom dijelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-119/15-4 od 08. travnja 2015.g., proglašen krivim što je dana 07. siječnja 2014.g. oko 20,25 sati u mjestu T. u Caffe baru G. s ciljem da usmrti M. B., ispalio u imenovanog dva metka iz pištolja marke "Crvena zastava" call. 9 mm Luger, zadavši mu jednu strijelnu ranu sa oštećenjem vratne kralježnice, te jednu strijelnu ranu glave s ozljedom mozga, koje su svaka za sebe smrtonosne i od kojih je isti odmah preminuo, dakle drugog ubio.

              Polazeći od nespornih činjenica da je tužiteljica majka pok. M. B. i da je tuženik pravomoćnom kaznenom presudom oglašen krivim za smrt istoga ubojstvom, a u materijalnopravnom smislu od odredbe čl.1045. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. i 125/11. - dalje u tekstu: ZOO), te čl.12. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – Odluka USRH – dalje u tekstu: ZPP) kojim je određeno da je sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan pravomoćnom presudom kaznenog suda kojom se optuženik proglašava krivim, prvostupanjski sud nalazi tuženika odgovornim za naknadu štete tužiteljici zbog smrti sina i to u cijelosti jer tuženik nije činjenično, a niti provedenim dokazima potkrijepio svoje navode o doprinosu M. B. nastanku štete.

 

Budući da tužiteljica na temelju čl.1101. st.1. ZOO-a ima pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u slučaju smrti djeteta, te da je na temelju čl.1093. st.1. ZOO-a (očito omaškom naznačen st.3.) onaj tko prouzroči nečiju smrt dužan naknaditi uobičajene troškove pogreba koje sudska praksa smatra troškovima nabave pogrebnog kovčega, vijenaca, crnine, grobnog mjesta ili grobnice, podizanja nadgrobnog spomenika, pogrebnog (vjerskog ili ateističkog) obreda i tzv. karmina pri čemu se ocjenjuje da li su učinjeni troškovi u skladu s mjesnim običajima i mogućnostima prosječnih građana, prvostupanjski sud je utvrdio visinu pravične novčane naknade zbog smrti djeteta u iznosu od 200.000,00 kn pri čemu se rukovodio i Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, a materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 5.761,60 kn od čega se iznos od 4.028,40 kn odnosi na trošak pogrebnih usluga iznos od 1.533,20 kn na specificirane usluge za sahranu pok. sina i 200,00 kn na trošak svećenika koji je vodio pogreb, koju visinu je utvrdio provedenim dokazom uvidom u račun Obrta za cvjećarsko aranžerske i pogrebne usluge B. broj: 82/BE1/1 od 23. siječnja 2014.g., račun Grada V. T. broj: 10/14 od 10. siječnja 2014.g. te saslušanjem svjedokinje A. S. i tužiteljice kao stranke saslušane u svrhu dokazivanja.

 

              Slijedom naprijed iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je obvezao tuženika da tužiteljici isplati utvrđeni iznos neimovinske i imovinske štete sa pripadajućom zateznom kamatom dok je odbijen zahtjev tužiteljice za izgradnju nadgrobnog spomenika u iznosu od 50.000,00 kn iz razloga što tužiteljica nije dala napraviti nadgrobni spomenik, a tijekom postupka nije priložila nikakav dokaz o visini troškova za skidanje nadgrobne ploče na grobu njezinih roditelja, stavljanja nove na kojoj će biti uklesano i ime sina i obnavljanje betonskog zida koje je radove ima namjeru izvršiti u svezi uređenja nadgrobnog spomenika.

 

              Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio imovinsku štetu nastalu tužiteljici zbog nabave crnine u iznosu od 500,00 kn koju štetu navodi da joj dosuđuje, međutim, izrekom presude taj iznos tužiteljici nije dosuđen te je toč.II/ izreke tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu štete za crninu u iznosu od 4.500,00 kn od zahtijevanih 5.000,00 kn. S obzirom da tužiteljica nije zahtijevala donošenje dopunske presude kojom bi sud odlučio o njezinom zahtjevu za naknadu štete s osnove crnine u dijelu kojim nije odbijena sa tužbenim zahtjevom, to se smatra da je u tom dijelu povukla tužbu (čl.339. st.2. ZPP-a).

 

              Sud prvog stupnja po tuženiku isticanu činjenice da pok. sin tužiteljice od 1990.g. nije živio s tužiteljicom u zajedničkom domaćinstvu već kod djeda i bake, te da je isti rješenjem Fonda socijalne zaštite, Podružnice N. M., Centra za socijalni rad od 15. prosinca 1992.g. bio povjeren na čuvanje i odgoj djedu A. B., dok je s majkom određen način i opseg održavanja osobnih odnosa, nije ocijenio od odlučne važnosti, jer ne utječu na  pravo tužiteljice kao roditelja na naknadu štete u vidu novčane satisfakcije zbog smrti djeteta budući se čl.1101. st.2. ZOO-a zahtijeva uvjet trajnije zajednice života samo kad pravo na naknadu štete ostvaruju braća i sestre, djedovi i bake, unučad i izvanbračni drug.    

