Broj: Gž-644/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja  Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nade Krnjak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. H., OIB: …, iz M. L., kojeg zastupa punomoćnik T. P., odvjetnik iz V., protiv tuženice mlljt. L. H., OIB: …, zastupane po majci i z.z. A. M., OIB: …, obje iz V., zastupane po punomoćniku M. P., odvjetniku iz V., radi proglašenja nedopuštenim osiguranje, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima od 15. ožujka 2016.g. broj: 17 P-877/15-6, u sjednici vijeća održanoj dana 26. listopada 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima broj: 17 P-877/15-6

od 15. ožujka 2016.g. time da toč.2. izreke ispravno glasi:

              "Nalaže se tužitelju da naknadi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 kn u roku 15 dana."

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u toč.1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se proglasi nedopuštenim osiguranje po prijedlogu predlagatelja osiguranja ovdje tuženice protiv protivnika osiguranja, ovdje tužitelja u predmetu Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima broj: Ovr-954/15 određenog na temelju presude Općinskog suda u Vinkovcima broj: P-122/99 od 23. ožujka 1999.g. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru broj: Gž-587/99 od 31. svibnja 1999.g. kao i njegov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka.Toč.2. izreke naloženo je tužitelju da naknadi "tuženicima" troškove parničnog postupka u iznosu od 1.875,0 kn.

              Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga predviđenih čl.353. st.1. toč.1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – Odluka USRH – dalje u tekstu: ZPP) i predlaže nadležnom drugostupanjskom sudu da istu preinači na način da prihvati njegov tužbeni zahtjev i obveže tuženika na snašanje troškova parničnog postupka kao i troškova sastava žalbe, a podredno da njegovu žalbu uvaži i pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

              Tuženica nije odgovorila na žalbu.

 

              Žalba tužitelja nije osnovana.

 

              Prvostupanjski sud je na temelju provedenog postupka kao nesporne utvrdio slijedeće činjenice:

 

-          da je u ovršnom postupku koji je prethodio predmetnom parničnom postupku na prijedlog tuženice kao predlagateljice osiguranja od 24. travnja 2015.g. određeno osiguranje uknjižbom založnog prava na nekretninama tužitelja kao protivnika osiguranja rješenjem Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima broj: Ovr-954/15 od 28. svibnja 2015.g.;

-          da je rješenje o osiguranju određeno na temelju ovršne isprave – pravomoćne presude Općinskog suda u Vinkovcima broj: P-122/99 koja je postala pravomoćna 31. svibnja 1999.g., a ovršna istekom paricijskog roka dana 21. srpnja 1999.g.;

-          da je tužitelj u postupku osiguranja istakao prigovor nedopuštenosti osiguranja tvrdeći da je istekom desetogodišnjeg roka zastare nastupila zastara tražbine iz ovršne isprave i

-          da je tužitelj rješenjem broj: Ovr-954/15 od 19. kolovoza 2015.g. upućen na pokretanje parnice protiv tuženice radi proglašenja osiguranja nedopuštenim zbog zastare tražbine.

 

Na temelju iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud ocjenjuje da je u trenutku ovršnosti sudske odluke na kojoj se temelji tražbina tuženice došlo do zastoja zastare jer je čl.381. st.1. toč.2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96. i 91/96. – dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju čl.1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05.), određeno da zastarijevanje ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo. Kako su zbog navedenog nastupile okolnosti koje sprečavaju zastaru i da ista ne teče sve dok zapreka traje te se vrijeme zastoja ne ubraja u rok zastare, a da tužitelj nije dostavio dokaze iz kojih bi bilo vidljivo da je prestala njegova obveza uzdržavanja djeteta, prvostupanjski sud ocijenio je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

 

U žalbi tužitelj tvrdi da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti i obrazložiti dokaze koje je predložio, a koji idu u prilog apsolutnoj zastari potraživanja tuženice, pa tako nije cijenio činjenicu da je prigovor zastare temeljio na člancima Obiteljskog zakona i Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na čl.372. st.1. ZOO-a kojim je uređena zastara povremenih davanja pa tako i potraživanja uzdržavanja koja zastarijevaju za tri godine od dosjelosti svakog pojedinog davanja ujedno tvrdeći da je ta odredba lex specialis u odnosu na odredbu čl.381. st.2. ZOO-a. Poziva se i na čl.209. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 116/03., 17/04., 106/04., 136/04., 107/07., 57/11., 61/11., 148/11., 25/13. i 5/15. - dalje u tekstu: OBZ) kojim je u stavku 2. određeno da je roditelj koji nije uzdržavao svoje dijete koji s njim ne živi u obiteljskoj zajednici, a bio je dužan to učiniti, dužan djetetu isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i unatrag od nastanka tog prava pa do podnošenja tužbe, a u stavku 3. da tražbina djeteta iz stavka 3. tog članka prema roditelju koji ga nije uzdržavao zastarjuje za vrijeme od pet godina od dana nastanka obveze te iz citiranih odredbi zaključuje da sve tražbine zakonskog uzdržavanja zastarijevaju u roku od pet godina od dana nastanka obveze, tj. pet godina od konca mjeseca za koji je uzdržavanje trebalo dati. Kako novčano potraživanje tuženice potječe iz vremenskog perioda od mjeseca rujna 1999.g. pa sve do mjeseca kolovoza 2002.g., zaključuje da je za potraživanje tuženice s osnova uzdržavanja očigledno nastupila zastara i to još koncem mjeseca kolovoza 2005.g.

