Broj: Gž-3176/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. A. P., iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku G. C., odvjetniku u R., protiv tuženika B. F., iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku u R., radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama broj P-4640/15 od 17. svibnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama broj P-4640/15 od 17. svibnja 2016. i sudi:

 

„I. Utvrđuje se ništetnim ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen 30. ožujka 2011. između sada pok. M. F., kao primateljice uzdržavanja, i tuženika, kao davatelja uzdržavanja, koji ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika V. P. iz R. poslovni broj Ov.-7723/2011.

 

II. Nalaže se brisanje zemljišnoknjižnog upisa prava vlasništva izvršenog za korist tuženika temeljem ovog ugovora iz točke I. na način da se briše njegovo upisano pravo vlasništva i nalaže uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

 

III. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 52.617,50 kn."

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje ništetnim ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog dana 30. ožujka 2011. između sada pok. M. F., kao primateljice uzdržavanja, i tuženika, kao davatelja uzdržavanja, koji ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika V. P. iz R. posl. br. Ov.-7723/2011 (točka I. izreke) te na brisanje zemljišnoknjižnog upisa prava vlasništva izvršenog za korist tuženika temeljem ovog ugovora na način da se briše njegovo pravo vlasništva i izvrši uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, sve uz naknadu parničnog troška (točka II. izreke). Ujedno je tužiteljica obvezana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 45.055,00 kn (točka III. izreke).

 

Protiv ove presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) s prijedlogom da se odluka preinači podredno, ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje ništetnim ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog od 30. ožujka 2011. te zahtjev za brisanje zemljišnoknjižnog upisa izvršenog za korist tuženika temeljem ovog ugovora i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, sve zbog nesposobnosti za rasuđivanje pok. majke stranaka u trenutku sačinjenja ugovora kao i zbog simuliranog pravnog posla.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev nakon što je smatrao utvrđenim da je pok. majka stranaka M. F. bila sposobna za rasuđivanje u momentu sklapanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju te da ne postoji bilo koji od razloga za ništetnost predmetnog ugovora, sve pozivom na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 79/15; dalje: ZOO).

 

Ispitujući pobijanu odluku kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP ali je na isto pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Naime, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je dana 30. ožujka 2011. sklopljen Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju između sada pok. M. F., kao primateljice uzdržavanja, i tuženika, kao davatelja uzdržavanja, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika V. P. iz R. posl. br. Ov.-7723/2011; da se utvrđuje da je primateljica suvlasnica za ½ dijela nekretnine izražene kao k.č.br. 961/106, kuća i dvorište B., sve u površini od 119 hvati, Z.U. 576., K.O. P.; da je u članku 3. ugovoreno da se tuženik obvezuje nekretninu prodati i 2/6 dijela postignute cijene od ½ suvlasničkog dijela umanjeno za troškove održavanja i zaštite nekretnine koje je imao dati tužiteljici (dalje: Ugovor);

 

- da su primateljica uzdržavanja (i njen suprug a otac tuženika) i davatelj uzdržavanja već imali sklopljen Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju 28. listopada 2000.; te da je primateljica tada bila suvlasnica za ½ dijela stana u R. u ulici ..., a njen suprug za drugih ½ dijela i koji stan je dat tuženiku uz zadržavanje prava stanovanja (dalje: Ugovor II);

 

- da je M. F., majka stranaka, preminula dana 11. travnja 2011.; da je tužiteljica kćer iste iz prvog braka a tuženik njen sin iz drugog braka;

 

- da je tužiteljica u svom stranačkom iskazu navela da je posljednji put vidjela majku u kolovozu 2010., a nakon toga da je s njom kontaktirala samo putem mobitela;

 

- da je tuženik u svom stranačkom iskazu naveo da je jedino on brinuo o roditeljima; da je majka sačinila oporuku prema kojoj se predmetna nekretnina ima prodati i iznos dobiven kupoprodajom podijeliti na tri dijela (tužiteljicu, tuženika te kćer njenog supruga iz prvog braka - polusestru tuženika na jednake dijelove); da je ista sačinila prijeporni Ugovor jer se tužiteljica protivila raspolaganju prijepornom nekretninom na način iskazan u oporuci pa da je zbog toga majka s njim sačinila Ugovor kako bi se ustvari provela njena volja iz oporuke;

