Broj: Gž-2822/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Zlatku Lodeti, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice R. H., MINISTARSTVO, OIB:…, zastupane po ODO u P-P., Stalnoj službi u P., protiv tuženika P. S., OIB:…, iz P., zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku iz U., radi isplate, povodom žalbe tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu od 29. rujna 2016. br. Povrv-49/16-12, dana 1. prosinca 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se prihvaća žalba tužiteljice, te se djelomično preinačava presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Pazinu br. Povrv-49/16-12 od 29. rujna 2016., u dijelu odbijajućeg dijela, stavak I. izreke, koji se odnosi na odbijajuće iznose od po 114,66 kn mjesečno, koji dospijevaju, i to prvi 15. siječnja 2010., a daljnji u neprekinutom mjesečnom slijedu i to u dane: 15. veljače, 18. ožujka, 15. travnja, 30. svibnja, 15. lipnja, 16. srpnja, 15. kolovoza, 15. rujna, 16. listopada, 15. studenog, 16. prosinca (sve 2010.); 15. siječnja, 15. veljače, 18. ožujka, 4. travnja, 15. svibnja, 15. lipnja, 16. srpnja, 15. kolovoza, 12. rujna, 16. listopada, 15. studenog, 16. prosinca (sve 2011.); 15. siječnja, 15. veljače, 15. ožujka, 15. travnja, 15. svibnja, 15. lipnja, 15. srpnja, 15. kolovoza, 15. rujna, 15. listopada, 15. studenog, 15. prosinca (sve 2012.), te se u tom dijelu održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. B. iz P., br. Ovrv-1019/15 od 24. prosinca 2014. (za ukupan glavnični iznos od 4.127,76 kn i za zakonsku zateznu kamatu po stopama određenim u dosuđujućem dijelu prvostupanjske presude, na ovom presudom dosuđene glavnične iznose od njihova dospijeća do isplate).

 

U preostalom dijelu odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda (za razdoblje od 6. studenog 1992. do 16. prosinca 2009., koje je pobliže određeno izrekom tog dijela (stavak I.) prvostupanjske presude, sve uz zakonsku zateznu kamatu).

 

U nepobijanom dosuđujućem dijelu, stavak II. izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

 

Preinačava se odluka o troškovima postupka, st. III. izreke, time da se određuje da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom, stavak I. izreke, djelomično je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. B. iz P., br. Ovrv-1019/15 od 24. prosinca 2015. i to za iznos od 16.263,34 kn s naslova glavnice, uz zakonsku zateznu kamatu na pojedine dijelove tog iznosa, koji dospijevaju u razdoblju od 6. studenog 1992. pa nadalje, u neprekinutom mjesečnom slijedu, do zaključno 15. prosinca 2012., time da je stopa zakonske zatezne kamate, dosuđene na dospijevajuće iznose precizirana izrekom prvostupanjskog rješenja (u skladu s Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, odnosno odredbom čl. 29. st. 2 ZOO-a).

 

Dosuđujućim dijelom, stavak II. izreke, održan je na snazi navedeni javnobilježnički platni nalog i to za glavnični iznos od 4.464,58 kn, uz zakonsku zateznu kamatu na pojedine dijelove tog iznosa, od njihova dospijeća, a koji dospijevaju u neprekinutom mjesečnom slijedu, počevši od siječnja 2013. do 15. rujna 2015. i koji od početnog iznosa pa do onog koji dospijeva u studenom 2014. iznose 114,66 kn mjesečno, a od prosinca 2014. do rujna 2015. po 182,74 kn mjesečno, time da dospijevaju u dane precizirane tim dijelom izreke prvostupanjske presude, a zakonska zatezna kamata određena je sukladno sadržaju odredbe čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN.53/91; 73/91; 111/93; 3/94; 7/96; 91/96; 112/99; 88/01; 35/05; 41/08; 125/11; 78/15 – dalje ZOO), prema zakonskoj konkretizaciji te kamate u određenom razdoblju.

 

Stavkom III. izreke naloženo je tužiteljici isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.393,70 kn u roku od 15 dana.