 

              Tuženik bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalazi u činjenici da je sud poklonio vjeru isključivo navodima iznijetim od strane tužiteljice, dok nije uzeo u obzir niti jedan njegov navod. Tvrdi da iz podignute tužbe uopće nije razvidno koja je svrha instituta naknade štete, jer zajednica života između tužiteljice kao majke pok. uopće nije bilo, tužiteljica je napustila pok. sina u vrijeme kada je pohađao niže razrede osnovne škole, te je živio u zajednici sa svojim sada pok. djedom, pa nije postojao niti ekonomski niti emocionalni odnos između tužiteljice i njezinog sada pok. sina. Tvrdi da prvostupanjski sud o tome nije vodio računa niti je u tom smislu dao bilo kakvo obrazloženje, te je takvim postupanjem pogrešno primijenjena odredba čl.8. ZPP-a, što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Činjenično stanje da je ostalo pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno, jer je zatražio da se od Centra za socijalnu skrb pribavi dokumentacija od kada tužiteljica nije živjela sa pok. sinom i da se svakako utvrde i razlozi zašto nije živjela s njim, a da te činjenice sud uopće nije utvrđivao niti je iz osporavane presude vidljivo kako je i da li je uopće tužiteljica na bilo koji način doprinosila za uzdržavanje pok. sina, već se prvostupanjski sud isključivo poziva na odredbe ZOO-a, dok uopće ne spominje ni jedan drugi zakonski propis. Žalba nadalje reproducira iskaz tuženika o onome što je iskazao o odnosu pok. M. i tužiteljice, te njegovog očuha, kojem  mu se povjerio pok. M. s kojim je dugo godina bio prijatelj.

 

Zaključno žalba smatra da zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sud nije mogao niti pravilno primijeniti odredbe materijalnog prava. 

             

              Protivno navodima žalbe, prvostupanjski sud iznio je jasne, iscrpne i logične razloge zbog kojih činjenicu da je sada pok. sin tužiteljice u školskoj dobi bio povjeren na čuvanje i odgoj djedu nije od nikakvog značaja na pravo tužiteljice na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog njegove smrti, jer ni odredba čl.1101. st.1. ZOO-a, a niti bilo koja druga odredba ZOO-a to pravo tužiteljici ne uvjetuje postojanjem trajne zajednice života i stupnjem emocionalne povezanosti majke i djeteta. Stoga prvostupanjski sud nije trebao niti utvrđivati postojanje ekonomske zajednice tužiteljice i njezinog pok. sina, niti da li su i koliko su bili emocionalno povezani, pa stoga ni analizirati i ocjenjivati iskaz tuženika o onome što mu je o odnosu njega, tužiteljice i očuha povjerio pok. M.

 

              Iz navedenih razloga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2.. toč.11. ZPP-a na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik, a niti onu iz čl.354. st.1. u vezi čl.8. ZPP-a budući je ocjenom dokaza pravilno utvrdio sve odlučne činjenice za predmet spora koje u žalbi tuženik niti ne pobija, pa posljedično nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Sudska praksa (odluke Županijskog suda u Zagrebu broj:Gžn-2202/10 od 14. siječnja 2014. te Županjskog suda u Bjelovaru broj:Gž-1530/10-2 od 31. ožujka 2011. i broj:Gž-2053/08 od 12. ožujka 2009.g.) koju tuženik prilaže uz žalbu odnosi se na primjenu čl.1101. st.2. ZOO-a, konkretno na pravo na pravičnu novčanu naknadu brata zbog smrti sestre, pomajke zbog smrti djeteta i unuka zbog smrti djeda, a ne na pravo na pravičnu novčanu naknadu roditelja zbog smrti djeteta koju konkretno tužiteljica kao majka potražuje od tuženika kao odgovorne osobe za smrt njezinog sina, pa se iz tog razloga ne može primijeniti u ovom slučaju.

 

Kako zbog naprijed navedenog žalbeni razlozi tuženika nisu utemeljeni, a da je ispitivanjem pobijane presude kao i stanja spisa predmeta utvrđeno da prvostupanjski sud nije počinio ni bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.2., 4. 8., 9., 13. i 14. ZOO-a, na koje ovaj sud na temelju čl.365. st.2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i osnovom čl.368. st.1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u toč.I/ izreke, te u odluci o troškovima postupka u toč.III/ izreke u vezi koje tuženik ne iznosi nikakve konkretne razloge pobijanja, a da istu prvostupanjski sud pravilno temelji na čl.154. st.2. u vezi čl.155. ZPP-a, a visinu priznatih troškova svake stranke na mjerodavnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) i odredbama Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95., 57/96., 132/02., 26/03. – pročišćeni tekst, 125/11., 112/12., 157/13. i 110/15.) te vrijednosti predmeta spora.

 

U nepobijanoj toč.II/ izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

U Varaždinu, 07. rujna 2016. godine