 

- da su svjedoci M. S., H. S., F. F., D. P., A. B., J. S., i M. F. iskazivali da su ili redovito viđali pok. M. F. pa i nakon Ugovora u bolnici i da je ista normalno s njima komunicirala ili su nazočili sklapanju Ugovora pri čemu su istu ocijenili da je pri „zdravoj“ pameti samo fizički slaba; dok je iskaz svjedoka I. M. irelevantan obzirom na sadržaj i vremensko razdoblje kontaktiranja sa pok. M. F.;

 

- da je svjedokinja S. H. P. kao javnobilježnička prisjednica ovjerila doneseni Ugovor, istog protumačila ugovornim strankama te da je pok. primateljica uzdržavanja bila pri zdravoj svijesti i u znak suglasnosti stavila otisak prsta;

 

- da je stalni sudski vještak specijalist psihijatar dr. K. R. u svom nalazu i mišljenju zaključila da je primateljica uzdržavanja bila psihički sposobna i svjesna svojih postupaka prilikom sklapanja Ugovora, da je tužiteljica predlagala novo vještačenje što je sud prvog stupnja pravilno odbio jer to protivljenje nije bilo argumentirano.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja donio odluku kao u izreci zaključivši da je pok. majka stranaka M. F. bila sposobna za rasuđivanje u momentu sklapanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanja te da ne postoji bilo koji od razloga iz ZOO za ništetnost predmetnog ugovora pa tako ni simuliranost posebice da isti ne prikriva darovni ugovor te navodeći da je primateljica uzdržavanja obvezala tuženika valjanom klauzulom da izvrši isplatu tužiteljici prema članku 3. Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

 

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća u cijelosti utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda glede istaknutog razloga ništetnosti Ugovora - nesposobnosti za rasuđivanje primateljice uzdržavanja. Prije svega, činjenica da je sklopljen ugovor o dosmrtnom uzdržavanju a ne ugovor o doživotnom uzdržavanju nije relevantna jer su ti pravni poslovi praktički sadržajno isti izuzev trenutka prelaska imovine s primatelja uzdržavanja na davatelja uzdržavanja.

 

Činjenica da bi primateljica uzdržavanja preminula 11 dana nakon sklapanja Ugovora sama po sebi, ali i u okolnostima konkretnog slučaja, ne dovodi do ništavosti Ugovora. Također, tijekom postupka sporna činjenica je li nekretnina koja je predmet Ugovora posebna imovina primateljice uzdržavanja ili bračna stečevina nije od značaja jer je pok. M. F. raspolagala sa ½ svog dijela predmetne nekretnine a ne cijelom nekretninom dok tužiteljica nije postavila neki dodatni tužbeni zahtjev s tim u vezi.

 

Stoga se ponovno u cijelosti prihvaćaju ocjena provedenih dokaza i zaključak prvostupanjskog suda glede neutemeljenosti tužbenog zahtjeva s naslova navodne nesposobnosti za rasuđivanje pok. M. F. u trenutku sačinjenja Ugovora te se na iste razloge upućuje radi nepotrebnog ponavljanja.

 

Nadalje, i sam je tuženik u svom stranačkom iskazu ustvrdio da je majka prvotno sačinila oporuku prema kojoj se prijeporna nekretnina ima prodati i iznos dobiven kupoprodajom podijeliti na tri dijela (tužiteljicu, tuženika te kćer njenog supruga iz prvog braka na jednake dijelove) te da je ista sačinila prijeporni Ugovor jer se tužiteljica protivila raspolaganju na način iskazan u oporuci pa da je zbog toga majka s njim sačinila Ugovor kako bi se ustvari provela njena volja iz oporuke što potvrđuje i svjedok ovjere Ugovora S. Time sam tuženik osporava postojanje volje stranaka na zaključenje upravo ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

 

Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećeg (primatelja uzdržavanja), uzdržavati do njegove smrti, a druga strana se obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine. Kod ovog ugovora, davatelj uzdržavanja stječe primateljičinu imovinu trenutkom sklapanja ugovora pa je isti ovlašten odmah po sklapanju ugovora upisati se kao vlasnik u zemljišne knjige, a što je tuženik i učinio. Prilikom ovjere takvog ugovora ovlaštena osoba (ovdje javnobilježnička prisjednica) dužna je ugovarateljima pročitati ugovor i upozoriti ih na njegove posljedice (koja su prava i obveze ugovornih strana, što se događa s imovinom itd.), a pisana forma se dakle, traži radi zaštite pravne sigurnosti, sprječavanja mogućih zlouporaba i dr.

