Broj: Gž-84/16

             

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Zvonimira Biškupa, u pravnoj stvari tužiteljice S. H. (ranije K.), OIB: …, iz Č., (s boravištem u Č.,), koju zastupa punomoćnica R. U., odvjetnica u Č., protiv tuženika I. R., OIB: …, iz M., kojeg kao punomoćnica zastupa supruga N. R., radi isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj: 7 P-544/14-10 od 17. ožujka 2015.g., dana 24. studenog 2016.g.

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog suda u Čakovcu broj: 7 P-544/14-10 od 17. ožujka 2015.g. u toč. I. i III. izreke na način da se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan te se odbija i zahtjev tuženika za nadoknadu troškova parničnog postupka.

 

              U nepobijanom dijelu u toč. II. izreke navedena presuda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 13.299,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe 05. svibnja 2014.g. do isplate po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena. U toč. II. izreke odbijen je ostatak tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 19.701,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i zahtjev s osnova zateznih kamata na dosuđeni iznos od 13.299,00 kn po stopi od 12% mjesečno. U toč. III. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da istu ukine.

 

Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

Žalba tuženika je osnovana.

             

Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za korištenje njezinog suvlasničkog dijela nekretnine.

 

Prvostupanjski sud svoju presudu, kojom je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, temelji na sljedećim nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama:

 

-          da je presudom Općinskog suda u Čakovcu broj: P-1067/12-69 od 29. listopada 2014.g. utvrđeno da je tužitelj (ovdje tuženik) R. I. iz M., stekao vlasništvo u 1/8 dijela nekretnine upisane u z.k.ul. 490 k.o. M., čkbr. 1220 kuća, dvor i livada Š. od 1086 m², te je naloženo tuženici (ovdje tužiteljici) S. H. (ranije K.) iz Č., s boravištem na adresi Č., da mu u roku od 15 dana izda tabularnu ispravu podobnu za upis vlasništva označene nekretnine u zemljišnim knjigama, jer da će u protivnom takvu ispravu zamijeniti navedena presuda,

 

-          da je navedena presuda postala pravomoćna 29. listopada 2014.g. i ovršna 14. studenog 2014.g., budući da se niti jedna parnična stranka nije žalila,

 

-          da nije nastupila zastara predmetne tražbine jer je tužiteljica tužbu (u obliku protutužbe u ranije navedenom spisu broj: P-1067/12, u kojem je postupak razdvojen) podnijela 05. svibnja 2014.g., dok naknadu potražuje za razdoblje od 05. svibnja 2009.g. do 04. prosinca 2013.g., pa nije protekao opći zastarni rok od pet godina, koji je mjerodavan jer se tužbenim zahtjevom ne traži isplata najamnine, nego stečenog bez osnove,

 

-          da je na temelju uvida u zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu (priložen u spis broj: P-1067/12) utvrđeno da su tuženik i tužiteljica bili suvlasnici svaki u ½ dijela,

 

-          da je u navedenom parničnom postupku na temelju građevinskog vještačenja utvrđeno da, s obzirom na ulaganja izvršena od strane ovdje tuženika (koji je promijenio izgled te nekretnine te je istu znatno uredio i dogradio), vrijednost njegova suvlasničkog dijela iznosi 681.365,94 kn ili 81,43%, odnosno 814/1000 dijela, dok vrijednost suvlasničkog dijela ovdje tužiteljice iznosi 155.367,89 kn ili 18,57 %, odnosno 186/1000 dijela,

 

-          da je Darovnim ugovorom od 05. kolovoza 1997.g. E. R. rođ. K., majka tužiteljice i bivša supruga tuženika, darovala tužiteljici cijeli svoj upisani suvlasnički dio – ½ dijela predmetne nekretnine, a u pravomoćnoj presudi Okružnog suda u Varaždinu broj: P-647/76 od 07. veljače 1978.g. je, već na temelju očevida na licu mjesta i vještačenja stalnog sudskog vještaka građevinske struke, utvrđeno da je ovdje tuženik suvlasnik sporne nekretnine u 5/8 dijela, a majka E. R. u 3/8 dijela,