 

Nadalje, tužitelj u žalbi ističe da je pobijanom presudom prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba Zakona o parničnom postupku iz čl.354. st.2. toč.12. kada mu je naložio tuženicima isplatiti troškove parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 kn jer je prekoračio tužbeni zahtjev postavljen od strane tuženice, posebno imajući u vidu da majka i z.z. tuženice nije stranka u postupku i da se istoj ne mogu dosuđivati parnični troškovi. Također da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredba čl.354. st.2. toč.11. i čl.8. ZPP-a jer u obrazloženju pobijane presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama na koje ukazuje ovom žalbom, a razlozi koji su navedeni su nejasni i proturječni odredbama ZOO-a te presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Uz navedeno da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Pobijana presuda i stanje spisa predmeta prije svega ispitani su u pravcu u žalbi konkretiziranih bitnih povreda odredaba parničnog postupka kao i onih na koje ovaj sud na temelju čl.365. st.2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti te je utvrđeno da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti pa ni onu iz čl.354. st.2. toč.11. ZPP-a budući je prvostupanjski sud iznio jasne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je temeljio stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti osiguranja određenog rješenjem broj:Ovr-954/15 od 19. kolovoza 2015.g., a iz razloga iz čl.50. st.1. toč.11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14. i 55/16. – Odluka USRH – dalje u tekstu: OZ) – zastare tražbine, radi kojeg žalbenog razloga je tužitelj kao protivnik osiguranja i upućen rješenjem broj:Ovr-954/15-10 od 10. kolovoza 2015.g. na pokretanje parnice protiv tuženice. Između ostalih, prvostupanjski sud iznio je i razloge o zauzetom materijalnopravnom stajalištu o zastari koje je protivno stajalištu tužitelja koje ponavlja i u žalbi, pa time što nije posebno naveo da nije prihvatio osnovanim stajalište tužitelja i razloge neprihvaćanja, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.11. ZPP-a jer taj propust ne predstavlja nedostatak radi kojeg se pobijana presuda ne bi mogla ispitati. Neutemeljeno tužitelj ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.1. u vezi čl.8. ZPP-a budući da odlučne činjenice za predmet spora nisu bile niti sporne. Sadržajem žalbe tužitelj niti ne konkretizira koju je to činjenicu prvostupanjski sud pogrešno ili nepotpuno utvrdio a što bi imalo za posljedicu pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa se stoga niti taj žalbeni razlog ne može smatrati utemeljenim.  

 

Imajući u vidu da prvostupanjski sud u uvodu pobijane presude kao tuženu označava jedino mllj. L. H., označavanje iste u množini u izreci i obrazloženju može se pripisati smo grešci u pisanju, a ne o prekoračenju tužbenog zahtjeva odnosno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.12. ZPP-a. No, radi otklanjanja bilo kakvih dvojbi vezano za obvezu tužitelja da tuženici mllj. L. H. naknadi parnični trošak, valjalo je ovom odlukom ispraviti toč.2. izreke pobijane presude kako je to i navedeno u izreci ove presude.

 

              Ovaj sud u cijelosti prihvaća materijalnopravno stajalište prvostupanjskog suda da tražbina tuženice iz ovršne isprave nije zastarjela buduću je isto pravilno utemeljeno na odredbi čl.381. toč.2. ZOO-a. Naime, tom odredbom određeno je da zastarijevanje ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, pa kako tužitelj ne tvrdi da je njegovo roditeljsko pravo prestalo, to zastarijevanje tražbine tuženice s osnove uzdržavanja utvrđene pravomoćnom i ovršnom presudom nije moglo niti početi teći dok god postoji roditeljsko pravo tužitelja (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1207/09-2 od 30. listopada 2009.) Iz navedenog razloga nije došlo do zastare tražbine niti istekom roka od tri godine propisanog čl.372. st.1. ZOO-a za povremena potraživanja kako to tvrdi žalba tužitelja.

 

Tužitelj se pogrešno poziva na odredbu čl.209. st.2. Obiteljskog zakona jer je tom odredbom propisana obveza roditelja koji nije uzdržavao svoje dijete koje s njim ne živi u obiteljskoj zajednici, a bio je dužan to učiniti, djetetu isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i unatrag od nastanka toga prava pa do podnošenja tužbe. U konkretnom slučaju ne radi se u tužbi tuženice za isplatu naknade s osnova uskraćenog uzdržavanja već o nedopuštenosti osiguranja prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine s osnove izdržavanja već utvrđene pravomoćnom i ovršnom presudom.

 

Konačno valja reči da se ovršni postupak koji se vodi kod prvostupanjskog suda pod brojem:Ovr-954/15 ne vodi radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine utvrđene ovršnog ispravom, već zbog osiguranja te tražbine sudskim prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama tužitelja u smislu čl.309. – 326. OZ-a zbog čega nisu bile ispunjene pretpostavke iz čl.53. st.3. i 55. st.1. OZ-a u vezi čl.290. OZ-a na temelju kojih bi ovršni sud osnovano mogao tužitelja kao protivnika osiguranja iz tog postupka osiguranja, uputiti na pokretanje parnice radi proglašenja osiguranja nedopuštenim. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Rev-1872/11-2 od 11. rujna 2013.g.

 

Iz naprijed navedenih razloga žalba tužitelja nije osnovana slijedom čega je ovaj sud istu odbio i na temelju čl.368. st.1. ZPP-a potvrdio pobijanu presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koju je valjalo samo ispraviti na način kako je to i navedeno u izreci ove presude budući da je ista pravilno temeljena na čl.154. st.1. u vezi čl.155. ZPP-a,  dok visinu koja je određena na temelju mjerodavnih odredbi Tarife o nagradama o naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12.,103/14., 118/14. i 107/15.) tužitelj niti ne pobija žalbom. 

 

U Varaždinu, 26. listopada 2016. godine