 

U konkretnom slučaju javnobilježnička prisjednica ovjerila je i „protumačila“ Ugovor, pa tako i odredbu članka 3. na način kako je to naprijed prezentirano čime se međutim, dovodi u pitanje prava volja primateljice uzdržavanja na sklapanje upravo ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ili je možebitno ista očitovala svoju volju za raspodjelom imovine nakon života (kao u oporuci koju je Ugovorom opozvala) ali podvodeći to pod formu koja onemogućuje tužiteljicu u ostvarivanju prava koje ista smatra da ima po osnovi nasljeđivanja svoje majke te je tužiteljica time prepuštena volji tuženika hoće li isti tu majčinu volju i ispuniti. Ili se pak, radi o primjeni odredbe članka 285. ZOO-a ako isti ugovor prikriva darovanje slijedom čega bi tužiteljica imala pravo na nužni dio.

 

Sud je prvog stupnja u ponovljenom postupku dodatno raspravio radi li se o simuliranom pravnom poslu, je li isti prikriva drugi ugovor i je li taj drugi ugovor valjan te je pravilno zaključio da Ugovor ne prikriva darovanje. Prividan jest onaj ugovor koji nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, nego je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se stvori privid (fikcija) o sklapanju ugovora ali ga radi postizanja određenoga imovinskog ili drugog dopuštenog probitka sklope.

 

Odredbom članka 285. ZOO-a propisano je da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama; da, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost; te da se prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi.

 

Svakako, simulacija postoji kada niti jedna ugovorna strana nema ozbiljnu (stvarnu) volju za sklapanje ugovora i kada to obje strane znaju ali ipak svjesno očituju volju za sklapanje ugovora tako da nastaje privid sklapanja ugovora. Simulirani ugovori su ništetni ali disimulirani ugovori u slučaju relativne simulacije nisu nužno nevaljani pravni poslovi.

 

O navedenom kao razlogu ništetnosti, na koji se tužiteljica također činjenično poziva, sud prvog stupnja smatra da nije ostvaren smatrajući da Ugovor udovoljava svim pretpostavkama za njegovu valjanost. Međutim, u konkretnim okolnostima slučaja, ovaj drugostupanjski sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno raspravio i utvrdio činjenično stanje ali je na isto pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Ovo stoga jer, pok. majka stranaka i tuženik su već 10 godina prije sklapanja Ugovora imali sklopljen Ugovor II pa nije bilo razloga, pobude, motiva da se radi izvršavanja istih obveza sklapa novi ugovor pogotovo što raniji ugovor nije raskinut niti je na bilo koji drugi način stavljen van snage niti se radi o aneksu Ugovora II.

 

Nadalje, majka stranaka je 2009. sačinila oporuku kojom glede tužiteljice, na način kao u točki 3. Ugovora raspoređuje svoju imovinu za slučaj smrti pa stoga nije bilo ni posebnog motiva (barem nije dokazan) za sklapanje Ugovora sa točkom 3. kako je to navedeno kod činjenice postojanja oporuke istog sadržaja. Za navesti je da je pobuda bitna kod besplatnih pravnih poslova dok kod teretnih, u pravilu, nema odlučujući značaj.

 

Iz odredbe članka 586. ZOO-a proizlazi da je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ugovor kojim se obvezuje jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga se strana obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine; dakle radi se o ugovoru o otuđenju uz naknadu.

 

Navedena odredba dopušta da se davanje uzdržavanja ugovori u korist neke treće osobe, ali ne predviđa mogućnost da se ugovori da imovina primatelja uzdržavanja prelazi u vlasništvo neke treće osobe koja nije ugovorna strana.

 

Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ne može sadržavati legat jer, prema odredbi članka 45. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13. i 33/15; dalje: ZN), legat (zapis) vrijedi samo kod oporučnog raspolaganja.