 

Pravovremeno podnesenom žalbom tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu (stavak I. izreke) i u odluci o troškovima postupka (stavak III. izreke), iz svih zakonskih žalbenih razloga (propisanih čl. 353. st. 1 Zakona o parničnom postupku  - NN.53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14  - odluka US RH - dalje ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud prihvati žalbu tužiteljice, preinači odbijajući dio prvostupanjske presude (stavak I. izreke) i odluku o troškovima postupka (stavak III. izreke), time da i u preostalom dijelu održi na snazi javnobilježnički platni nalog, te da tuženika obveže na naknadu parničnog troška tužiteljici, odnosno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

 

Obrazlažući presudu prvostupanjski sud navodi da je R. H., kao ovrhovoditeljica, putem nadležnog javnog bilježnika zatražila donošenje rješenja o ovrsi radi namirenja svojih potraživanja s naslova naknade za korištenje državnog stana po tuženiku, za razdoblje od 1. listopada 1992. do 31. srpnja 2015., odnosno u ukupnom iznosu od 20.727,92 kn, konkretizirajući visinu pojedinih mjesečnih iznosa i početak tijeka zakonske zatezne kamate na dospijevajuće iznose, kao i stopu zakonske zatezne kamate, što je nadležni javni bilježnik prihvatio, te donio rješenje o ovrsi kojim je ovršeniku naložio izvršiti predmetnu isplatu, a u protivnom, odredio je provedbu ovrhe na cjelokupnoj pokretnoj i nepokretnoj imovini ovršenika (rješenje o ovrsi javnog bilježnika M. B. iz P. br. Ovrv-1019/15 od 24. prosinca 2015.).

 

Temeljem ovršenikovog (tuženikovog) prigovora prvostupanjski sud je stavio izvan snage navedeno javnobilježničko rješenje o ovrsi, te je proveo parnični postupak (kao povodom prigovora protiv platnog naloga).

 

Prvostupanjski sud je analizom sadržaja činjenične i materijalnopravne osnove predmetnog odnosa, koja proizlazi iz obrazloženih stranačkih pozicija u ovom sporu, zaključio da se u konkretnom slučaju radi o višegodišnjem korištenju stana u vlasništvu tužiteljice, koji je tuženik koristio temeljem valjane pravne osnove, koja je prestala, jer je stan pripadao bivšoj JNA, a tuženik je bio njen pripadnik i ovlašteni korisnik stana, a sada je predmetni stan u vlasništvu tužiteljice, a tuženiku je prestala pravna osnova za korištenje tog stana.

 

Tužiteljica je ishodila pravomoćnu sudsku presudu prvostupanjskog suda br. P-64/97 od 27. ožujka 1998., kojom je tuženiku naloženo iseliti iz predmetnog stana i isti predati slobodan od osoba i stvari tužiteljici, čemu se tuženik nije pokorio.

 

Predmet tužbenog zahtjeva je isplata naknade u visini najamnine za vrijeme bespravnog korištenja predmetnog stana po tuženiku (tuženik je u međuvremenu iselio iz tog stana), a prvostupanjski sud je prihvatio utemeljenost tužiteljeva zahtjeva za isplatu naknade, kao i zatraženu visinu s naslova isplate za tuženikovo neovlašteno korištenje tog stana, u zatraženoj visini (u visini tržne cijene) te najamnine, time da je, za veći dio tužiteljeva potraživanja odbio tužbeni zahtjev prihvaćajući prigovor zastare potraživanja, ocijenivši da se u konkretnom slučaju radi o zastarnom roku od tri godine, reguliranom odredbom čl. 229. ZOO-a. Primjenom tog kriterija prvostupanjski sud je ocijenio da je tužiteljeva tražbina zastarjela u odnosu na vremensko razdoblje od listopada 1992. do prosinca 2012., obzirom da je tužiteljica podnijela ovršni prijedlog 22. prosinca 2015., radi čega je ukinuo platni nalog, te odbio tužbeni zahtjev za isplatu zatražene naknade u navedenom periodu, u ukupnom zbroju glavničnih iznosa od 16.263,34 kn, uz zakonsku zateznu kamatu na pojedine mjesečne iznose od njihova dospijeća do isplate, a održao je na snazi platni nalog, te je tuženiku naložio isplatu ukupnog iznosa od 4.464,58 kn, uz zakonsku zateznu kamatu na dosuđene mjesečne iznose od njihova dospijeća, prvog 15. siječnja 2013., te nadalje, svih koji dospijevaju u neprekinutom mjesečnom slijedu svakog 15-og u mjesecu, do zaključno 15. rujna 2015.

 

Odluku o trošku, kojom je tužiteljicu obvezao na naknadu dijela parničnog troška tuženiku, prvostupanjski sud je utemeljio na obračunu troškova svake stranke u postupku, te na utvrđenom omjeru uspjeha stranaka u sporu (tužiteljice u omjeru od 21,54% i tuženika u omjeru od 78,46%), nakon čega je izvršio prijeboj strankama obračunatih troškova, te priznatih, u omjeru uspjeha u sporu, te tuženiku dosudio razliku od 1.393,70 kn.