 

-          da je tužiteljica znala za navedenu presudu Okružnog suda u Varaždinu broj: P-647/76, budući da je istu predala u predmetu Općinskog suda u Čakovcu broj: R1-141/97, a također je znala da joj tuženik osporava i taj suvlasnički dio od 3/8 iz razloga što je on nekretninu i nakon presude Okružnog suda u Varaždinu nadograđivao i uređivao,

 

-          da je na temelju uvida u povijesni zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu utvrđeno da je 10. rujna 1998.g. pod brojem Z-4604/98 upisano pravo zaloga na suvlasnički dio nekretnine tužiteljice u iznosu od 45.000,00 kn, uvećano za kamate i troškove, za korist S. o. d.d., na temelju Ugovora o davanju u zalog nekretnina od 09. rujna 1998.god. kojim je tužiteljica svoj suvlasnički dio nekretnine opteretila pravom zaloga, i to u opsegu kao da je suvlasnica u ½ dijela, unatoč tome što je već znala za presudu Okružnog suda u Varaždinu broj P-647/76 kojom je utvrđeno da je pokojna majka tužene suvlasnica u 3/8, a ne u ½ dijela,

 

-          da je zbog nevraćanja navedenog kredita od strane tužiteljice, S. o. d.d. pokrenulo ovršni postupak broj: Ovr-2026/00 na ¾ suvlasničkog dijela H. S., budući da je u tom ovršnom postupku na temelju uvida u ovršnu ispravu – pravomoćnu i ovršnu presudu Okružnog suda u Varaždinu iz 1978.god. utvrđeno da se ovrha može provoditi samo na ukupnom suvlasničkom dijelu H. S. od 3/8 dijela, a nakon toga su na tužiteljičinom suvlasničkom dijelu nekretnine pokrenuti i drugi ovršni postupci radi namirenja novčane tražbine pa je u konačnici suvlasnički dio od 3/8 dijela prodan u ovršnom postupku te je rješenje o dosudi postalo pravomoćno, a istog je kupila supruga tuženika N. R., tako da je prema sadašnjem zemljišnoknjižnom stanju tuženik suvlasnik sporne nekretnine u 4/8 dijela, tužiteljica u 1/8 dijela, a tuženikova supruga N. R. u 3/8 dijela,

 

-          da, prema podacima Porezne uprave, Područnog ureda Čakovec, Ispostave Čakovec, od 12. rujna 2014.g., mjesečni iznos najamnine stambenog prostora za cijelo sporno razdoblje u mjestu M. iznosi 1.500,00 kn, dok mjesečna najamnina za etažu kuće iznosi 1.100,00 kn,

 

-          da se u ovom slučaju radi o obiteljskoj kući s dvorištem i garažama, koja nije etažirana niti u istoj postoji zasebni stambeni prostor koji bi se zasebno mogao iznajmljivati, tako da prosječni mjesečni iznos najamnine kroz cijelo razdoblje iznosi 1.300,00 kn,

 

-          da tužiteljici, stoga, mjesečno, a uzevši u obzir da je ista suvlasnica predmetne nekretnine u 186/1000 dijela, pripada naknada s osnova najamnine u iznosu od 241,80 kn,

 

te na temelju navedenih utvrđenja zaključuje da tužiteljica, kao suvlasnica 186/1000 dijela predmetne nekretnine, nije mogla koristiti isti taj dio predmetne nekretnine pa joj je zbog toga tuženik dužan isplatiti stečeno bez osnove u ukupnom iznosu od 13.299,00 kn, dok je za više zatraženi iznos od 19.701,00 kn, kao i dio zahtjeva kojim je tužiteljica tražila isplatu zateznih kamata po stopi od 12% mjesečno, tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