 

Budući da su u konkretnom slučaju primateljica uzdržavanja - pok. M. F. i davatelj uzdržavanja - tuženik ugovorili da imovina primateljice uzdržavanja prelazi na davatelja ali se ujedno isti obvezuje da proda tu imovinu i 2/6 dijela postignute cijene od ½ suvlasničkog dijela umanjeno za troškove održavanja i zaštite nekretnine koje je imao da tužiteljici, zaključiti je da takav ugovor i takva ugovorna odredba nema pravni učinak.

 

Razlog za to je očigledan izostanak volje na sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. I sam tuženik je u svom stranačkom iskazu naveo da je majka s njim sačinila Ugovor kako bi se provela njena volja iz oporuke čime je sam ustvrdio da nije bilo ni majčine ni njegove ozbiljne (stvarne) volje za sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju što su obje ugovorne strane znale ali su ipak svejedno očitovale volju za sklapanje ugovora tako da je nastao privid sklapanja ugovora. Svrha ugovora o dosmrtnom uzdržavanju je da davatelj primatelju pruži uzdržavanje, a zauzvrat dobije njegovu imovinu a kako to nije slučaj u ovom ugovoru (jer su ugovorne strane već od prije deset godina u ugovornom odnosu temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju), pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da bi se radilo o valjanom pravnom poslu.

 

Kod činjenice da je nedvojbeno utvrđeno da je majčina volja bila da ½ dijela k.č.br. 961/106, kuća i dvorište B., sve u površini od 119 hvati, Z.U. 576., K.O. P., bude prodana i da 2/6 dijela postignute cijene od ½ suvlasničkog dijela umanjeno za troškove održavanja i zaštite nekretnine bude isplaćeno tužiteljici, mnijenje je ovog suda da njena prava volja nije bila sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

 

Prividnost - simulacija, oblik je svjesnog nesklada između volje i očitovanja jer stranke ne žele pravni posao koji sklapaju, pa takav pravni posao ne proizvodi pravne učinke koje bi da je valjan trebao proizvesti. Stoga je takav pravni posao apsolutno ništav. Prividan, simuliran ili fiktivan bio bi onaj ugovor koji nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, nego je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se stvori samo privid - fikcija pri sklapanju ugovora (npr. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1015/08-2 od 1. lipnja 2011.).

 

Konkludira, kako prava volja ugovornih strana nije bila sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, to je sklopljeni Ugovor ništetan jer predstavlja simulirani pravni posao kako to propisuje i odredba članka 285. stavak 1. ZOO-a.

 

Netočno sud prvog stupnja smatra da je tuženik u obvezi naspram tužiteljice po osnovi odredbe članka 3. Ugovora. Naime, prema odredbi članka 302. stavak 1. ZOO-a, ako je besplatni ugovor sklopljen uz namet, pa primatelj koristi ne ispuni namet, druga strana može zahtijevati ispunjenje nameta ili raskid ugovora.

 

Kako ugovor o dosmrtnom uzdržavanju nije besplatni (već teretni) pravni posao, to navedena ugovorna klauzula nije valjana u smislu citirane zakonske odredbe te tako nije uspostavljen obveznopravni odnos utemeljen na ugovoru o nametu.

 

Da je Ugovor prikrio darovni ugovor, onda bi klauzula o nametu bila valjana. Međutim, odredbom članka 479. stavak 1. ZOO-a propisano je da ugovor o darovanju nastaje kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati. Odredba članka 482. stavak 2. ZOO-a propisuje da ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave. Kako u konkretnom slučaju očito u trenutku sklapanja Ugovora nije došlo do predaje stvari (i sam tuženik navodi da nekretnina propada što očito podrazumijeva da o istoj ne brine kao vlasnik i posjednik), to kod činjenice da i javnobilježnička prisjednica i tuženik ustraju da se radilo o ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, proizlazi da darovni ugovor nije zaključen zbog nedostatka volje za sklapanje disimuliranog pravnog posla pa tako stoji zaključak suda prvog stupnja da Ugovor ne prikriva darovni ugovor.