 

Tužiteljica žalbom formalno pobija odbijajući dio prvostupanjske presude, stavak I. izreke, u cijelosti, iako žalbu obrazlaže isticanjem svojeg materijalnopravnog stajališta prema kojem se tužbeni zahtjev odnosi na povrat stečenog bez osnove, u kojem odnosu treba primijeniti opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a, te slijedom toga traži preinaku prvostupanjske presude na način da joj se dosudi zatražena naknada za mjesečna potraživanja koja nisu zastarjela po kriteriju primjene zastarnog roka od 5 godina, te traži da joj se dosudi pripadajuća zakonska zatezna kamata, kao i naknada troškova postupka (odnosno predlaže ukidanje odbijajućeg dijela prvostupanjske presude, time da se predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje).

 

Ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud, analizom sadržaja predmetnog odnosa, pravilno zaključio  da postoji tuženikova obveza u spornom periodu plaćati naknadu tužiteljici, ali prvostupanjski sud pogrešno kategorizira tu obvezu kao isplatu najamnine, jer iz sadržaja provedenih dokaza jasno proizlazi, što prvostupanjski sud i izričito navodi u obrazloženju presude (str. 7, zadnji stavak i str. 8 prvi stavak), da je tužiteljica protiv tuženika ishodila pravomoćnu sudsku presudu (prvostupanjskog suda, Općinskog suda u Pazinu, br. P-64/97-6 od 27. ožujka 1998.) za iseljenje tuženika iz predmetnog stana (presuda je postala pravomoćna donošenjem drugostupanjske presude Županijskog suda u Puli, br. Gž-1037/99-2 od 24. svibnja 1999.), što nesumnjivo znači da je ta presuda utemeljena na utvrđenju bespravnog tuženikovog korištenja predmetnog stana kojim raspolaže tužiteljica.

 

Prema tome, osnovano tužiteljica u žalbi navodi da predmetni odnos treba tretirati po pravilima stjecanja bez osnove, utemeljenom na odredbi čl. 1111. st. 1 i 2 ZOO-a, obzirom da je tuženik nastavio koristiti predmetni stan i nakon što mu je pravomoćnom sudskom odlukom naloženo iseljenje iz tog stana, pri čemu, u smislu čl. 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo na povrat stečenog bez osnove, a stečeno odgovara visini tržišne cijene zakupnine za taj stan, uz što postoji obveza na isplatu zakonske zatezne kamate na dužni iznos.

 

Budući da za predmetnu materijalnopravnu situaciju nije predviđen posebni rok zastare potraživanja u primjeni je petogodišnji, opći zastarni rok, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

 

Radi navedenoga, ovaj sud je prihvaćanjem žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te utvrdivši da zastara tužiteljičinih potraživanja nije nastupila za one iznose koji su dospjeli unutar petogodišnjeg zastarnog roka od podnošenja ovršnog prijedloga (koji je inicijalni prijedlog ovog postupka), tj. zastara nije nastupila  za sva potraživanja koja su dospjela od 15. siječnja 2010. pa nadalje, a kako su nepobijanim dosuđujućim dijelom pravomoćno dosuđena potraživanja nastala od siječnja 2013. pa nadalje (ona koja su nastala u neprekinutom slijedu od siječnja 2013. do 15. rujna 2015.), to je ovaj sud preinakom prvostupanjske presude dosudio tužiteljici i naknadu s navedenog osnova, na teret tuženika, za razdoblje cijele 2010. i 2011., odnosno odlučio je kao u izreci ove presude, primjenom odredbe čl. 373. st. 1 toč. 2 i 3 ZPP-a.

 

U preostalom dijelu ovaj sud je potvrdio prvostupanjsku presudu, primjenom odredbe čl. 368. ZPP-a, jer nema dvojbe da je u preostalom dijelu tužiteljičino potraživanje obuhvaćeno zastarom, što konačno tužiteljica niti ne osporava u žalbi (u tom dijelu njezina je žalba potpuno neargumentirana).

 

Preinakom prvostupanjske presude izmijenjeni su omjeri uspjeha stranaka u sporu, tako da je tužiteljica konačno uspjela u sporu u omjeru od 41,45%, a tuženik u omjeru od 58,55%. Budući da je tužiteljica, kao aktivna strana u postupku, imala veće troškove, to je ovaj sud, primjenom odredbe čl. 166. st. 2 u vezi čl. 154. st. 2 ZPP-a, odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

U nepobijanom dosuđujućem dijelu, stavak II. izreke, navedena presuda ostala je neizmijenjena.

 

U Varaždinu 1. prosinca 2016.