 

Tuženik u žalbi navodi da se pobijana presuda ne može ispitati jer je nerazumljiva i to zbog toga što se ne može ispitati koje dokaze je sud izvodio i s kojom svrhom, a osim toga sud prvog stupnja nije utvrdio da on živi na predmetnoj nekretnini koju je izgradio, uredio i održavao da ne propadne, dok nema riječi da bi tuđi dio neovlašteno koristio, budući da mu isti nije bio potreban za stanovanje niti drugo korištenje. U tom smislu dodaje da on nije koristio cijelu nekretninu, čemu u prilog govori činjenica da je potpuno nepokretan, a u prilog tvrdnji da se ne radi o stjecanju bez osnove navodi da je njegova supruga u ovrsi kupila suvlasnički dio, čime je tužiteljica dobila povećanu vrijednost. On je učinio samo korisne troškove, a sud je, po njegovu stavu, trebao utvrditi i obujam njegovog korištenja tog dijela nekretnine, ali i udio korištenja njegove supruge, i potom eventualno odrediti naknadu u odnosu na njega od 50%, dok za ostalih 50% eventualno može biti odgovorna njegova supruga. Konačno ističe da je teret dokazivanja na strani tužiteljice koja mu je godinama činila samo neugodnosti i nepotrebne troškove te je svjesno raspolagala njegovim suvlasničkim dijelom, tako da on smatra da tužiteljici ne duguje ništa.

 

Ispitavši pobijani dio prvostupanjske presude u povodu tuženikove žalbe te po službenoj dužnosti, u smislu čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – nastavno: ZPP), ocjena je ovog suda da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je (djelomično) prihvaćen tužbeni zahtjev radi isplate stečenog bez osnove.

 

Pri obrazlaganju zaključka o osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja se ne poziva na konkretne materijalnopravne odredbe, međutim, u ranijem dijelu presude, kada daje razloge u odnosu na prigovor zastare, navodi da je predmet ovog postupka zahtjev s naslova stjecanja bez osnove te se pritom poziva na odredbe čl. 1111. i 1120. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08).

 

Ima li se, međutim, u vidu da je tuženik, kao i tužiteljica, (su)vlasnik predmetne nekretnine, valja radi ocjene pravne osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva napomenuti da su, prema čl. 36. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj:  91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – nastavno: ZV), ako više osoba ima neku stvar u svome vlasništvu tako da svakoj pripada po dio toga prava vlasništva, računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva te stvari, sve one suvlasnici te stvari, a dijelovi prava vlasništva koji im pripadaju njihovi su suvlasnički dijelovi (pri čemu pravo vlasništva nije podijeljeno po sadržaju, nego po obujmu).

 

Isti Zakon u čl. 37. određuje da se, kad postoji suvlasništvo neke stvari, uzima da je ta stvar pravno razdijeljena na sadržajno jednake dijelove (idealne dijelove), kojima je veličina određena veličinom suvlasničkih dijelova (st. 1.), time da je idealni dio stvari neodvojiv od suvlasničkoga dijela koji ga određuje (st. 2.), a u pravnom se prometu uzima da je idealni dio stvari samostalna stvar pa sve što je određeno za stvari vrijedi i za idealne dijelove, ako nije što posebno propisano (st. 3.). Prema st. 4., svaki suvlasnik je vlasnik onoga idealnoga dijela stvari koji odgovara njegovu suvlasničkom dijelu, pa glede njega ima sve ovlasti kakve pripadaju vlasniku, ako ih može izvršavati s obzirom na narav idealnoga dijela.

 

Daljnjom odredbom čl. 38. st. 1. ZV-a propisano je da ako nije što drugo određeno, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika, dok, prema čl. 42. st. 1. ZV-a, svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, time da oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje.