 

Svi ovi navodi i ocjena o postojanju i valjanosti disimuliranog pravnog posla - darovnog ugovora, bili su relevantni s aspekta ocjene valjanosti makar odredbe članka 3. Ugovora i to u svrhu ocjene dijela tvrdnji tuženika kojim osporava tužbeni zahtjev iz razloga jer smatra da je on u egzistentnoj obvezi naspram tužiteljice po osnovi te ugovorne odredbe. Već je naprijed razjašnjeno da je takova ugovorna odredba ništetna kao ugovor o nametu ukoliko se radi o teretnom pravnom poslu dok u situaciji kada bi eventualno vrijedio disimulirani darovni ugovor takva odredba ne bi bila ništetna što bi sve dovelo do djelomične ništavosti Ugovora (u svemu osim glede točke 3. Ugovora i tabularne izjave), jer tužiteljica nije postavila tužbeni zahtjev na utvrđenje postojanja i valjanosti ugovora o darovanju.

 

Također, navedeno je relevantno s aspekta ocjene osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva usmjerenog na brisanje zemljišnoknjižnog upisa prava vlasništva izvršenog za korist tuženika temeljem Ugovora na način da se izbriše njegovo pravo vlasništva i izvrši uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Ovo stoga jer, ukoliko bi simulirani pravni posao prikrio valjani pravni posao (darovanje) onda ne bi bilo mjesta odbijanju tužbenog zahtjeva usmjerenog na brisanje upisa i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.

 

Konkludira, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 30. ožujka 2011. je ništetan jer predstavlja simulirani pravni posao zbog nedostatka volje ugovornih strana da zaista zaključe takav ugovor (posebice kod činjenice da su već deset godina u istovrsnom ugovornom odnosu temeljem Ugovora II.); isti ne prikriva darovanje jer takvo što ne proizlazi iz rezultata dokaznog postupka pa tako nema mjesta ni djelomičnoj ništavosti jer je namet sadržan u točki 3. Ugovora ništetan kod činjenice da se ne radi o besplatnom pravnom poslu, slijedom čega se ima uspostaviti ranije zemljišnoknjižno stanje.

 

Stranke su u ovoj parnici sudjelovale aktivno i potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora, korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava (pravo na djelotvorna pravna sredstva propisuje odredba članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija).

 

Imajući u vidu navedeno, žalbu tužiteljice valjalo je prihvatiti i presudu preinačiti temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP, sve kao izreci ove drugostupanjske odluke.

 

Kako je prvostupanjska presuda preinačena, to je u smislu odredbe članka 166. stavak 2. ZPP valjalo odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka a primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP. Prema Tbr. 48. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT), kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

 

Slijedom navedenog, tužiteljici je u skladu s poduzetim parničnim radnjama, valjalo priznati trošak sastava tužbe 250 bodova prema Tbr. 7. točka 1., na ime zastupanja na ročištima od 5. listopada, 8. studenog i 20. prosinca 2011., 21. veljače, 8. svibnja i 13. lipnja 2012., 16. siječnja 2013., 2. prosinca 2015., 9. veljače i 12. travnja 2016. po 250 bodova temeljem Tbr. 9. točka 1., od 2. lipnja i 21. listopada 2015. 125 bodova temeljem Tbr. 9. točka 2., za sastav podnesaka od 16. studenog 2012. 250 bodova prema Tbr. 8. točka 1., te na ime sastava dvije žalbe po 312,50 bodova prema Tbr. 10. točka 1.; što pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 38.750,00 kn, na ime PDV iznos od 9.687,50 kn, na ime sudske pristojbe na presudu 1.360,00 kn i na žalbu 2.820,00 kn tj. ukupno 52.617,50 kn.

 

Tužiteljici nije priznat trošak vještačenja temeljem odredbe članka 156. stavak 1. ZPP jer njen tužbeni zahtjev nije prihvaćen iz razloga nesposobnosti za rasuđivanje pok. prednice stranaka; nadalje, istoj nije priznat trošak sastava podneska od 16. siječnja 2013. i 2. prosinca 2015. jer je istog dana održano ročište za glavnu raspravu na kojemu je tužiteljica mogla iznijeti svoje navode a i ne radi o podnescima u kojima bi se odgovaralo na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očitovalo na nalaze i mišljenja vještaka.

 

U Splitu 19. siječnja 2017.