 

Nije dvojbeno da se tuženik nalazi u posjedu predmetne nekretnine, niti da on ima valjani pravni temelj za to posjedovanje, no tužiteljica smatra, i u skladu s time postavlja tužbeni zahtjev, da joj, kao suvlasnici koja nije u posjedu iste nekretnine, pripada pravo na naknadu zbog korištenja njezina suvlasničkog dijela od strane tuženika, kao drugog suvlasnika.

 

Zaključak o pravu tužiteljice na vraćanje stečenog bez osnove sud prvog stupnja obrazlaže navodeći da tužiteljica, kao suvlasnica, nije mogla koristiti svoj suvlasnički dio veličine 186/1000 dijela, ali ne navodi na koji način bi ista bila onemogućena u istome. Naprotiv, iz sadržaja spisa i izvedenih dokaza proizlazi da tužiteljica nije dokazala da bi pretendirala na (su)posjed predmetne nekretnine odnosno da bi je tuženik onemogućio u ostvarenju tog prava. Iz njezinih navoda proizlazi tek da bi pozivala tuženika da joj isplati naknadu za korištenje te nekretnine i da se tuženik na to oglušio, što, kada bi i bilo točno, nema značaj onemogućavanja korištenja nekretnine, dok navod iz odgovora na tužbu u predmetu broj: P-483/10 (kasnije vođenom pod brojem P-1067/12), da je nakon Darovnog ugovora od 05. kolovoza 1997.g. nazvala tuženika da se dogovore o ustupanju ½ dijela sporne nekretnine ili isplati vrijednosti iste, nije ničime dokazan.

 

Budući da iz spisa proizlazi da tužiteljica nikad ni putem suda nije zahtijevala predaju nekretnine u (su)posjed, a isto ne traži čak niti u ovom postupku, nema osnove za zaključak da je tuženica onemogućena u posjedovanju odnosno korištenju svojeg suvlasničkog dijela pa kod takvog stanja stvari tuženik nije, izvršavanjem glede predmetne nekretnine svih ovlasti koje mu pripadaju kao nositelju prava (su)vlasništva, bez osnove stekao iznos koji je obvezan platiti pobijanom presudom.

 

U ovom slučaju materijalnopravno su mjerodavne odredbe ZV-a koje uređuju pravni položaj poštenog odnosno nepoštenog posjednika, a koje stajalište je u skladu s mišljenjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. listopada 2009.g. prema kojem, citira se: „Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje“. Navedeno mišljenje prihvaćeno je i na zajedničkom sastanku predsjednika i predstavnika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske te predstavnika Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanom 23. studenog 2009.g.

 

Predmetna stvar – nekretnina u suvlasništvu parničnih stranaka – još uvijek je u nepromijenjenom obliku, a imajući u vidu da između parničnih stranaka nije došlo do podjele posjeda iste, tuženik, kako je već rečeno, nije tu nekretninu koristio bez pravne osnove.

 

Kako je odredbom čl. 165. st. 1. ZV-a propisano da nepošteni posjednik tuđu stvar mora predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, dok naknadu za upotrebu tuđe stvari, prema čl. 164. st. 1. ZV-a, nije dužan dati pošteni posjednik tuđe stvari, to zbog svega navedenog tuženik, koji je izvršavao ovlasti imanentne njegovu pravu suvlasništva, na što je naprijed ukazano, nije dužan isplatiti zahtijevanu naknadu.

 

Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan pa je ovaj sud, prihvaćanjem tuženikove žalbe, primijenio čl. 373. toč. 3. ZPP-a i preinačio pobijane toč. I. i III. izreke prvostupanjske presude na način da se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan odnosno da se odbija i zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog postupka, potonje iz razloga što tuženik trošak nije zatražio određeno, u skladu sa čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

 

U nepobijanom dijelu u toč. II. izreke navedena presuda ostavljena je neizmijenjenom.

 

U Varaždinu 24. studenog 2016.g.